KOS-ova konstrukcija o navodnom dogovoru Tuđman-Milošević o podjeli BiH u Karađorđevu udomaćila se u javnosti, dobivši u međuvremenu obilje potpora u medijima ali i različitim konstrukcijama stvorenih od strane haškog tužiteljstva. Koristeći materijal objavljen mrežnoj stranici „Šestorka Herceg Bosne“, pokušali smo odgovoriti na pitanje zbog čega je navodni sporazum iz Karađorđeva medijski više eksploatiran nego sporazum Kučan – Milošević od  24. siječnja 1991., za koji analitičari tvrde da je majka svih velikosrpskih konstrukcija i mitova o razgovorima i dogovorima.


Na tom su sastanku Slobodan Milošević i Milan Kučan, brzo i lako,  postigli dogovor oko dvije međusobno uvjetovane bitne točke:

- Slovenija može izaći iz Jugoslavije bez posljedica,
- Slovenija mora srbima u RH priznati pravo na "samopredelenje" .

Upravo je to na spomenutom sastanku i dogovoreno, pa srpska strana (Milošević) u službenoj izjavi kaže: „Zajednički je konstatirano da se u razrješavanju krize mora polaziti od prava naroda na samoopredeljenje, koje ne može biti ničim ograničeno…“ .

Slovenska strana, odnosno Milan Kučan tom je prigodom kazao: Slovenija uvažava interes srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes treba poštivati.“

Spomenuti dogovor dokazuje i ljubljansko Delo od 25.siječnja 1991. godine, gdje se to jasno vidi u zadnjem pasusu -

http://www.scribd.com/doc/47531140/Naslovnica-%C4%8Dasopisa-Delo-na-dan-25-1-1991

Naknadno u jednom intervjuu, u kome je dodatno pojašnjavao svoj dogovor sa Slobodanom Miloševićem, sam Kučan svjedoči o velikosrpskim stavovima Miloševića i uvjetima koje je tada postavio Milanu Kučanu.  Kučan naravno ovdje pokušava krivotvoriti kronologiju pa kaže da mu je to Milošević rekao "već" u ljeto 1991., ali dostupne činjenice kazuju da je riječ o razgovorima od 24. siječnja 1991., što je jasan pokazatelj da su razgovori o ovoj temi započeli i prije siječnja 1991., odnosno još u 1990. godini.

Kako su u to vrijeme izgledali razgovori sa Slobodanom Miloševićem, svjedočio je Milan Kučan u svjedočenju Sabrini Ramet, interview with Milan Kučan, 6 September 1999, in “Competing Narratives of Resentment and Blame: Historical Memory, Revitalization, and the Causes of the Yugoslav Meltdown,” interim report to the Scholars’ Initiative Project, 31–32,)

-Govorio je sa pozicije moći: "Mi smo najveća republika, najveća nacija, Jugoslavija ne može bez Srbije, ali Srbija može bez Jugoslavije." Te izjave su poznate. To je ustvari bila njegova deviza. Kad su počele konfrontacije sa Slovenijom, mislim na vojnu, on je postupio pragmatički - "Slovenija nije problem. Neka Slovenci odu ako ne žele prihvatiti srpske uslove za njihov dalji život u Jugoslaviji, ali Hrvati ne mogu otići. Oni su s nama vezani krvlju." To mi je otvoreno rekao na sastanku već za vrijeme rata JNA protiv Slovenije, misleći pri tome na veliki broj Srba koji su živjeli u Hrvatskoj. To je bila njegova logika. O tom njegovom stavu tada sam informirao predsjednika Tuđmana i Izetbegovića – istaknuo je tom prigodom Kučan.

Istodobno, jedan od kreatora Memoranduma SANU Dobrica Ćosić u filmu „Dogovoreni rat“ kaže:

-Pošto smo mi u Srbiji smatrali da Slovenija može da se otcepi od YU, ako je to želje, mirnim putem i da mi nemamo nikakvog apsolutno razloga da nju prisiljavamo da živi s nama može lako da se otcepi zato što nema nikakvih međunacionalnih nerešenih pitanja kao što je to u HR. Onda smo smatrali da nju ne treba da uznemiravamo ako to hoće. neka postupi kako god
hoće. neka ode. Neka zatraži odcepljenje mi ćemo to odobriti u Saveznoj Skupštini – kazao je tom prigodom Dobrica ĆŠosić.

Ove je činjenice jako bitno poznavati jer je to ujedno  bio i plan za razbijanje potencijalnog savezništva Slovenije i Hrvatske, budući da je odcjepljenje i diplomatsko priznanje bili u međunarodnim krugovima spominjano za obje republike u paketu , a samo četiri dana ranije je Republika Hrvatska  potpisala sa Slovenijom vojno savezništvo !

Ovdje svakako treba napomenuti da je potpredsjednik Savezne Skupštine u to vrijeme bio Irfan Ajanović, Mesićev prijatelj i zagovornik velikomuslimanske politike, koji je sotonizirajući HVO i HRHB, imao za cilj optužiti Republiku Hrvatsku i dr. Franju Tuđmana u Haagu. Ajanovićevo ime spominje se i u kontekstu kreiranja lažne optužnice protiv Vice Vukojeviću zbog navodnog  silovanja zarobljene bošnjakinje u Mostaru, što je konstrukt, kako je kasnije i dokazano,  koji su putem hrvatskih medija sustavno širili Vesna Pusić i Stjepan Mesić.

Dakle, Slovenija je mogla izaći mirno iz Jugoslavije jer nije bila unutar zamišljenih granica Velike Srbije ali je za to morala platiti cijenu, a to je da mora podržati Miloševićev velikosrpski stav o "samoopredelenju" srpskog naroda u Republici Hrvatskoj.

>>Veljko Kadijević: "Mesić je predlagao da uhapsimo Tuđmana i Miloševića i očuvamo Jugoslaviju" (Video)

Operetni rat u Sloveniji, koji je kasnije uslijedio, je tek neplanirano iskakanje iz dogovora budući da se u sve nepredviđeno umiješala jugoslavenska struktura na čelu sa Antom Markovićem i Budimirom Lončarom, koja je išla na ruku JNA planovima za očuvanje vanjskih granica Jugoslavije

Najvažniji Miloševićev dobitak u svemu ovome, a što je i bio njegov primarni cilj, svakako je destabiliziranje vjere u političko-vojno savezništvo između Slovenije i Hrvatske.

Riječ je o primjeni planova KOS-a, usavršenih do krajnjih granica, koji su imali za cilj preventivno rušenje neprijateljskih savezništava kroz KOS-ovo medijsko sotoniziranje političkih sastanaka, što je za posljedicu imalo i razjedinjenje ne samo hrvatsko-slovenskog, nego i  hrvatsko-muslimanskog savezništva.  Riječ je o obavještajno-medijskim operacijama na temu tzv. Historijskog sporazuma, preko Karađorđeva, Sporazuma iz Graza, pa sve do sporazuma Krajišnik-Izetbegović i  neuspjelog pokušaja sporazuma Izetbegović-Milošević iz 1995.

Tako Dobrica Ćosić već u veljači 1991. pokušava Aliji Izetbegoviću staviti „bubu u uho“ zbog sastanak Tuđman-Milošević u Karađorđevu, koji je tek trebao uslijediti.

-Ubeđivao sam ga da su razlike između Hrvata i Muslimana veće no između Srba i Muslimana, da Hrvati teže stvaranju etničke Hrvatske i "velike Hrvatske" i da Muslimani samo sa Srbima mogu da ostanu Muslimani i zato što je pravoslavlje tolerantnija vera od katoličanstva... Gospodine Izetbegoviću, nemojte da se delimo. Izmešani smo i uslovljeni jedni drugima. Dajte da sačuvamo zajedničku državu. Mi, srpske demokrate, borićemo se da vi budete predsednik te zajedničke Jugoslavije koju će činiti Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Dođite u Beograd, borićemo se zajedno... – stoji zapisano u dnevniku Dobrice Ćosića.

Do ožujka 1991., odnosno sastanka Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, već su svi glavni akteri bili informirani da će se tamo "dijeliti Bosna" - od slovenskog Ćirila Ribičiča, preko Kire Gligorova, pa sve do Alije Izetbegovića  i Stjepana Mesića, što je vidljivo i iz djela njihovih medijskih istupa.

Uz kazano, bitno je reći da se slovensko-srpski dogovor iz 24. siječnja 1991. dogodio u trenutku kada je JNA pripremala plan o vojnom udaru i skidanju s Vlasti republičkih vodstava, prvenstveno novoizabranog vodstva u Republici Hrvatskoj na čelu s Franjom Tuđmanom.

Nastavak razgovora nakon operetnog rata

Međutim, dogovor Kučan- Milošević je samo prva polovica ukupnog slovensko-velikorpskog dogovora.

Drugi dio dogovora se održao 14.kolovoza 1991. nakon slovenskog operetnog rata da bi se utanačili stari dogovori u novonastalim okolnostima. Taj drugi dio sporazuma kojim se Srbiji daje liderska pozicija u krizi je doista i potpisan i formaliziran crno na bijelo.  Spomenutog 14. kolovoza 1991. slovensko izaslanstvo (France Bučar i Dimitrij Rupel) u Beogradu je s Dobricom Ćosićem dodatno  osnažilo postojeći pakt sa velikom Srbijom, dajući  joj snažan "legitimitet" u rješavanju krize.

-Slovenija “poštuje odlučujuću ulogu Srbije u rešavanju jugoslavenske situacije i kompatibilnosti slovenačkih i srpskih interesa”... “Slovenija smatra da je moguće rešenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredeljenja [B]naroda[/B](ne republika) iz kojeg treba da proizađu različiti oblici autonomija” ...“Slovenija smatra realnim i razumnim da dođe do federativnog povezivanja Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Slovenija priznaje pravo Hrvatskoj da se opredeli prema toj federaciji”- zaključci su tog sporazuma.

Kao početak tog drugog sporazuma, Dobrica Ćosić u svome dnevniku od 13.kolovoza 1991. navodi da je je nazvao Fran Bučar i tražio sastanak na kome bi se trebalo razgovarati  o "ponovnoj uspostavi suradnje i prijateljstva", nudeći tom prigodom  "apsolutnu neutralnost u sporu između Srbije i Hrvatske“, „da bi od beograda dobili podršku za svoju neovisnost" a uz "saglasnost Kučana i Drnovšeka" a kao razlog navode „nespremnost MZ da ih prizna van paketa sa RH koju su smatrali utegom“.

Tekst potpisanog Sporazuma

1. Slovenija se ne meša u unutrašnje odnose drugih naroda i pitanja unutrašnjih granica, niti će se postavljati na stranu bilo kojeg jugoslove uskog naroda u rešavanju jugoslovenske agonije. Slovenija neće dozvoliti da se instrumentalizuje u jugoslovenskim međunacionalnim sporovima.

2. Slovenija se na osnovu nacionalnih interesa, bez predrasuda i emocije, dogovara sa Srbijom o međusobnim odnosima. Pri tome, ona poštuje odlučujuću ulogu Srbije u rešavanju jugoslovenske situacije i kompatibilnosti slovenaćkih i srpskih interesa.

3. Slovenija smatra da je moguće rešenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredeljenja naroda iz kojeg treba da proizadu različiti oblici autonomija.

4. Slovenija smatra realnim i razumnim da dode do federativnog povezivanja Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Slovenija priznaje pravo Hrvatskoj da se opredeli prema toj federaciji.

5. Slovenija će se samostalno i suvereno opredeljivali prema tim državnim subjektima. Slovenija je spremna da aktivno sarađuje u procesima konstituisanja tih subjekata, ako oni tu saradnju žele.

6. U smislu prethodnih načela. Slovenija i Srbija žele razrešavati međusobne jugoslovenske odnose bez posredovanja stranih faktura, a pogotovu federacije.

Dakle, Slovenija se otvoreno željela riješiti paketa o priznanju i savezništva sa Hrvatskom još od kraja 1990. u dva navrata dajući velikosrpskoj politici lidersku poziciju u krizi !

Slovenija je prekršila sve dogovore s Republikom Hrvatskom a shodno tome se priklonila širenju mitu o Karađorđevu kako bi prikrila vlastitu  izdaju i potpuno prešutjela ove dogovore u svojoj javnosti i dan danas.

Isto kao što su se bosanski muslimani priklonili širenju velikosrpskog mita o Karađorđevu kako bi prikrili sve svoje unutarnje podjele i otvoreno darivanje BiH na milost i nemilost Beogradu.


Središnji mit, onaj o dogovoru u Karađorđevu, kreiran je pak u laboratorijima KOS-a, o čijoj snazi govori i činjenica da su svi ti mitovi i dan danas dominantni u političkom i medijskom, ali i pravosudnom  prostoru, pri čemu ne treba zaboraviti činjenicu da je KOS-ov mit o navodnoj podjeli BiH korišten i od strane Haškog tužiteljstva.


M.I.