U trenucima dok nekadašnji jugoslavenski obavještajci Josip Perković i Zdravko Mustač sjede u njemačkom zatvoru, iščekujući suđenje po optužnici koja ih tereti za sudjelovanje u pripremi i realiziranju atentata na Stjepana Đurekovića, u Republici Hrvatskoj i BiH odvija se prava rovovska bitka. U trenucima dok Europska unija traži potpunu dekomunizaciju društva, ostatak Perkovićevih i Mustačevih iznimno dobro pozicioniranih kolega iz nekadašnjih jugoslavenskih tajni službi (SDB i KOS) na sve načine pokušava očuvati svoje pozicije u politici, gospodarstvu, pravosuđu, diplomaciji, tajnim službama, vojsci, policiji i drugim segmentima državnog aparata.

Način na koji predsjednik Republike Ivo Josipović u svome Uredu i dalje pokušava zadržati Aleksandra -Sašu Perkovića i Dejana Jovića, kreirajući u dogovoru s njima određena politička rješenja, uglavnom je poznat javnosti. Ono što zabrinjava jednako, ili čak više od toga, svakako je spoznaja kako Perkovićevi nekadašnji suradnici bliski Ivi Josipoviću, u okviru nekakvih svojih akcija, na određena mjesta u susjednim državama pokušavaju pozicionirati svoje istomišljenike i suradnike.

>>Peratović: Suludo je da sin dobiva obavještajna izvješća i koordinira rad tajnih službi po pitanju nedjela svoga oca

Jedan od takvih pokušaja zabilježen je ovih dana u susjednoj BiH, gdje su se kadrovi bliski Ivi Josipoviću, Milanu Bandiću i Saši Perkoviću dodatno angažirali kako bi u sustavu susjedne države pokušali pozicionirati  određena kadrovska rješenja koji bi im u skoroj budućnosti i te kako mogla  pomoći.

Operacija Ivana Bandića u susjednoj državi

Kako neslužbeno doznajemo, djelatnik Konzulata Republike Hrvatske u Tuzli Ivan Bandić, osoba koja se osamdesetih godina prošlog stoljeća u obavještajne vode vinula iz beogradskog ureda šefa UDBA-e Stanka Čolaka, i od tada nema značajnijih profesionalnih oscilacija , ovih je dana o mogućnostima kadroviranja u sigurnosnom sustavu susjedne države razgovarao s Mijom Krešićem, bivšim zamjenikom ministra sigurnosti BiH i aktualnim predsjednikom Županijskog odbora HDZ-a BiH u Tuzli.

>>Ivan Lasić-Gorankić: Sve informacije o atentatu na Đurekovića imali su Stane Dolanc i Stanko Čolak

Izvori koji su upoznati s detaljima ovog razgovora, vođenog u službenim prostorijama županijskog odbora HDZ-a u Tuzli, navode kako je ključna tema razgovora bilo pitanje povratka ovog nekadašnjeg oficira JNA i Armije BiH, te jednog od rijetkih dužnosnika HDZ-a BiH koji je dao potporu nedavnom „bošnjačkom proljeću“, na jedno od ključnih mjesta u sigurnosnom sustavu BiH.

Ivan Bandić, djelatnik diplomatskog predstavništva Republike Hrvatske u Tuzli i osoba od velikog povjerenja zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, s kojim je i rodbinski vezan, Krešiću je ponudio uslugu lobiranja za njegov ulazak na jedno od značajnijih mjesta u sustav Obavještajno-sigurnosne agencije BiH. Krešić bi na to mjesto trebao doći kao zamjena za nekadašnjeg SDB-ovca Igora Raiča, čije je medijsko „skeniranje“ obavljeno prije nekoliko dana očito dobro uzdrmalo jatake Josipa Perkovića i njegovih suradnika u nekoliko država.

>>Igor Raič, bivši djelatnik sarajevskog Centra SDB-a, kandidat velikobošnjačkih unitarista za prvog hrvatskog obavještajca u BiH

Kako doznajemo, Bandićeva ponuda izravno je došla iz „kuhinje“ Saše Perkovića, a sa cijelom ovom poluprivatnom operacijom za koju se sumnja da je kreirana u Beogradu navodno je upoznat i predsjednik Ivo Josipovića, dajući joj prešutnu potporu.

Temeljna ideja je da se 'humanitarni razlozi' Josipovićevih i Bandićevih boravaka u BiH, poput posjeta Bugojnu i Tuzli, ili sudjelovanju na Napretkovim "sjedeljkama" kao i donacijskim večerama za gradnju spomenika Ivanu Pavlu II u Sarajevu, čvrsto vežu uz ove operacije.

I unatoč činjenici što nekadašnji SDB-ovac Ivan Bandić vjeruje da će bezrezervnu  potporu Krešićevoj kandidaturi  dati trojac Josipović-Perković-Bandić, a sam Mijo Krešić u neformalnim razgovorima vođenim na nekoliko mjesta ističe kako već ima osiguranu potporu predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, takva se mogućnost ne čini previše izglednom. Naime, mogućnost isticanja kandidata za jednu ovakvu dužnost iz redova stranačkih dužnosnika teško se može očekivati.

Nekoliko osoba s kojima smo razgovarali uvjeravaju nas kako je imenovanje stranačkog dužnosnika na jedno od čelnih mjesta u sigurnosno-obavještajnoj agenciji BiH suprotno važećem Zakonu o OSA-i BiH. Također, nerealno je za očekivati da bi i čelnik HDZ-a BiH Dragan Čović, gledajući u kontekstu događaja oko izručenja Perkovića i Mustača Njemačkoj, kao i najavljenih istraga oko Sredoja Novića i Anđelka Hrgića, mogao nasjesti na ovakve konstrukcije i pritiske, te se tako izravno uplesti u ciljano pripremljenu zamku održavanja i jačanju pozicija Perkovićeve parastrukture. Teško je također vjerovati da bi pragmatičan političar, kakav je zasigurno Čović, ishitrenim uplitanjem u jednu ovakvu konstrukciju izložio vlastitu poziciju, dovodeći tako u pitanje vrlo dobre odnose s utjecajnim međunarodnim,  domaćim, ali i crkvenim krugovima.

>>Hrvatski kadrovi u raljama velikobošnjačkih parastruktura: Dr. Mladen Bošković i realiziranje unitarističkih planova na neretvanskom pravcu

Tko je zapravo Mijo Krešić, osoba zbog koje se jedan hrvatski diplomat izlaže međunarodnom incidentu s nesagledivim posljedicama po ugled Republike Hrvatske, pitanje je na koje svakako treba potražiti odgovor.

Preko JNA i Armije BiH u HDZ-ovu kvotu dužnosnika

Rođen je 1. listopada 1966.  u Donjim Dubravama - Općina Živinice u neposrednoj blizini vojnog uzletišta JNA i jednog od najvećih uporišta KOS-a JNA zapadno od rijeke Drine. Vojnu akademiju kopnene vojske JNA završio je 1989. u Beogradu, nakon čega odlazi u Prištinu, gdje pune tri godine radi kao zapovjednik voda Vojne policije JNA. Zanimljivo je kako je u vrijeme boravka u Prištini Krešić često boravio na vojnom uzletištu JNA nedaleko od svog rodnog mjesta, što bolje upućeniji povezuju s činjenicom da su tamo bili ilegalno smješteni i ispitivani kosovski Albanci, koji su na uzletište Dubrave  dovođeni iz, u to vrijeme prebukiranih, zatvora JNA u Prištini.

Nakon izbijanja ratnog sukoba, točnije u ljeto 1992., napustio je Prištinu i vratio se u rodnu Tuzlu. Međutim, ne priključuje se tamošnjoj postrojbi HVO-a, nego II. korpusu Armije BiH u kojem ostaje do svibnja 1997. godine. Tijekom petogodišnjeg boravka u II. korpusu ABiH obnašao je niz zapovjednih dužnosti, za što je od Alije Izetbegovića nagrađen „Zlatnim ljiljanom“, najvišim ratnim priznanjem Armije BiH.

Po prestanku vojne karijere jedno se vrijeme bavio gospodarstvom. U njegovom životopisu stoji da je bio direktor poduzeća „INTER – IMPEX“ d.o.o Tuzla, gdje je radio do 2007. godine, kad stupa na dužnost zamjenika ministra sigurnosti BiH.

Međutim, čini se da Krešićeva gospodarska karijera nije vezana isključivo na područje na kojemu je tada boravio. Naime, nekoliko  izvora ukazalo je na podatak da je Mijo Krešić godinama suvlasnik i sličnog poduzeća u Srbiji, otvorenog pod pokroviteljstvom Ivice Dačića, bivšeg srbijanskog premijera i ministra policije, kao i Dačiću povjerljivih osoba iz srbijanskih sigurnosnih agencija. Prema tim izvorima riječ je o poduzeću koje se bavi trgovinom boja i lakova, a koje još uvijek posluje.


Krešićeva politička karijera, kao što je vidljivo iz njegovog životopisa, kreće uzlaznom putanjom u veljači 2007., kad je kao vijećnik u Općinskom vijeću Tuzla iznenada imenovan na mjesto zamjenika ministra sigurnosti BiH, gdje je ostao do formiranja aktualnog saziva Vijeća ministara BiH.

Tajnu naglog političkog uspona Mije Krešića malo je tko mogao odgonetnuti. O tada naglom političkom iskoraku nekadašnjeg  poručnika JNA i nositelja „Zlatnog ljiljana“ u kvoti kadrova koje je delegirao HDZ-a BiH nije se previše ni propitivalo. Oni koji poznaju odnose unutar BiH jako su dobro znali da se Krešićevo ime, zbog njegovog životopisa, nalazilo na popisu osoba jednako prihvatljivih bošnjačkom i srpskom političkom vodstvu, što je vodstvo HDZ-a BiH moralo prihvatiti ili sebe izložiti riziku neulaska u vlast na državnoj razini.

Ključna potpora Sredoja Novića

Poslovično dobro informirani sarajevski izvori ipak ističu kako je u Krešićevom političkom bljesku ključnu ulogu odigrao nitko drugi - nego Sredoje Nović, aktualni ministar civilnih poslova BiH i najmoćniji srpski političar u BiH u posljednja tri desetljeća, ne isključujući pri tome niti mogućnost izravnog upliva Ivice Dačića.

Nović je političko-obavještajnu karijeru otpočeo početkom sedamdesetih godina u Odjelu za kriminalitet u tadašnjem SUP-u SR BiH, da bi potom prešao u SDB. Na mjestu podsekretara SDB-a SR BiH bio je sve do 1992. godine, kada je odlukom tadašnjeg saveznog sekretara SUP-a bivše SFRJ, Petra Gračanina, imenovan za podsekretara SDB SFRJ, no na tu dužnost zbog ratnih okolnosti i raspada Jugoslavije nikada nije stupio.

Početkom rata, u dogovoru sa Radovanom Karadžićem, odlazi u Prijedor gdje mu je živjela obitelj i stavlja se na raspolaganje tadašnjem načelniku banjalučkog SDB-a, a nedugo zatim biva  imenovan savjetnikom načelnika DB-a RS-a Nedeljka Kesića. Međutim, tijekom čistke starih kadrova, kada su se pripadnici Karadžićevog SDS-a obračunavali s tzv. «komunjarama» Nović napušta službu, te postaje pričuvni djelatnik.

Nakon odlaska iz djelatnog sastava bavio se i privatnim biznisom. Bio je vlasnik tvrtke «UNIS-ADRIA» u Banja Luci, a sudeći prema iskazima dobro upućenih osoba Novićeva je tvrtka u to vrijeme imala poseban status u politici službenog Beograda i jednu od značajnijih uloga u distribuciji deficitarnih roba na područja pod nadzorom pobunjenih Srba u Hrvatskoj i BiH. Prema istim izvorima iz tog razdoblja seže i njegova iznimno dobra poslovno-politička suradnja s Miloradom Dodikom.

U političku orbitu bosanskih Srba vraća se 1998., kada postaje ministar  MUP-a Republike Srpske.  Bolji poznavatelji prilika vjeruju da je njegov povratak u politiku uslijedio nakon intervencije Jovice Stanišića. Nović od tada bilježi stalan kontinuitet rasta utjecaja na mnogim ključnim dužnostima, uključujući i dužnost direktora Agencije za informacije i zaštitu BiH (SIPA), na koju je postavljen 7. listopada 2002., odlukom tadašnjeg Visokog predstavnika u BiH i kreatora teze o "Tuđmanovoj salveti" Britanca Paddy Ahsdowna

Kao jedna od dugovječnijih osoba na čelnim pozicijama u SDB-u BiH, Nović zasigurno raspolaže značajnim fundusom informacija o većini javnih osoba u državama nastalim raspadom Jugoslavije, što mu uz čvrsta poznanstva sa svojim dugogodišnjim kolegama u Srbiji i Hrvatskoj daje ulogu jednog od najmoćnijih kadrova svojevremeno stasalih u jugoslavenskoj UDBA-i.

Prema određenim tvrdnjama, Nović ima presudan utjecaj na mnoge bošnjačke i hrvatske kadrove iz BiH. Među one hrvatske kadrove na koje ovaj dugogodišnji kolega Josipa Perkovića ima presudan utjecaj poznavatelji tamošnjih prilika ističu naročito kadrove iz mjesta koja gravitiraju Doboju, gdje je Nović dosta dugo živio i radio, ali i većinu kadrova pristiglih iz JNA .

>>Objavljen popis djelatnika UDBA-e zaduženih za obradu, praćenje i likvidaciju hrvatskih političkih emigranata

Među kadrove bliske Noviću u pravilu svrstavaju  Ivana Dusparu, nekadašnjeg načelnika tadašnje SJB Derventa, koji je vršio obradu svećenika franjevaca u Bosanskoj  Posavini, naročito se «istaknuvši» u obradi danas pokojnog fra Miroslava Cvitkovića, tadašnjeg gvardijana franjevačkog samostana na Plehanu, kome je na temelju Dusparinih i Novićevih inkriminacija presudio Općinski sud u Doboju, gdje je kao sudac u to vrijeme radio i Krešimir Zubak.

Isto tako, poznavatelji tamošnjih prilika ističu da Sredoje Nović ima presudan utjecaj i na Miju Krešića, pa ne isključuju mogućnost da bi Krešićeva ponovna kandidatura  za jedno od čelnih mjesta u sigurnosnom sustavu BiH i te kako obradovalo Novića.

Zanimljivo je također istaknuti da je Sredoje Nović, u vrijeme dok je bio na poziciji direktora SIPE u tu službu primio i Anđelka Hrgića, nekadašnjeg djelatnika II. uprave SDB u Livnu. Hrgić je prvo bio postavljen za šefa Regionalnog ureda SIPA-e u Mostaru, da bi kasnije bio imenovan zamjenikom direktora SIPA-e BiH. Zanimljivo je kako se Hrgića i Novića u posljednje vrijeme sve otvorenije dovodi u kontekst sa ubojstvom hrvatskog emigranta Ante Đapića, strica od Ante Đapića bivšeg predsjednika HSP RH.

>>Hoće li Sredoje Nović i Anđelko Hrgić postati 'bosanski Perković i Mustač'?

Sve u svemu, čini se da se prošlogodišnji scenarij  s pokušajem obrane Josipa Perkovića sve otvorenije preseljava na prostor BiH. Dok s jedne strane svjedočimo retoričkim najavama o potrebi dekomunizacije sustava, istodobno u praksi svakodnevno slušamo primjere grozničave borbe za opstanak ostataka jedne iznimno vitalne strukture koju su svojedobno utemeljili Aleksandar Ranković i Josip Broz.

 

Vladimir Ljubanić