Nakon što je bošnjačko političko vodstvo otvoreno odbilo Cutilierov mirovni sporazum iz travnja 1992., u siječnju 1993. odlučili su se za novu taktiku. Potpisujući u Ženevi Wance-Owenov mirovni sporazum  tadašnji politički predstavnici Hrvata u BiH nisu ni slutili,  da će taj dokument biti povodom bošnjačko-hrvatskom sukobu.

Spomenuti sporazum predviđao je visoko decentraliziranu Bosnu i Hercegovinu, sastavljenu od devet provincija, dok bi  glavni grad Sarajevo bio demilitarizirani distikt sa sjedištem središnje državne vlasti. Takav plan Hrvatima je odgovarao, dok su druge dvije strane ovom sporazumu pristupile sasvim drugačije ...

Predstavnici bosanskih Srba u prvoj su fazi odbili potpisati Vance-Owenov mirovni sporazum, jer se prema odrednicama ovog sporazuma  Mladićeva vojska morala povući sa djela teritorija koje su u tom razdoblju kontrolirali.

Međutim, kad je postalo očito kako Alija Izetbegović otvoreno opstruira provedbu već potpisanog sporazuma, Radovan Karadžić je na sporazum stavio svoj paraf, očito zadovoljan činjenicom da je potpisani sporazum postao povodom bošnjačko-hrvatskog oružanog sukoba.

Opstrukcija sporazuma od strane oficira Armije BiH

U posljednja dva desetljeća oko ovog pitanja lome se koplja, u čemu su očita nastojanja određenih središta moći da za propast Wance-Owenovog sporazuma i bošnjačko-hrvatski sukob koji je nakon toga uslijedio optuže ne samo hrvatske predstavnike u BiH nego i Republiku Hrvatsku.

Umjesto da pažnju javnosti fokusiraju na neprihvaćanje mirovnog sporazuma od strane pobunjenih bosanskih Srba, sarajevski mediji su tada, kao uostalom i danas, pažnju javnosti usmjeravali na navodne tvrdolinijaše iz reda hrvatskog naroda, ističući kako nije riječ o sporazumu koji definira unutarnji ustroj BiH, nego o podjeli ove države na tri djela.

„Predložena podjela je tvrdolinijašima HDZ-a davala ono sto su htjeli: njihove provincije su formirale velike blokove teritorija povezane sa Hrvatskom, a zadirale su duboko u srce srednje Bosne“,  tvrdili su tada sarajevski mediji.

Ustrajno zagovarajući unitarno rješenje, što uostalom i danas čine, bošnjačka strana je na sve načine nastojala onemogućiti provedbu Wance-Owenovog plana, prema kome je bilo predviđeno da se postrojbe HVO-a u tri provincije s bošnjačkom većinom zapovjedno podrede Armiji BiH, uz istodobno podređivanje postrojbi Armije BiH sustavu HVO-a u tri provincije s hrvatskom većinom.

Zahvaljujući danas dostupnim dokumentima vidljivo je da su slijed tadašnjih događaja oko budućeg ustrojstva BiH 16. siječnja 1993. umiješao i štab 3. Korpusa Armije BiH, otvoreno najavljujući kako će „najvjerojatnije doći do sukob sa nesagledivim posljedicama“, što se nedugo nakon toga i dogodilo.

 

Govoreći o provedbi odrednica Vance-Owenovog mirovnog sporazuma, tadašnji zapovjednik 3. korpusa Enver Hadžihasanović je iste pokušao prikazati kao odluke Herceg-Bosne, ističući kako „cijeni da su odluke nelegalne i neprovedive bez potpunog etničkog čišćenja i veliki ljudski žrtava i materijalnih razaranja ne mogu provesti“.

„Muslimanski narod Gornjeg Vakufa, Bugojna, Travnika, Novog Travnika, Busovače i Viteza a posebno pripadnici Armije RBiH te odluke ni po koju cijenu neće prihvatiti“, stajalo je također u dopisu zapovjednika 3. Korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića upućenog 16. siječnja 1993. načelniku glavnog štaba Armije BiH, iz koga je vidljiv uzrok bošnjačko-hrvatskog sukoba ali i cijela matrica kasnijih optužbi, prihvaćenih od određenih faktora u Republici Hrvatskoj i međunarodnim središtima moći, uključujući i Haški sud.

Uzrok bošnjačko-hrvatskog sukoba, dakle, nije u agresiji HVO-a i Republike Hrvatske kako se posljednjih godina tvrdilo i tvrdi, nego u nakanama bošnjačke strane da osigura potpunu vojno-političku dominaciju u odnosu na Hrvate u BiH.

Oficir JNA provoditelj Izetbegovićevog plana

Potpisnik ovog dopisa, tadašnji zapovjednik III. korpusa Enver Hadzihasanovic, bivši je djelatni oficir JNA, koji je u prvim danima rata aktivno sudjelovao u agresiji JNA na Sarajevo, što cijeloj ovoj predstavi daje dodatnu težinu.

Kao zapovjednik 49. Mehanizirane brigade JNA, sa sjedištem u Lukavici, Hadžihasanović je svjedočio predratnom naoružavanju Srba ali i djelatno sudjelovao u blokadi Sarajeva.

Naime, prvog ožujka 1992. godine Hadzihasanović je predvodio postrojbu  JNA koja je vojno zaposjela vodovod u sarajevskom naselju  Mojmilo, dominantnu uzvisinu sa koje se kasnije otvarana topnička vatra na cijeli prostor novog dijela Sarajeva. Izgovor za ovakvu aktivnost raspoređivanja topničkih cijevi na uzvisinu s koje je mnoge Sarajlije kasnije zadesila smrt Hadžihasanović je opravdavao kao "strah JNA da bi netko mogao otrovati vodu", što samo po sebi govori o kakvoj je osobi riječ.

Međutim, kad su te topničke cijevi počele tući po civilima Sarajeva, Hadžihasanović više nije bio potreban Ratku Mladiću te je koncem travnja 1992. pod kontroverznim okolnostima napustio JNA.

U jesen iste godine, Hadžihasanović je došao na mjesto zapovjednika trećeg korpusa Armije BiH sa sjedištem u Zenici. Mjesec dana kasnije Hadžihasanović je imao i nekoliko susreta sa Tihomirom Blaškićem, tadašnjim  zapovjednikom Zbornog područja HVO-a u Vitezu, nudeći mu da zajedno ustrojavaju III. korpus Armije BiH, što je Blaškić, pravdajući se političkim razlozima, odbio.

Prema tvrdnjama izravnih svjedoka tih događaja Hadžihasanovićeva pažnja kao i pažnja cijelog bošnjačkog političko-vojnog vrha koncem 1992. i početkom 1993. bila je fokusirana na tvornice namjenske proizvodnje u Bugojnu, Novom Travniku i Vitezu, koje je u tom razdoblju vojno nadzirao HVO, u čemu treba tražiti ključni razlog Hadžihasanovićevih prijedloga Blaškiću o zajedničkom ustrojavanju korpusa Armije BiH.

Sagledavajući bošnjačko-hrvatski sukob važno je međusobno razlikovati njegove stvarne uzroke, povod i posljedice.  Uzrok i povod  moguće je sagledati kroz ulogu Envera Hadžihasanovića, oficira JNA koji se u nešto više od pola od pola godine od vojnika agresorske  JNA prometnuo u ključnog „minera“ Wance-Owenovog mirovnog sporazuma i "detonatora" za izbijanje hrvatsko-bošnjačkog sukoba.

Posljedice tog sukoba su vidljive ukoliko uporedimo zemljovid Wance-Owenovog mirovnog sporazuma s današnjim političkim zemljovidom Republike Srpske. Naravno, bošnjačka strana iz ovoga nije izvukla pouke nego prijetnjama o novim "sukobima, krvi i oružju" pokušava ishoditi što povoljniju poziciju pred nadolazeće ustavne promjene u BiH.

Umjesto sagledavanja činjenica i donošenja realnih prosudbi, iz djela hrvatskih medija i dalje smo, na žalost, izloženi „bombardiranju“ tezama o navodnom dogovoru u Karađorđevu i navodnoj agresiji Republike Hrvatske na BiH.

Do kada ?

 

Ilija Zovko