'Nema sveta izvan duha palanke.' Ta rečenica srpskog filozofa Radomira Konstantinovića iz njegovog djela 'Filozofija palanke' dobro ilustrira trenutno stanje našeg društva. Naime, iza plašta 'moderne', 'urbane i građanske' kulture i racionalnih ponašanja, izbija na površinu niz arhaičnih poriva i modusa ponašanja. U palanci, glasine, prozivanja, etiketiranja imaju važno mjesto u stigmatiziranju 'krivca' čije žrtvovanje, realno ili simbolično, omogućuje pročišćavanje nagomilanih društvenih i pojedinačnih frustracija. Slično duhu palanke, u drevnim prapovijesnim zajednicama Šaman je ulazio u stanje transa kako bi dosegnuo duh štovane životinje koju je lovilo cjelokupno pleme, i kako bi je na kraju na simboličan način obredno ubio.


Svaki 'lov na vještice' u pramoderno doba, kao i suvremeno doba, funkcionira na isti način. Glasine, prozivanja i optuživanja uvijek generiraju stanje kolektivnog transa, koje omogućuje denunciranje i žrtvovanje 'iskupiteljske žrtve' na oltaru društvenog i političkog konsenzusa. U suvremenom društvu postoji velika doza arhaičnosti koja je inherentna modernitetu. Jer naša je epoha puna moralne i egzistencijalne krize, u kojoj optužbe i prozivanja nastoje katalizirati latentne društvene tjeskobe, koje potiču fantazmagorije, kao parabolično traženje utjehe i društvenog utočišta, što neminovno proizvodi mehanizme isključivanja.

Takvi su mehanizmi u plemenskim društvima važni za očuvanje kohezije i sam opstanak klana, a u svakom društvu, pa i u našem, postoji primarni instinkt prapovijesne horde. Tako se provlači i regenerira kroz stoljeća jedan permanentni model viktimologije, koji pronalazimo u svim razdobljima i svim kulturama, a hrvatska je povijest puna primjera autohtone 'martirologije', u kojoj nam je uvijek kriv i stigmatiziran vanjski 'osvajač', 'barbar', 'izdajnik', kao uzrok svih društvenih i državnih nevolja. Svaki je 'žrtvoslovni' mehanizam koji nastoji očuvati fantazmagoriju čistog kolektivnog identiteta, utemeljen na seriji stereotipiziranih klišeja, koji ponavljaju poznate floskule 'vanjske' ili 'unutarnje' konspiracije, bilo one vjerske, političke ili ideološke naravi.

Tri faze kolektivnog transa

Onaj koji želi utopiti svoga psa optužuje ga za bjesnoću, a širenje 'glasina', 'teza' i 'scenarija' koje propagiraju današnji 'žuti' i 'senzacionalistički' mediji, tu je da nam to pojasni, kao jedini autoproklamirani i povlašteni nadzakonski sloj koji naravno 'zna'kako i zašto je 'pas obolio od bjesnoće'. I zbog toga se određeni mediji, zbog deontološke neozbiljnosti i uskogrudne profitabilnosti, stavljaju u ulogu prozivačke 'vlastele' koja uvjetuje, orijentira i galvanizira javno mnijenje u smjeru 'medijskog linča' ili danas bolje rečeno 'face assassination'. Svaki kolektivni trans u koji je naše društvo uronjeno, prolazi kroz tri faze: inkubaciju, propagiranje, metastazu. U prvoj fazi inkubacije društvena mašta se opija strastvenim ambijentom sklona konfuziji i špekuliranju oko mogućnosti konspiracije, i proizvodi sustavnu derealizaciju. U drugoj fazi propagiranja, javnost se uvjetuje poluinformacijama i raznim glasinama, povoljna za ulazak u stanje transa utemeljeno na sugestibilnosti i fascinaciji. Tada se javnost fokusira na isključivo jedan događaj, zanemarivši kontekst i pozadinu priče. U trećoj fazi nastaje metastaza u kojoj iskupiteljsko žrtvovanje poprima oblike medijskog linča, a koje se podudara s ritualnima crne magije i vudu-obreda.

Određeni mediji zbog imperativa 'senzacionalnosti' zadovoljavaju potrebe kolektivne psihologije, a posebice u procesu društvene amplifikacije i legitimacije kolektivnih psihoza, putem selektivnih informacija i poluistina. U našem slučaju, jadno je kada se ta ista medijska klasa, koja je do jučer za vrijeme totalitarne Jugoslavije bila poslušni mehanizam državnog aparata represije, danas u ime transparentnosti i slobode medija služi neetičkim propagandističkim metodologijama klevetanja i demonizacije, i to bez ikakve zakonske odgovornosti.

'Globalna palanka'

Vratimo se našoj palanci. Konstantinović opisuje palančane kao pojedince koji nisu na svom 'ličnom' putu već su čuvari stila palanke. U svijetu palanke važnije je držati se ustaljenog običaja nego biti ličnost. Konstantinović smatra da je ova služba stilu, u svojoj osnovi, služba sigurnosti. Palančanin utapanjem u stil palanke ima utisak produljenog djetinjstva, života pod okriljem obitelji, u čemu Konstantinović prepoznaje infantilizam.

Poznato je da je naša povijest puna čuvara konformističkog stila, od Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, komunističke Jugoslavije pa sve do 'trećejanuarske Hrvatske'. Uvijek će se naći 'poslušni čuvari', cenzori i štovatelji 'političke korektnosti', a mediji 'dominantnog mainstreama' su u tom pogledu 'odana garda'. Iako iskreno mislim da naša palanka nema stila, nego jedan imitativni žanr, jer je uvijek lakše konformistički čuvati poredak, negoli sačuvati osobnost koja ipak pretpostavlja jednu dozu dostojanstva, hrabrosti, kritičnosti, suzdržanosti i poniznosti.

Nažalost, slučaj kolektivnog iskupljenja naše palanke neće uspjeti, palanka neće doživjeti katarzu, jer život palanke je rutinski život. Šaroliki su bili stilovi vladavine palanke na ovim prostorima, ali neopatrimonijalizam, korupcijski oligarhizam te klijentelizam nisu se pojavili devedesetih, nego vuku svoje korijene od otomanskog, spahijsko-timarskog „vakta“, pa sve do titoističke Jugoslavije u kojoj je Partija bila glavna klijentelistička centrala. Pa nije ni čudo da tranzicija prema demokraciji, unatoč institucionalnim promjenama, nije omogućila nužne strukturalno-mentalne transformacije. Zbog toga su uzaludni prozivanja, pozivi na linč i uhićenja bez dubinskog preobražaja društvenog modusa mišljenja, komuniciranja i djelovanja. Ali to više ne bi bila palanka nego 'otvoreni veliki svet', kaže Konstantinović, koji množinom mogućnosti (stilova) razara ovu jedinstvenost stila, ovu jednoobraznost, i usuđujem se reći kako se jednoobraznost danas rađa na svjetskoj razini, pa se može govoriti o 'globalnoj palanci' koja već ima svoje vjerne čuvare stila.


Jure Vujić