Jeste li znali da se mnogi trgovi i ulice po cijeloj Hrvatskoj i dalje zovu po Maršalu Titu? Imate obalu Maršala Tita u Poreču, Trg Maršala Tita u Zagrebu, Šetalište Maršala Tita u Lovranu, Poljanu Maršala Tita u Šibeniku, itd. Za one koji nisu upoznati o kome je riječ treba im objasniti da zahvaljujući Josipu Brozu s nadimkom Tito u Hrvatskoj živi barem milijun Hrvata manje nego što ih danas živi.

Njegove su zasluge u tom pogledu zaista impresivne. Da njega nije bilo, Hrvatska bi već davno bila u Europskoj Uniji i ne bi prolazila kroz torture kroz koje već godinama prolazi. Njegovom zaslugom Hrvatska nije postala dio Zapada nakon Drugog svjetskog rata. Sve je učinio da se broj Hrvata drastično smanji a polja, šume i jame ne samo Slovenije i Hrvatske i dalje čuvaju tisuće tajni. Bježeći pred monstrumima prošlosti koji su nam oduzeli sadašnjost i ne daju nam budućnost, brojni su Hrvati našli utočište u drugim zemljama i na drugim kontinentima.

Zbog strahota koje su činili Hrvatima od kraja Drugog svjetskog rata do 1990. hrvatski su komunisti i njihovi sljedbenici vrlo disciplinirani za vrijeme izbora znajući da će gubitkom izbora biti ugrožen njihov status, privilegije i njihova istina. Ne tražim da se njih odreknemo, jer je riječ o četvrtini Hrvata koja ne shvaća da će najviše štete od čuvanja njihove 'istine' imati njihova djeca, već ih molim da dozvole razjasniti dvije nedovršene priče koje nas drže zarobljenima u prošlosti. Koliko je složena situacija u Hrvatskoj bez perspektive za vladajuću garnituru potvrđuje i činjenica da je HDZ kontroliran od strane generacije očeva čiji su sinovi danas na vlasti u Hrvatskoj. No o tome više drugom zgodom, a sad prilažem tekst objavljen u Vjesniku kojeg više nema, a koji je objavljen u knjizi 'U Hrvatskoj intelektualci ne šute'.

POLITIČKI EKSTREMISTI U HRVATSKOJ NISU DOBRODOŠLI

(Vjesnik je ovaj tekst objavio 17. travnja 2012.)

Neprijatelj nikad ne spava i ništa nas ne smije iznenaditi. Da, to je točno. U skladu s tom doktrinom, narod treba stalno držati u pripravnosti, jer se zna da neprijatelj vreba, no ne zna se ni gdje, ni kad, ni na koji će način djelovati. A ako slučajno ne djeluje onda narod treba uvjeriti da neprijatelj ipak djeluje. I tako smo se ponovo nedavno uvjerili da je neprijatelj tu među nama. Zahvaljujem se svima koji su nam omogućili vidjeti taj igrokaz u režiji političkog podzemlja i konačno shvatiti kome Hrvatska nije u srcu.

Nevolje hrvatskog naroda nisu počele od jučer. Istina je da su danas svi narodi svijeta u nekoj vrsti nevolja, no nije mi cilj rješavati nevolje drugih, pored svojih. Prilike smo imali čuti ovih dana da na Blajburškom polju (Bleiburg) nije nitko stradao 1945. tijekom egzodusa Hrvata koji su, bježeći pred pobješnjelim partizanima željnim omastiti ruke krvlju Hrvata, tražili spas kod savezničkih snaga u Austriji. I ne samo to, čuli smo da na Križnom putu, koji je za neke trajao godinama, nisu ubijana djeca. Isto tako bilo je prilike čuti da je Jasenovac bio radni logor, a ne užasno stratište nevinih. Slušajući sve to razuman čovjek mora ostati zbunjen i pitati se, gdje to živimo. Ako je to demokracija, tj. pravo svakog reći što želi, onda tim izjavama ne treba posvećivati značajnu pozornost, a pogotovo ne medijsku. Upravo bi mediji morali biti vrlo profesionalni kad je riječ o Bleiburgu i Križnom putu, tj. Jasenovcu, zbog niza pitanja na koja nismo ni nakon gotovo sedam desetljeća dobili odgovore, pa su emocije kod mnogih izrazito snažne, te ih često u demokratskom društvu kao što je to hrvatsko, nemoguće izbjeći.

O strahotama ustaškog logora Jasenovac, danas više manje znamo sve iz knjiga koje su pisane nakon Drugog svjetskog rata, osim što nedoumice stvaraju brojke žrtava. Naime, prema raznim komunističkim izvorima, od onih iz 1946. koji spominju 15,000 ili 30,000 žrtava i onog iz 1964. koji spominje oko 50,000 žrtava, došlo se do oko 80,000 (Muzej holokausta u Washingtonu), tj. 600,000 (Centar Simon Wiesenthal) i do čak 1,200.000 žrtava Jasenovca, pa i više (prema srpskim izvorima). S obzirom da zaista ne znam koliko je ljudi stradalo u užasima Jasenovca (pretpostavljam da je neka od ovih brojki točna ili najbliža stvarnom broju nevino stradalih) moram se upitati kome je u interesu ova nevjerojatna manipulacija s brojem žrtava? Imaju li manipulatori s prošlošću uopće pijeteta prema umrlim i poštovanja prema rodbini umrlih i mudrosti zbog novih generacija koje dolaze? Posve sam siguran da svi koji manipuliraju sa brojem žrtava Jasenovca Hrvatsku sigurno ne vole ma gdje god da se nalazili. Koristim ovu priliku da se ispričam u ime naroda kojem pripadam svim narodima koji su tijekom prošlosti trpjeli zbog Hrvata, a isto tako očekujem da će oni koji su činili nedjela Hrvatima, bilo djelom ili riječima, smoći snage i ispričati se, jer je to uvjet stabilizaciji odnosa i dobrosusjedstva na ovim prostorima i Europi.

Vrlo slične manipulacije postoje i sa Blajburškim poljem te Križnim putem, gdje se broj žrtava kreće od 10,000 do 700,000. Državna Komisija Republike Hrvatske za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava prikupila je, istražujući od 1992. do kraja 1999., podatke za oko 160,000 hrvatskih poslijeratnih žrtava. Zanimljivo je da je nova vlast 2000. obustavila nedovršeni rad Komisije i naglasak je dat na Domovinski rat na opće zadovoljstvo tadašnje politike Haaškog suda. Da su principi Haaškog suda primijenjeni odmah nakon Drugog svjetskog rata Hrvatska bi se oslobodila najvećeg zločinca po kojemu trgovi i ulice u Hrvatskoj još uvijek nose ime, i danas bi bila među prvim članicama Europske Unije sa standardom barem onog Austrije.

O stradanjima Hrvata 1945. i kasnije kao posljedice Drugog svjetskog rata malo znamo. Kako sam rođen generaciju nakon završetka rata o strahotama Drugog svjetskog rata na ovim prostorima mogao sam čuti u školi i čitati iz knjiga koje su pisali povjesničari komunističke ideologije. Onu drugu priču, još uvijek neispričanu, čuo sam izvan Hrvatske i moram priznati, da sam bio vrlo suzdržan i s nevjericom slušao svjedočanstva od meni potpuno nepoznatih osoba, jer mi je bilo nevjerojatno kakvo se krvoproliće nad Hrvatima dogodilo 1945. i kasnije. I još danas mi sve to izgleda nestvarno, no putujući svijetom upoznao sam posljedice komunizma, pa danas ne vidim nikakvu značajnu razliku između Jasenovca i Križnog puta, jer su žrtve i jedne i druge bile posljedica neljudskosti nacističkog i komunističkog režima.

Kad je u travnju 1941. proglašena Nezavisna Država Hrvatska, velika većina Hrvata ju je s oduševljenjem prihvatila, jer se u to vrijeme nije znalo kojim će smjerom krenuti ustaški režim. Ubrzo su Hrvati i na svojoj koži osjetili da će Ustaše voditi nacističku politiku i tko je mogao, priključio se partizanima koji su prestali simpatizirati NDH onog momenta kad je Hitler napao Sovjetski Savez dva mjeseca kasnije. Iz ove činjenice moglo bi se štošta zaključiti, no nije mi namjera proširivati temu, već se isključivo koncentrirati na miso teksta. Karakteristika Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj bila je ta da nisi mogao birati stranu, jer su se za to pobrinule vojske Ustaša, partizana, domobrana i četnika, koje su unovačivale gdje god su prolazile, pa onaj tko je odbio unovačenje u njihove redove nije slavno završio. Prema tome, pripadnikom na primjer partizana se često postajalo, ne zbog uvjerenja, nego zbog sile prilika, a kad si jednom bio prisiljen izabrati stranu, nije ti preostalo ništa drugo nego slijediti trenutnu sudbinu.

U društvima s razvijenim stupnjem demokracije nema zabranjenih tema, no prelazak iz komunizma u demokraciju ne ide baš lako, pa ne čudi što je komunistička ideologija kod nas i dalje svenazočna (pogledajte tko je sve bio član saveza komunista, a danas je velik demokrata ili to bio do jučer i to u visokoj politici). Sljedbenici te ideologije (po broju žrtava gore čak od nacizma i fašizma zajedno), predstavljajući se danas demokratima, i dalje pokušavaju držati istinu u tami, te prepredeno izazivaju 'događanja naroda' kad procjene da je za to trenutak. Iskustvo se steklo kroz 'Upravu državne sigurnosti' i 'Odjeljenje za zaštitu naroda' i prenijelo na novu generaciju kojoj skrećem pozornost da se komunističkim metodama iz doba socijalizma ne stječe ugled u Europi i svijetu, i da će i ona snositi posljedice tog ne intelektualnog ponašanja.

Hrvatska ekstremnih lijevih i desnih stranaka nema, pa je apsurdno da se naši političari trude izmisliti ih, pogotovo one desne koje su bile pod kontrolom prije spomenute 'Uprave' i 'Odjeljenja'. Što više, mislim da u Hrvatskoj uopće ne postoje ni lijeve ni desne stranke, jer je uvijek u pitanju osobni interes, te je moralnim osobama željnim doprinijeti političkom razvoju Hrvatske teško izabrati stranku, a da ne uđu u don Kihotovsku borbu s unaprijed poznatim ishodom. Primjera radi, uvjeren sam da će nas naši predstavnici u EU-ju na tečnom engleskom i drugim svjetskim jezicima znati predstaviti upravo na način kako to oni najbolje znaju, pa ćemo u skladu s tim i ugled zadržati.

I na kraju želim reći da u Hrvatskoj politički ekstremisti bilo kojih svjetonazora i ideologija nisu dobrodošli (niti njihovo znakovlje, jer te osobe ne vole Hrvatsku niti joj žele dobro), svjesno kompromitiraju Domovinski rat, te se nadam da naivnost puka ima svojih granica, premda smatram Hrvate jednim od naj naivnijih naroda koje sam u životu upoznao. Hrvatska je dio zapadne kulture i njeno mjesto vidim samo u zdravom demokratskom društvu, bez komunističke ideologije i znakovlja Drugog svjetskog rata, gdje će bolji imati prioritet, kako bi stvorili uvjete da prosječni sigurno žive, a siromašni bolje.

A kad je riječ o Jasenovcu i Križnom putu onda smatram da treba prestati s manipulacijama o broju žrtava i ponovo istražiti dvije tragedije hrvatskog naroda koje ga drže zarobljene u prošlosti. U to bi istraživanje trebalo uključiti tri intelektualca (bez komunističke prošlosti) koja bi u tri godine uz plaću saborskog zastupnika i uz priznavanje troškova istraživanja do razine plaće saborskog zastupnika, a kojima bi se zamrznuo radni odnos s pravom povratka na radno mjesto na kojem trenutno rade, istražila glavne činjenice i približila se stvarnoj brojci stradalih Jasenovca i Križnog puta. Svjesni smo i toga da je do sada bilo moguće u žrtve Jasenovca uključiti žrtve Križnog puta i obrnuto. Dok se njihova istraživanja ne objave, oni ne bi smjeli imati pozornost javnosti i medija (znači da bi im bilo zabranjeno istupati u javnosti i iznositi informacije glede istraživanja dok ona traju, tj. dok se službeno ne objave), a hrvatsku javnost bi tijekom njihovog istraživanja trebalo poštedjeti od strahota koje su izazvale Jasenovac i Križni put. A vladajuće političare bih zamolio da se koncentriraju na hrvatsku gospodarsku situaciju, ili pak zatraže nove izbore, jer nije sramota biti nedorastao trenutnoj hrvatskoj svekolikoj zbilji.

 

Dr.sc. Ivica Tijardović