Neposredan povod ovome razmatranju nedavna je pojava knjige posvećene pok. fra Ignaciju Gavranu, istaknutome članu franjevačke provincije Bosne Srebrene i svećeničkoga udruženja „Dobri Pastir“ i jednako istaknutom protivniku prvoga vrhbosanskoga nadbiskupa Josipa Stadlera. Knjiga se sastoji od ponovljenoga izdanja izrazito protuhijerarhijske Gavranove knjige o „oduzimanju“ župa bosanskim franjevcima Lucerna lucens? i njegovih rasprava, polemika i pisama o „Dobrom Pastiru“.

 Povod ponovnomu tiskanju i objedinjavanju Gavranovih uradaka vanjskome je promatraču nejasan i nelogičan. Gavran je naime potkraj 2009. godine umro, pa je teško opravdati ponovno objavljivanje baš tih polemičkih spisa kao eventualno obilježavanje njegova odlaska s ovoga svijeta, a još teže naći poveznicu između dvaju dijelova knjige.

Možda se dodatno objašnjenje može naći ako se traži izdavača provokativne knjige, mjesečnika Bosne Srebrene Svjetlo riječi. U vrijeme pojavljivanja novoga jednosveščanog izdanja Gavranovih uradaka glavni urednik Svjetla riječi bio je prof. teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Ivan Šarčević. Je li preko pokojnoga Gavrana Šarčević želio poravnati neke svoje račune s aktualnim crkvenim vodstvom u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, možda upravo s nadbiskupom Vinkom kardinalom Puljićem? Na to nas upućuje sljedeća rečenica iz Uvoda knjige: „Najnoviji rasplet događaja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, ponovna napetost između Ordinarijata i franjevaca, sile nas da se suočimo s pitanjem odnosa među njima“. Iz toga znamo barem to da su postojale neke napetosti novijega datuma. No ako neke napetosti postoje, nejasno je zašto treba posezati za davnoprošlim polemikama s osobom koja već gotovo jedno stoljeće nije među živima. Naime, nadbiskup Stadler je umro 1918. godine. S druge strane, čemu podsjećati na polemike vezane uz društvo „Dobri Pastir“ čije je organiziranje potaknula Komunistička partija Jugoslavije, osim ako se izdavači objedinjenoga izdanja ne smatraju nastavljačima tradicije svećeničkog udruženja u kojemu su glavnu ulogu imali istaknuti franjevci Bosne Srebrene?

Osim s nadbiskupom Puljićem, čini se da je Šarčević želio poravnati račune i s nekim osobama iz intelektualnih krugova koje ne drže mnogo do njegova (političkg) svjetonazora. Pretpostavljam da i mene ubraja u taj svoj krležijanski „obračun s njima“ jer zna da se ne slažem s nekim njegovim političkim, ali i inim idejama. Nije, međutim, osobno izašao na časno sučeljenje, nego je pozvao u pomoć istomišljenika Srećka Džaju, povjesničara koji se već specijalizirao za odrađivanje takvih zadaća za druge. Džaja je očito mislio da moje neslaganje s pogledima pok. fra Ignacija o svrsi i ulozi svećeničkog udruženja „Dobri Pastir“ može obezvrijediti etiketiranjem da je riječ o „klerikalcu“ i „klerikalnim“ pogledima na povijesna zbivanja (o tome kasnije i u sklopu njemu sličnih prozivatelja). Naravno da je uzaludno očekivati od takvih autoriteta objašnjenje o čemu je tu riječ i naravno da se ni riječju neće osvrnuti na bît moje dokumentirane rasprave, a to je da je svećeničko udruženje „Dobri Pastir“ bilo kreacija UDB-e. Ne mogu se očekivati takva objašnjenja, jer je takvima dovoljno da su Komunistička partija i povjesničari koju su vjerno tumačili povijest prema partijskim očekivanjima davno obznanili da je svatko tko ne prihvaća tvrdnju o nadbiskupu Stadleru kao oličenju klerikalca i sam klerikalac.

Ne mislim da Džaja zavrjeđuje više ijednu riječ. Čini mi se, međutim, da bi bilo vrlo korisno istražiti motivacije i mentalne sklopove uskoga intelektualističkoga kruga sarajevskih Hrvata, jer sam uvjeren da je riječ o naslijeđenim mentalnim sklopovima koji se teško razgrađuju i u koje racionalna misao teško prodire. Možda će tako šira javnost bolje razumjeti i ispade što ih neki iz toga političko-intelektualnoga kruga povremeno, ali ipak prečesto, čine (jesu li i napetosti s Ordinarijatom Vrhbosanske nadbiskupije iz tog udruženja?).

Dobropastirsko «snalaženje»

Putokaz za bolje razumijevanje „Šarčevićeva intelektualno-političkoga kruga“ dali su upravo neki istaknuti članovi svećeničkog udruženja „Dobri Pastir“. Na proslavi 10. obljetnice osnutka Udruženja, fra Karlo Karin, jedan od osnivača i dugogodišnji tajnik, rekao je da se neki svećenici, napose franjevci Bosne Srebrene, u vrijeme Drugoga svjetskog rata nisu snašli. Fra Karlo je bio svjestan da je to „sasvim blag, eufemistički izraz“, ali ga nije dalje tumačio, očito znajući da su svi prisutni dobro shvaćali što bi to trebalo značiti. Za one pak koji nisu pripadali toj skupini treba reći da je to izraz iz arsenala partijskoga govora s više značenja. On ponajprije znači da oni na koje se taj „eufemizam“ primjenjuje nisu izabrali pobjedničku stranu. Izvedeno značenje toga „eufemizma“ jest da oni na koje se primjenjuje ne razumiju što Partija stvarno hoće te i dalje izabiru gubitničku stranu. Takve je pojedince i skupine partijski govor također označivao kao one koji „skreću s linije“, imaju pogrešnu svijest, upuštaju se u proturevolucionarnu djelatnost i sl. Svi takvi su ujedno „narodni neprijatelji“, „izdajice“ i „zločinci“.

Franjevac Bosne Srebrene K. Karin točno je znao što znači „snaći se“, pa je u drugom kontekstu i drugima pojasnio. Sva ona njegova subraća i mnogi Hrvati nisu se „snašli“, jer nisu „mogli sagledati najbližu budućnost“, tj. pobjedu komunista i uspostavu vlasti i ideologije koja je procjenjivala prošlost, sadašnjost i budućnost. Karin se, naprotiv, „snašao“ jer je znao tko će pobijediti, a kad su pobjednici došli, prihvatio je i novu interpretaciju povijesti, u kojoj je posve jasno da se njegovu subraću koja su bila protiv komunističke ideologije i protiv dolaska Komunističke partije Jugoslavije na vlast te koja su bila za postojanje hrvatske države u kojima god mogućim granicama, mora osuditi zbog „neslaženja“. Nažalost, time se franjevac Karin složio i s partijskim pravorijekom da su njegova subraća bili zločinci. Tu vjerojatno leži razlog zašto se franjevački članovi svećeničkog udruženja „Dobri Pastir“ ne žele ni sjećati svoje subraće koje su komunisti odmah poslije rata ubili ili onih koje su zatvarali. Štoviše, fra K. Karin prihvaća „revolucionarnu pravdu“ koja je snašla mnoge.

Karin je objasnio koji su neki od elemenata dobroga „snalaženja“. Dolaskom komunista na vlast nadošao je „potpuno nov i originalan red stvari“ u kojemu se, istina, nije lako snaći, napose službenicima Crkve. „Snalaženje“ u novome revolucionarnom vremenu je, fra K. Karin tumači, „lojalan stav ... prema državnoj i društvenoj zajednici“. To znači da svećenik koji želi živjeti bez uznemirivanja, šikaniranja i progona mora glasno, često, na poticaj i bez njega, izražavati lojalnost komunističkoj državi Jugoslaviji i društvu koje Komunistička partija stvara. To su upravo uvjeti za članstvo u „Dobrom Pastiru“ i to je svjedočenje njegovih članova da se „snalaze“. Oni mnogobrojni svećenici i članovi više hijerarhije koji su odlučili ne pristati na „snalaženje“ u novome revolucionarnom vremenu nastavili su uvažavati što je učiteljstvo Katoličke crkve reklo o komunističkoj ideologiji i praksi i bili su spremni na trpljenje u nadi da će se Providnost smilovati i osloboditi ih toga „originalnoga reda stvari“ u kojemu se nije bilo lako snaći.

Postoje, dakako, gradacije u lojalnosti prema tim dvjema stvarnostima i, prema tome, gradacije u lojalnosti prema svećeničkom udruženju „Dobrom Pastiru“. Neki su svećenici pristali ući u Udruženje upravo radi toga da izbjegnu progone i tako sebi olakšaju život, neki da bi izbjegli izlaganje javnome sramoćenju, neki, pak, da bi iskoristili komunističko udruženje za lakše i bolje pastoriziranje vjernika. Bilo je, međutim, među njima i takvih, poput K. Karina, koji su stvarali novu kvazi-teološku ideologiju sukladnu službenoj komunističkoj, koja opravdava pripadnost svećenika Udruženju koje je stvorila Komunistička partija u svrhu postizanja svojih ideoloških ciljeva. Neki od njih prihvatili su se apologetske zadaće opravdavanja postojanja Udruženja i svoga pripadanja njemu. Fra I. Gavran bio je jedan od njih, a ako je suditi po ponovnome objavljivanju njegove apologetike, ima i nasljednika.

Iz javnih nastupa svećenika članova Udruženja, osobito onih koji su bili vođe u „Dobrom Pastiru“, jasno je da svoju isticanu potporu Jugoslaviji i socijalističkome poretku te uzdizanje Komunističke partije nisu smatrali problematičnim. Dapače, pokušavali su opetovano dokazati da je svećeniku prirodno biti odan svojoj domovini, pod čime nisu mislili na Bosnu i Hercegovinu, a još manje na Hrvatsku, nego na Jugoslaviju. Najzanimljivije je da svoj javni angažman u službi Jugoslavije i socijalističkoga poretka nisu smatrali političkim angažmanom i svakako ne nečim nedopustivim. Neovisno o tome što su takvim sudjelovanjem svjesno bili u sukobu s crkvenim stajalištima i izričitim zabranama, svećenici udruženjaši svjesno su prelazili preko naravi komunističkoga sustava i ideologije i svojevoljno u njemu sudjelovali. Pri tome je više nego zanimljivo i znakovito da takav postupak ni neposredni suvremenici ni današnji apologeti neće nazvati klerikalizmom niti će aktere nazvati klerikalcima, iako je bjelodano da je riječ o procesu upotrebe religije u političke svrhe.

Iz naravi komunističke ideologije jasno je da se u sustavu sagrađenome na njoj ne može sudjelovati tek djelomično te je takvo sudjelovanje značilo i mirenje sa zločinima. Fra K. Karin to je i potvrdio prihvaćajući pravorijek Komunističke partije o smrtnim osudama mnogobrojnih franjevaca. Karinov subrat fra Bosiljko Bekavac (1906.–1982.), također član „Dobroga Pastira“ i njegove Skupštine, prešao je i taj prag i osobno pridonio progonima onih koji su bili protiv komunističke vlasti. Naime, nakon završetka rata, jugoslavenska tajna policija ga je zavrbovala i, dok je od 1949. do 1953. bio župnik u Kiseljaku, navodno je pomagao da komunistički organi represije uhite nekolicinu križara (škripara), zlorabeći povjerenje koje su ti nesretnici imali u katoličkoga svećenika. Neki od uhićenih osuđeni su na višegodišnji strogi zatvor, ali ih je nekoliko bilo i ubijeno. Zbog straha od osvete ili po naputku komunističkih vlasti Bekavac je 1953. napustio Jugoslaviju i otišao u SAD. Komunisti su ga, međutim, čim je stekao uvjete za dobivanje američkoga državljanstva (1963.), postavili za urednika Zajedničara,glasila Hrvatske bratske zajednice i na tom je mjestu ostao sve do prevratničke 1971. godine. U kanadskoj i američkoj hrvatskoj emigraciji ostao je zapamćen kao integralni Jugoslaven i prokazivač „hrvatskih nacionalista“.

U svemu je tome zanimljivo da je upravo fra Ignacije Gavran napisao „In memoriam“ za Bekavca, u kojemu kaže da je uređivao glasilo Hrvatske bratske zajednice „u duhu zajedništva naših naroda“. Da je rekao „u duhu bratstva i jedinstva“, vjerojatno bi hrvatska emigracija bila zadovoljnija, jer bi (i) tako fra Ignacije naznačio da je Bekavac bio istinski Jugoslaven i odan Komunističkoj partiji. No fra Ignacije je i takvim govorom ispunio obvezu prema gospodarima svećeničkog udruženja „Dobri Pastir“. U nekrologu je također istaknuo da je „Bekavac ... kroz čitavo vrijeme svog boravka u Americi održavao veze s provincijom i domovinom šaljući visočkoj gimnaziji knjige i pomažući provinciju na druge načine“. Je li fra Ignacije Gavran time želio prikriti sve ono negativno vezano uz fra Bosiljka, ne znamo. Znamo, međutim, da je rado isticao te materijalne aspekte članstva u „Dobrom Pastiru“ pri opravdavanju postojanja svećeničkog udruženja i članstva u njemu. To se može smatrati izvedenim oblikom snalaženja o kojemu je govorio fra Karlo Karin. Sav taj diskurs zvuči otužno kad se sjetimo da je franjevac Hercegovačke provincije fra Ferdo Vlašić bio osuđen na višegodišnji zatvor zbog navodnih veza sa subratom u emigraciji fra Lucijanom Kordićem. Razlika između fra Lucijana i fra Ferde te fra Bosiljka i fra Ignacija jest u tome što prvi nisu bili u službi komunističke propagande, a druga dvojica jesu.

Nastavlja li se tradicija u Franjevačkoj teologiji u Sarajevu?

Ne bih se osvrtao na čovjeka (ljude) koji više nije (nisu) među živima da neki franjevci Bosne Srebrene danas ne žele preko fra Ignacija Gavrana braniti ideološke vrijednosti povezane s nekadašnjim svećeničkim udruženjem. To je ne samo zanimljiva nego i znakovita pojava koja zaslužuje pozornost i višestranu analizu. Što motivira te ljude u trenutku kad više nema ni Komunističke partije ni UDB-e da brane udruženje „Dobri Pastir“, kojega također više nema? Dapače, napadaju i prozivaju one koji ukazuju na nečasne uloge nekih članova Udruženja, poput fra Bosiljka Bekavca. Jesu li oni svjesni branitelji komunističkoga vrijednosnog sustava i svjetonazora ili samo zabludjeli donkihotski borci protiv utvara? Na žalost, fra Marko Oršolić, fra Luka Markešić, fra Ivo Marković, fra Ivan Šarčević i još poneki primjeri su kako neki živući franjevci žale za komunističkim sustavom i pokazuju spremnost braniti njegov svjetonazor.

Oni će vam, točno u komunističkome ključu, reći da se samo bore protiv (hrvatskoga) nacionalizma i fašizma. Pri tome, u udruženjačkome duhu, neće biti zainteresirani za upozorenje pape Pavla VI. da se ne može izabrati marksistička analiza društvenih problema bez prihvaćanja ideologije na koju se ta analiza naslanja. Upravo je tu misao Sveti zbor za nauk vjere primijenio i na slučaj „teologije oslobođenja“: „U logici marksističke misli 'analiza' se ne može odvojiti od prakse i od poimanja povijesti s kojom je praksa povezana. Tako je analiza instrument kritike a kritika je pak samo jedan momenat revolucionarne borbe. To je borba klase proletarijata i ima svoje povijesno poslanje. ... Dosljedno tome, samo onaj koji sudjeluje u toj borbi može provoditi ispravnu analizu“. Ne može, dakle, biti ni parcijalnoga sudjelovanja u komunističkoj praksi, jer je to ideologija koja zahtijeva čovjekovu dušu i tijelo. To nije točno, zato što kažu Sveta Inkvizicija ili papa, nego zato što proistječe iz ozbiljne analize naravi komunističke ideologije.

>>Uloga Lige humanista i fra Marka Oršolića u razbijanju hrvatskog nacionalnog bića u BiH

Istaknutiji članovi Udruženja i svesrdniji pristaše namijenjene mu uloge na više su načina pokazali da se ne može samo do određene mjere biti suradnikom u projektu Komunističke partije. U Izvještaju upravnog odbora Udruženja katoličkih svećenika Narodne Republike Bosne i Hercegovine u prigodi desete obljetnice postojanja ističe se da su gotovo svi profesori na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i u franjevačkome sjemeništu u Visokome članovi Udruženja. Također se ističe da te ustanove dobivaju znatnu novčanu pomoć od državnih vlasti te, što je i Gavran isticao, da su sjemeništarci i osobito klerici sudjelovali u mnogim akcijama izgradnje cesta i željezničkih pruga. Neobično je i u povijesti Crkve rijetko zabilježeno da se neka crkvena ustanova hvali doprinosima projektima koje organizira država. Osobito je to neobično u svjetlu činjenice da se narod samo pod prisilom odazivao tim pozivima na radne akcije, u udarničke brigade i sl., što se jasno vidi iz dokumenata samih komunističkih vlasti. Dakle, samo pojedinci ili skupine „lojalni“ komunističkoj državi i ideologiji bili su voljni sudionici tih akcija za socijalističku izgradnju. Tako se i u slučaju Teologije u Sarajevu i sjemeništa u Visokom zapravo ističe privrženost političkome sustavu, a time i svjetonazoru, koji je uspostavila Komunistička partija Jugoslavije. Zato se i isticanjem činjenice da su svi profesori Teologije i sjemeništa članovi Udruženja željelo poručiti komunističkim vlastima da oni utječu na izgradnju političkih pogleda povjerenih im mladih ljudi i na razvijanje njihove odanosti državi Jugoslaviji i „socijalističkoj stvarnosti“, što potvrđuju njihova oduševljena sudjelovanja u izgradnji cesta, pruga i tvornica. Uistinu, kad se prihvati dio komunističke ideologije, ne može se odbiti sudjelovanje u njoj kao cjelini! Sudjelovanje bosanskih fratara u obnovi infrastrukture zemlje pod vodstvom jugoslavenskih komunista i „druga Tita“ samo je znak prihvaćanja temeljnih komunističkih vrijednosti.

 

Jure KRIŠTO

Hrvatski institut za povijest, Zagreb