Listopad je blag mjesec. Ali zna se i okrenuti. Protiv razuma, protiv kalendara. Ne vjerujete? Molim lijepo, pogledajte što redovito čini u Bavarskoj. Tamo svake godine otme rujnu zadnji tjedan, pa usred Münchena, kod kipa Bavarije na Terezijinoj poljani – O'zapf is! –  odčepi svoj Oktoberfest. Te poteče pučko veselje. I teče, teče… to veselje… cijela dva tjedna! Nije to smjerna radost vode u Slapu Dobriše Cesarića. Nije ni pobožno oduševljenje helenskih dionizija. To je bučna pjena Gambrinusove pivske rijeke. A cerevisia uvijek, pa i na svetkovini, teče sekularno. Teče svojeglavo i bez mjere. Teče kako hoće. Teče bučno i raspojasano. Teče i rastače se u milijune „mjera“! Tko sa strane gleda, München mu se čini  nestvarnim. Tu, kao u pjesmi Paula Celana, posve samostalno, sami o sebi, sami za sebe banče Božji vrčevi.


No, umije listopad i drukčije. Hrvatima je ove godine provalio u rujan kao liberalnodemokratski zakrabuljen ??????? ??????? (Velikij Oktjabr'). Mnogi su ga vidjeli na djelu, a kardinal Bozanić i prepoznao. I javno se usprotivio  njegovoj  „kulturnoj revoluciji“. Čuli smo taj glas. No odjek je bio slab ili nikakav. Ne treba se tomu čuditi. Kada čovjeku gori krov nad glavom, na umu su mu druge stvari.  A Hrvate od početka ove godine pritišće mnoštvo novih zala. Svakodnevni život, od stanovanja, odjeće i obuće do javnog prijevoza i hrane, sve je skuplji, a plaća sve manja; sve se manje proizvodi, a sve više ljudi ostaje bez posla; proljetni su mrazovi opustošili voće, a ljetna suša spržila povrće i ratarske kulture. I tako, praćeni službenim optimizmom, koji je u god. 2012. predviđao rast BDP-a za 0,8 posto, dođosmo u doba spremanja zimnice i povratka školaraca u učionice. Državna je statistika u međuvremenu zabilježila pad BDP-a za 2,2 posto i netipičan rast nezaposlenosti, u kojoj trenutno životari više od 300.000 ljudi. Vlast u takvim okolnostima prijeti učiteljima i profesorima smanjenjem plaće za 10 posto, a zaposlenicima u državnoj upravi i javnim službama otpustom 20.000 službenika i namještenika.

Ovoj vlasti, kada obećava, ne treba vjerovati. Hrvati to znaju. Sumnjam da je itko povjerovao Radimiru Čačiću kada je svojim odstupom s ministarskog položaja jamčio da će hrvatski BDP ove godine porasti za 0,8 posto. Rekao Radko otići, pa ostao? Dobro, to je takav čovjek. Ali ako ova vlast prijeti, može joj se vjerovati. To su takvi ljudi. Ljudi takva kova. I kad se čini da nisu.

Meni se, eto, neko vrijeme činilo da će Zoran Milanović izrasti u državnika. Mislio sam: mlad, pristao, samosvjestan, obrazovan čovjek, izlegao se iz Ministarstva vanjskih poslova, razumije dakle bolje od drugih i Hrvatsku i njezino međunarodno okružje. Prvi mjeseci na položaju predsjednika Vlade, kada se držao podalje od javnosti, puštajući Čačića da se suvereno razmeće u javnim priopćivalima, učvršćivali su moje  mišljenje.

Ali grdno sam se prevario. Čim je javno progovorio, Milanoviću su počele iz usta iskakati dlakave žabe. Negdje,  na nekoj pustopoljini, pred cijelom je nacijom iz čista mira ustvrdio da  je Hrvatska – slučajna država! Sutradan je tu budalaštinu nastojao popraviti, ali ju je nehotice pogoršao. Slučajnost je krivo protumačio, ne kao oprjeku nužnosti, nego kao oprjeku namjernosti. Tako je još dublje uvrijedio brojne Hrvate koji su svoj život ugradili u stvaranje hrvatske države, jer im je odrekao državotvorne namjere. U Rijeci, na sastanku s drugovima iz Europske unije, zagovarao je preustroj Europske unije u saveznu državu federaciju. Pri tomu je drugove poučio da se jugoslavenska federacija raspala jer su njezine članice imale preveliku autonomiju. Slično je mislio Slobodan Milošević, pa je, zabrinut za opstanak Jugoslavije kao Milanović za opstanak Europske unije, nudio preustroj Jugoslavije u „modernu federaciju“  na demokratskom načelu „jedan čovjek – jedan glas“.

To su uvrjedljive laži. Hrvati će ih ipak tolerirati kao visoke politološke budalaštine. Ali ima Milanović dara, doduše malo manje nego Jadranka Kosor. On je oduševio Nijemce tvrdnjom u Der Spiegelu da je za Hrvatsku ulazak u Europsku uniju probitačan jer će za deset godina Hrvatska  iz Bruxellesa dobiti dvostruko više nego što uplati u tamošnju riznicu, a ona je Hrvatima tumačila da će u Europskoj uniji na uloženi 1 euro imati 3 eura dobiti. Ona se po Njemačkoj smješkala, a on se pravio učenim tumačeći Angeli Merkel da su Hrvati međusobno različitiiji i razrožniji nego Bavarci i Pomeranci. Milanoviću, učiti, učiti i samo učiti, rekao je Lenjin.

A zašto ovo napisah? Od tuge, jer mi se čini da se moji sunarodnjaci koji žive u sjeni Velikoga Oktobra nikad ne će pomiriti s hrvatskom državom.


Benjamin Tolić