Blanka Matković: Zločini postrojba VIII. Dalmatinskoga korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. (III. dio)
U Operativnome izvješću I. hrvatske divizije KNOJ-a upućenome načelniku OZN-e za Hrvatsku 24. ozujka 1945. ističe se da su tijekom operacija kod Ljubuškoga potkraj siječnja 1945. „prilikom prolaska kroz sela na tom sektoru, naši borci, koji su odstupali bili dočekivani vatrom iz kuća. Protuofenzivom naših jedinica neprijatelj je odbačen, zauzet je Široki Brijeg i Mostar, kaznjena su sela iz kojih je pucano, a neprijateljsko stanovništvo vidjevši snagu VIII. udarnog korpusa i neprijateljski neuspjeh postalo je barem prividno privrzenije nama.“[1]
O zauzimanju franjevačkoga samostana svjedoči i fra Marko Dragičević, rođ. 6. veljače 1927. u Međugorju, krunski svjedok širokobrijeških događaja 1944. i 1945. godine i svjedok ubojstva franjevaca na Širokome Brijegu u veljači 1945. godine, rekavši:[2]
...Svjesno i odgovorno tvrdim da nikada nitko iz samostana i crkve nije pucao. Iz gimnazije se nije ni moglo pucati jer se nalazi iza crkve i crkva ju zaklanja... Ujutro, 7 veljače, bilo je dosta mirno i oko deset sati. Bio sam u samostanskom podrumu skupa s fratrima svećenicima i kolegama klericima, čulo se s Bakamuše: -Uraaaaaaaaaaa! Pomalo smo kroz podrumski prozor vidjeli partizane. Meštar, otac fra Borislav Pandzić otišao je otvoriti samostanska vrata da ih napadači ne bi razbili i uništili. Nakon nekog vremena pozvani smo i izašli smo na hodnik. Neki partizanski oficiri vikali su na nas. Bacili su pred nas Poglavnikovu sliku, da je gazimo. Jedan od njih nam je pritom rekao: -Ako ne pogazite tog krvnika, sve ću vas postreljati! Otišao je nakon toga. Nakon nekog vremena čekanja u hodniku, uvedeni smo u zbornicu. Strazar je postavljen pred vrata. Oficiri su dolazili i razgovarali s fratrima – svećenicima, odnosno s profesorima. Bilo je zestokih riječi. Budući da je u javnost bačena izjava da su fratri pucali na partizane i da su zbog toga poubijani, spomenuo bih da je među njima bilo staraca na smrtnoj postelji, bez vida, a jedan je bio takva duševnog stanja da nije ni znao da se vodi borba. Pa ipak proglašeni su krivim i pod tim optuzbama poubijani. Vođeni su na ubijanje jedan po jedan. Poubijani su u skloništu i to njih dvanaestorica, po kojem redu su ubijani, ne bih znao reći... Ja sam ostao ziv posve slučajno, ako se smije tako reći.
O ovim su događajima zabiljezena i svjedočanstava drugih sudionika, pripadnika partizanskih postrojba. Pavao Prcela, pripadnik 1. bataljuna 1. brigade, svoju je izjavu dao u kolovozu 1955. u Rimu: Sudjelovao sam u borbama blizu Širokog Brijega (u prvoj polovici veljače 1945.). Kad je bilo zauzeto ovo mjesto, stigla je zapovijed (jedan jedini put za vrijeme mog boravka u 26. Diviziji): slobodne ruke za tri dana. Moja je brigada imala zadatak osvojiti Cigansko Brdo u dolini uz Lišticu, nedaleko tvornice duhana. Nakon tri dana ogorčenih borba, ušli smo u mjesto. Partizani su dobili nalog, da pokolju koga god nađu u mjestu, uključivši zene, djecu i starce. Nisam htio prisustvovati ovom prizoru, jer mi se gade slične metode. Ipak, nakon pokolja, vidio sam na ulicama i u kućama brojne lešine, ne samo vojnika nego i civila, i među njima znatan broj zena i djece. U jednoj kući – gdje se nalazilo zapovjedništvo hrvatske vojske – vidio sam devet mrtvih (među njima i djecu), poklanih od komunista. Sličnih prizora vidjelo se je i po drugim kućama. Također je bilo naređeno nanijeti što više štete pučanstvu, pa su partizani klali stoku u štalama, a to sam vidio vlastitim očima. Nekoliko dana nakon toga isti prizori su se opetovali u Mostaru. Uz biskupsku palaču vidio sam hrpu mrtvih. Naređenje, da se ubija nasumce i bezobzirno, bilo je izdano po Diviziji (pod komandom generala Dapčevića) brigadama, bataljonima i četama. Zapovjednik mog bataljona bio je neki Đuro, srpske nacionalnosti, rodom iz Knina.[3]
Slično svjedoči i Rafael Radović, pripadnik 11. brigade: …Prodrli smo na sam Široki Brijeg i oko crkve i gimnazije vidio sam oko 50 lješina poginulih vojnika. Ni deset minuta kasnije vidio sam pred zgradom gimnazije na desnom krilu dvadesetak metara od ulaza u gimnaziju tri franjevca u svojim smeđim habitima. Dva su stajala tiho, bez riječi, drzeći ruku u ruci, oba starija čovjeka oko 50. godina, treći viši plavokosi bijel u licu, sa bijelim naočalima, odgovarao je za sve trojicu. Pitao ih je naš zapovjednik bataljona, kapetan po činu, po govoru sigurno Crnogorac, ali mu imena ne znam. Uz njega je bilo još desetak vojnika i jedan oficir UDBE (OZNE) bez čina, ali s pištoljem. Toj grupi se priblizih i ja i Mato Franušić, bivši načelnik općine Ston, koji je i sam svršio 8 razreda na Širokom Brijegu. Franušić je htio, da im pomogne, pa reče podzapovjedniku: „Ja sam ovdje svršio gimnaziju i te ljude poznam. Ti su ljudi dobri i pošteni te vas ovdje nebi čekali, da su bili kakvi zločinci.“ Podzapovjednik reče: „Morete produziti“ i mi moradosmo otići. Bili smo odmakli jedva 10 m, a kad Udbaš automatskim pištoljem ubi s nekoliko hitaca onog visokog, plavokosog fratra. Ostaviše mrtvo tijelo tu, a ona ostala 2 svećenika sa grupom partizana, koji su tu stajali, udjose u gimnaziju. Na Širokom Brijegu ostali smo kojih pola sata. Nato po zapovijedi krenusmo na jug dva do tri kilometra i tamo smo primili hranu i jeli. Tada su počeli dolaziti vojnici iz drugih čega IV. bataljona, koji su se duze zadrzali oko crkve i pričali nam da su u nekom podrumu navodno sa zagušljivim bombama ubili dvadesetak franjevaca – ja to vidio nisam. Ti su ljudi bili iz XI. dalmatinske brigade, četvrti bataljon, ali neznam koje čete. Osim toga izjavljujem slijedeće: Već više mjeseci prije pada Širokog Brijega, sluzbena partizanska propaganda po partizanskim vojničkim jedinicama govorila je kako franjevci, osobito oni na Širokom Brijegu pucaju po partizanima, a časne sestre da polijevaju vojsku sa vrelom vodom. Govorili su da će ih sve pobiti. Ovo sam slušao par puta u Splitu i Iloku. Iz vlastitog iskustva znam, a čuo sam i od drugih, da niti jedan franjevac niti časna sestra nisu ništa na zao učinili titovoj vojsci, a kamo li da bi pucali. Osim toga vidio sam kako su točno pred lijevim krilom gimnazije – protivno od mjesta ubijanja fratra – ubili 2 zarobljenika i to jednog Nijemca i jednog Talijana i to iz puške. Svakog zarobljenog Nijemca i Talijana, te veći broj zarobljenih Hrvata Domobranaca ubili su partizani u Hercegovini. Tako su na primjer jednu noć vodili jednu grupu od dvadesetak ljudi, a među njima jednog mladog Dubrovčana koji mi je kazao svoje ime i adresu, na rijeku Lišticu i tamo ih streljali. Streljanje su vršili dječaci kuriri i jednog su od njih htjeli partizani ubiti pošto su navedenom prilikom dva Hrvata pobjegla. Isto tako vidio sam u jednoj kozari, oko dva i pol kilometra u pravcu Mostara od Širokog Brijega, 6 lješina seljačkih mladića, sve ispod dvadeset godina, a koji su bili svjeze ubijeni. Ubili su ih partizani a mladići su bili Hrvati iz Ljubuškog. Ovo mi je pročitano i sve potvrđujem svojom časnom rječju, da je gola istina što sam ispričao.[4]
Ivan Gugić, također pripadnik 11. brigade i svjedok zločina na Kočevskome rogu, izjavio je da su mu po dolasku u brigadu u travnju 1945. drugi vojnici pričali „da se Usorac Mate[5], potporučnik, komandir Izviđačke čete štaba XI. dalmatinske brigade, (rodom iz Čapljine), hvali pred vojnicima drugih jedinica iste brigade, kako su on te vodni oficiri i desetari iz njegove čete, silovali časne sestre i tukli ih, nakon borbe za Široki Brijeg“[6]. Ivan Prcela ističe da je ratni zločin počinjen u Širokome Brijegu najpoznatiji predbleiburški zločin.[7] Kada su partizani zauzeli Široki Brijeg, u samostanu i u skloništu pred samostanom nisu našli sve franjevce jer su se oni u tome trenutku nalazili u trima većim skupinama.
Prvu skupinu činili su franjevci koji su bili uhićeni u samostanu i u skloništu pred samostanom. Druga skupina zatečena je u skloništu kod rječice Lištice.[8] U trećoj, najmanjoj skupini bili su oni koji su uhvaćeni u bijegu prema Mostarskomu Gracu. U samostanu su partizani zatekli dvanaest franjevaca i sve redovnike i nekoliko časnih sestara zatvorili u samostansku zbornicu. Predvečer su ih strpali u sklonište i pobili, a zatim polili benzinom i zapalili.[9]
Dne 7. i 8. veljače 1945. u skloništu širokobriješkoga samostana ubijeni su: o. fra Marko Barbarić, kojega su partizani pronašli nepokretnoga u bolesničkoj postelji,[10] o. fra Stanko Kraljević,[11] o. fra Ivo Slišković,[12] o. fra Krsto Kraljević,[13] o. fra Arkanđeo Nuić,[14] o. fra Dobroslav Šimović,[15] o. fra Tadija Kozul,[16] o. fra Borislav Pandzić, [17] fra Viktor Kosir,[18] fra Stjepan Majić,[19] fra Ludovik Radoš[20] i fra zarko Leventić. Fratre su navodno ubili i spalili pripadnici 4. dalmatinske brigade.[21] U samostanu časnih školskih sestara franjevaka partizani su pronašli između 20 i 30 ranjenih njemačkih vojnika koji se nisu mogli povlačiti. Jedna od nazočnih sestara posvjedočila je da su svi likvidirani.[22]
Nekolicina svećenika i profesora širokobriješke gimnazije odvedena je u smjeru Splita i 8. veljače likvidirana kod Zagvozda[23] gdje su prema navodima svjedoka najvjerojatnije pokopane navedene osobe:[24] o. fra Bonifacije Majić, [25] o. fra Fabijan Paponja (1897.-1945.),[26] o. fra Andri-ja Jelčić,[27] o. fra Leonard Rupčić,[28] fra Fabijan Kordić,[29] fra Melhior Prlić,[30] fra Miljenko Ivanković[31] i fra Radoslav Vukšić[32].
U Zagvozdu kod Imotskoga zivjela je posljednjih godina nekolicina svjedoka ubojstva osmorice hercegovačkih franjevaca koji su ondje i pokopani. Mara Radić i Jure Lovrinčević svjedoče kako su franjevci sa Širokoga Brijega dovedeni u predio zvani Sudišće,[33] u kuću pokojnoga Jure Radića. Kuću su već ranije spalili partizani i u njoj su franjevci mučeni cijelu noć. Potom su izvedeni na vanjsko stubište koje je vodilo na drugi kat i nalazilo se s desne strane kuće, odakle su s visine od sedam metara bačeni na kamenu liticu. Kako su još bili zivi, udarali su ih cjepanicama i kamenjem te na kraju poubijali iz vatrenoga oruzja. Jedan od egzekutora na njih je bacio bombu. Franjevci su uglavnom bili goli, a njihovu su odjeću podijelili partizanski odbornici. Kasnije su pojedinci tu odjeću prodavali u Imotskome. Pobijene fratre pokopao je Pavao Radić iz zaseoka Radići. Franjevci su prvo pokopani na lokaciji zvanoj Klačina, udaljenoj petnaestak metara od kuće u kojoj su mučeni. Nekima su iz zemlje virile noge.[34] Tijela su kasnije prebačena u tzv. Đoginu ledinu, udaljenu stotinjak metara od Klačine i tu poslaga-na u prostranu rupu duboku osamdeset centimetara. Ekshumirana su 2005. godine.[35]
Josip Puharić-Bepo, zamjenik šefa II. otsjeka OZN-e za Srednju Dalmaciju 1945. godine, u izjavi danoj 1982. godine navodi da je 1945. upravitelj zatvora u Imotskome bio oficir KNOJ-a Pino Orlandini, rodom s Brača, a komandir straze Mate Antunović Lepina, za kojega ističe da se „posebno oduševljavao kada bi primio u zatvor klerofašiste i izvodio viceve na njihov račun“[36]. Nepoznato je jesu li navedene osobe boravile u Imotskome u trenutku likvidacije širokobrijeških fratara te jesu li eventualno imale spoznaje o tome događaju, no sa sigurnosti se moze potvrditi da se potkraj siječnja 1945. na području Imotskoga, Makarske, Vrgorca, Metkovića, Lovreća, Arzana i Zagvozda nalazio 4. bataljun 5. brigade I. hrvatske divizije KNOJ-a. Štab bataljuna s jednom četom bio je smješten u Imotskome gdje je osiguravao OZN-u i OZN-in zatvor, patrolirao Imotskim i nadzirao smjer prema Posušju. Druga četa 4. bataljuna nalazila se u Lovreću, no dijelom i u Studencima, Arzanu i Zagvozdu. Istodobno su se u Vrgorcu nalazili dijelovi 4. čete istoga bataljuna.[37] Drugi dokument I. hrvatske divizije KNOJ-a potvrđuje da su se dijelovi 5. brigade KNOJ-a nalazili na području Vrgorca i Ljubuškoga u trenutku likvidacije fra Maksimilijana Jurčića.[38] No prema navodima iz istoga izvora riječ je bila o 3. bataljunu spomenute brigade koji se prema vojno-operativnome izvješću I. hrvatske divizije KNOJ-a između 15. prosinca 1944. i 25. siječnja 1945. ustvari nalazio na širem području Zadra i Šibenika.[39]
Blanka Matković
Znanstveni članak izvorno objavljen u časopisu Hum br. 7./2011. str. 288. do 331.
[1] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 13.1.1.
[2] S. Grubišić, n. dj., str. 53. Detaljnije svjedočanstvo fra Marka Dragičevića objavljeno je u knjizi K. Rotim, n. dj., str. 325. – 338. Audio-snimka svjedočenja dostupna je na web-stranicama: <http://www.youtube.com/watch?v =o6Crj7aQDkQ&feature=results_video&playnext=1&l ist=PLEFA5CE3A7E954496 i http://www.youtube.com/ watch?v=xhVrnDIEKIk>. Na web-stranici <http://www.youtube.com/watch?v=YHGuZ22uQEc> također je dostupna audio-snimka svjedočenja fra Dobroslava Begića.
[3] Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, priredio Vinko Nikolić, 3. izdanje, Zagreb, 1993., str. 251. – 252.; HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjet-skog rata i poraća, 1942.-1967., 8.53.
[4] HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i poraća, 1942.-1967., 8.42 – 8.43.
[5] Prema podatcima Milana Rake i Slavka Druzijanića, Mate Usorac-Musulin, rođ. 1919. u Sta-ševici, bio je vodnik voda 3. čete 3. bataljuna 11. dalmatinske brigade. M. Rako – S. Druzi-janić, n. dj., str. 593.
[6] HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i poraća, 1942.-1967., 8.22. Prema Gugićevu svjedočenju ista je osoba sudjelovala u likvidacijama na Kočevskome rogu.
[7] Ivan Prcela, Hrvatski holokaust II., Zagreb, 2005., str. 97.
[8] B. Pandzić, n. dj., str. 34. Riječ je o skupini koja je kasnije likvidirana kod Zagvozda.
[9] A. Baković, n. dj., str. 621. Profesor glazbe fra Bruno Adamčik, rođen 1908. u Konjicu, zarobljen je na Bleiburškome polju i ubijen na kriznome putu negdje u Sloveniji. Zvonko Dragić, Gorka vremena hrvatskoga naroda Konjica, Klisa, zupe i Bjelimića, Mostar, 2006., str. 228., 459.; A. Baković, n. dj., str. 18.
[10] Florijan Boras, Spomenica ljubuškim zrtvama, Ljubuški, 1998., str. 127.; A. Baković, n. dj., str. 40.; A. Marić, n. dj., str. 23. – 24.
[11] U izvješću koje je potpisao Slavko Kraljević, rođak fra Stanka Kraljevića, piše da ga je neki partizanski kapetan udario tanjurom po glavi i naredio mu da gazi raspelo, nakon čega ga je ubio pištoljem. A. Baković, n. dj., str. 353.; A. Marić, n. dj., str. 24. – 25.
[12] A. Baković, n. dj., str. 587.; A. Marić, n. dj., str. 25. – 26.
[13] F. Boras, n. dj., str. 85.; A. Baković, n. dj., str. 352.; A. Marić, n. dj., str. 26. – 27.
[14] A. Baković, n. dj., str. 478.; A. Marić, n. dj., str. 27-28. Fra Bazilije Pandzić ističe da je fra Arkanđeo Nuić pogođen metkom te je izdahnuo u jednome kutu skloništa. Moguće je da su na isti način skončali i fra Dobroslav Šimović i fra Tadija Kozul. B. Pandzić, n. dj., str. 33.
[15] A. Baković, n. dj., str. 621.; A. Marić, n. dj., str. 28. – 29.
[16] A. Baković, n. dj., str. 350.; A. Marić, n. dj., str. 29.
[17] A. Baković, n. dj., str. 493.; A. Marić, n. dj., str. 30. Prema navodima fra Bazilija Pandzića fra Borislav Pandzić nozem je ili metkom udaren u srce i njegovo je mrtvo tijelo gurnuto s gornje strane skloništa niz stubište, gdje je kasnije i nađen. B. Pandzić, n. dj., str. 33.
[18] A. Baković, n. dj., str. 855.; A. Marić, n. dj., str. 31. – 32.
[19] F. Boras, n. dj., str. 357.; A. Baković, n. dj., str. 865.; A. Marić, n. dj., str. 32.
[20] A. Baković, n. dj., str. 875.; A. Marić, n. dj., str. 33.
[21] A. Baković, n. dj., str. 391.; A. Marić, n. dj., str. 31.
[22] Stopama pobijenih, god. IV., br. 2(7), Široki Brijeg, srpanj – prosinac 2011., str. 19.
[23] Prema pisanju fra Otona Knezovića franjevci su ubijeni na nekome groblju kraj Splita. A. Baković, n. dj., str. 851.
[24] A. Baković, n. dj., str. 410.; A. Marić, n. dj., str. 107. – 118., 131. – 137.
[25] F. Boras, n. dj., str. 359. A. Baković, n. dj., str. 410. A. Marić, n. dj., str. 34. – 35.
[26] A. Marić, n. dj., str. 36. – 37.; F. Boras, n. dj., str. 147.
[27] F. Boras, n. dj., str. 257.; Poginuli iz zupe Studenci za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Stu-denci, ur. don Damjan Raguz, don Jozo Čirko, Milan Lauc, 1997., str. 8.; A. Baković, n. dj., str. 280. A. Marić, n. dj., str. 33. – 34.
[28] F. Boras, n. dj., str. 97.; A. Baković, n. dj., str. 570.; A. Marić, n. dj., str. 37.
[29] F. Boras, n. dj., str. 83.; A. Marić, n. dj., str. 39.; A. Baković, n. dj., str. 897.
[30] A. Baković, n. dj., str. 907.; A. Marić, n. dj., str. 38. – 39.
[31] A. Baković, n. dj., str. 851.; A. Marić, n. dj., str. 38.
[32] F. Boras, n. dj., str. 281.; Poginuli iz zupe Studenci…, str. 9.; A. Baković, n. dj., str. 718.; A. Marić, n. dj., str. 35. – 36.
[33] Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih zrtava evidentirala je grobište Sudišće, no nisu prikupljeni dodatni podatci o samome grobištu, zrtvama i/ili počiniteljima. Izvješće o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih zrtava od osnutka (11. veljače 1992.) do rujna 1999., Zagreb, rujan 1999., str. 99. HR-HDA-1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih zrtava, kut. 535.
[34] A. Baković, n. dj., str. 280.
[35] Opširnije o ekshumaciji u Zagvozdu vidjeti rad prof. dr. sc. Marije Definis-Gojanović „Ske-letal Remains from World War II Mass Grave: From Discovery to Identification“ (<http:// www.franjevci.info/ news_files/CMJ_48%284%29_DEFINIS-GOJANOVIC.PDF>), glasilo Stopama pobijenih, god. I., br. 1 (1), Humac, srpanj 2008., str. 4. – 5., 15. – 16. i knjigu fra Ante Marića Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, str. 146. – 167., 239. – 319.
[36] HR-DAS-194, Zbirka memoarskog gradiva, kut. 3, MG-I/3 – 2/17, Josip Puharić-Bepo, Biokovsko obaveštajno iskustvo na području OZN-e za srednju Dalmaciju, u Splitu i OZN-i za Hrvatsku u Zagrebu.
[37] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 13.2.1.
[38] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 13.1.1.
[39] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 13.2.1.
Vezani članci:
- U predvečerje partizanskog napada na Široki Brijeg (I.)
-Tito je osobno zapovijedao završnim partizanskim napadima na Široki Brijeg i Mostar(II.)
-Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika? (III.)
-Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika (IV.