Na predstavljanju knjige Josipa Pavičića 'Dossier Boričevac', odrzanom danas u Zagrebu, pročitano je i prigodno pismo prof. dr. sc. Zdravka Tomca.

Velika mi je čast i zadovoljstvo što sam dobio priliku sudjelovati na ovoj velikoj svečanosti predstavljanje knjige koja ima povijesno značenje za utvrđivanje ne samo istine o Boričevcu nego i o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti hrvatskog naroda. Kao što je u uvodu sjajno opisano postoje četiri Boričevca. Onaj pravi Boričevac '41. Godine četnici i zločinci su sravnili sa zemljom a svi koje nisu ubili su istjerani i prognani. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata tragedija Boričevca se nastavlja jer Vladimir Bakarić u dodvoravanju srbočetničkoj politici zabranjuje povratak Boričevljana čak i onima koji su bili u partizanima. Od 1991. do 1995. Boričevac je ponovno okupiran od četnika. Imovina nikad nije vraćena a dugo je bilo opasno uopće spominjati Boričevac. Zato je Boričevac zivio samo u sjećanjima prognanika i njihovih potomaka. Tek nakon Oluje i oslobođenja i rušenja tzv. „republike srpske krajine“ Boričevljani počinju novu borbu za Boričevac i istinu.

Dakle, Boričevac je zivio u sjećanjima, on je postao mit i simbol tragedije hrvatskog naroda i borbe za istinu i pravdu. Kako je prošlo već više od 70 godina od uništenja Boričevca oni koji su prezivjeli tragediju polako odlaze. Eto stjecajem okolnosti moja punica Lucija Pavičić, jedna od najstarijih Boričevljanki, u svojoj 99. godini odlazi na svoj vječni počinak na Mirogoj. Kako zivi svjedoci pomalo odlaze bio je krajnji trenutak za ovakvu knjigu koja je pred nama. Ona je sabrala dokumente sjećanja, analize, zapise i dala je cjelovitu sliku ne samo Boričevca nego i svega onoga što simbolizira Srb kao simbol protuhrvatske i četničke politike kroz cijelo ovo vrijeme koji je na zalost to i danas. Zato je ova knjiga ne samo dossier o Boričevcu nego i dossier o četničkoj politici o prošlosti i danas i izdajničkoj politici hrvatskih elita koje i danas ne samo prihvaćaju nego i nameću povijesne neistine i krivotvorine kojima četnički zločinački ustanak pretvaraju u antifašistički ustanak a zločince u antifašiste i heroje.

Prije dvije godine na današnji dan u Srbu se dogodila nova nacionalna izdaja i novi zločin nad Boričevljanima i svim drugim zrtvama četničkog ustanka jer su odane najveće počasti zločincima i krivcima za tragediju Boričevca i hrvatskog naroda u tom dijelu Like. Kamenom iz Srbije, a novcem Hrvatske vlade i rukom hrvatskog predsjednika Josipovića otkriven je obnovljeni spomenik ustanku u Srbu kako bi se i takvim spomenikom nametnula krivotvorina o navodnom antifašističkom ustanku u Srbu. Izgradnja spomenika novcem Hrvatske vlade, dakle, i sredstvima poreznih obveznika u koje spadaju i zrtve Boričevljani i njihovi potomci uz najviše počasti i rukom hrvatskoga predsjednika Josipovića hrvatski drzavni vrh ponizio je Boričevljanine i sve zrtve četničkog ustanka koji je bio u simbiozi kokarde i crvene zvijezde petokrake kao što se u toj simbiozi sve do današnjeg dana ponavljali zločini nad hrvatskim narodom.

Nakon što je hrvatski narod '95. godine srušio kvislinšku kvazi drzavu „republiku srpsku krajinu“ i oslobodio ovaj kraj četničke vlasti Boričevljani su s pravom očekivali da će im hrvatska drzava vratiti dostojanstvo, da će utvrditi istinu, imenovati krivce te vratiti otetu imovinu. Hrvatska drzava umjesto da je vratila imovinu i utvrdila istinu i pokrenula istragu protiv krivaca podigla je spomenik zločincima i pokušava natjerati hrvatski narod da slavi četničku zločinačku politiku kao nešto vrijedno. Zato ova knjiga ima povijesno značenje jer svjedoči neopovrgljivu istinu. Ona razobličava krivotvorine i lazi i raskrinkava ne samo četničku politiku nego i izdajničku hrvatsku politiku koja prihvaća rehabilitaciju četništva i simbiozu crvene zvijezde petokrake i kokarde u lazni antifašistički pokret. U isto vrijeme dok mi ovdje evociramo uspomene na Boričevac i njegovu tragediju u borbi za istinu i pravdu izdajnička hrvatska politika ide dalje jer se i dalje u Srbu slavi četnički ustanak te se krivotvorinama pokušava pretvoriti u antifašistički ustanak.

Moglo bi se mnogo lijepih riječi reći o tekstovima u ovoj knjizi ali knjigu treba čitati a ne o njoj pričati. Ova knjiga zasluzuje da bude na polici svakoga hrvatskog domoljuba jer je Boričevac simbol stradanja hrvatskog naroda i zrtva velikosrpske politike koja i dalje prijeti hrvatskom narodu. Zato je dobro što je u ovoj knjizi svestrano analizirana uloga Srba kao simbola četničke i antihrvatske politike.

Dopustite da na kraju nekoliko riječi kazem upravo o tome zašto mislim da je ova knjiga ne samo dossier o Boričevcu nego i dossier o četničkoj politici čiji je simbol kroz povijest kao i danas mjesto Srb.

Duga je povijest četničkog antihrvatskog zločinačkog djelovanja kao i simbioze crvene zvijezde petokrake i četničke kokarde u antihrvatskoj politici zločina i mrznje. Ta politika nije slučajna, nju su davno formirali Ilija Garašanin, Stevan Moljević i Vuk Stefanović Karadzić. U karađorđevićevoj kraljevskoj Jugoslaviji sustavno se provodio projekt pretvaranja Jugoslavije u veliku Srbiju. Hrvati su bili izlozeni teroru i progonu. Godine 1941. u raspadu kraljevske Jugoslavije četnici masovno ubijaju Muslimane i Hrvate. Drinom je tekla krv nakon masovnih zločina u Foči, a navodni ustanak naroda Hrvatske u Srbu 27. srpnja bio je zločinački četnički pothvat. Dokumenti potvrđuju da su u ustanku bili pretezno četnici i da su prethodno napravili sporazum s talijanskim fašistima, dakle to je bio fašističko-četnički ustanak a ne antifašistički. (O tome u ovoj knjizi dokumentirano pišu J. Pavičić i suradnici.)

Ustanak u Srbu nije bio samo četnički nego je bio i ustanak protiv hrvatske drzave s ciljem da se ti krajevi odvoje od Hrvatske i pripoje dijelovima Hrvatske koje su okupirali talijanski fašisti. U tijeku Narodne oslobodilačke borbe i poslije većina četnika je kokarde zamijenila crvenom zvijezdom petokrakom i postupno se komunistička politika sve više pretvarala u velikosrpsku četničku politiku s ciljem stvaranja velike Srbije. U tom procesu opet je velika uloga mjesta Srb kao simbola četničke politike. Godine 1971. upravo u Srbu nastavlja se četnička antihrvatska politika. Na velikom velikosrpskom četničkom mitingu 1971. u kooperaciji s komunistima uz prisustvo tadašnjega srbijanskog političkog čelnika Draze Markovića stvorena je platforma borbe protiv hrvatske samostalnosti i slobode i za buduće događaje. U ovoj knjizi objavljen je zapis Savke Dabčević Kučar o tom događaju.

Savka Dabčević Kučar bila je zgrozena mrznjom prema Hrvatima koji je vidjela na tom skupu te je napisala: "Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Stvari se kreću prema raspletu! Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje."

Dolazi Slobodan Milošević, Memorandum SANU-a, projekt velike Srbije koji se pokušava ostvariti ognjem i mačem, agresijom, etničkim čišćenjem i genocidom. I u toj politici opet je simbol Srb. Upravo 25. srpnja 1990., kada je Hrvatski sabor donosio ustavne amandmane ukidajući socijalističke i komunističke simbole Srbi su donijeli Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj. U Deklaraciji Srbi traze dvojni suverenitet i posebni teritorij a na mitingu na kojem je bilo oko 150 tisuća Srba sa svih strana, među njima i Vojislav Šešelj, skandiralo se: "Ovo je Srbija!" Dakle, Srb je simbol kontinuiteta antihrvatske četničke zločinačke politike 1941., 1971. i 1991. godine.

U Srbu je proglašena i takozvana „Republika srpska krajina“. U međuvremenu četnici su u Srbiji odlukom Skupštine i drzavnih tijela sluzbeno proglašeni antifašistima. Ako je nedvojbeno da su i u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i ratu protiv Hrvatske zajednički djelovali četnici i JNA odnosno da je Miloševićeva i Šešeljeva politika bila na istom zadatku, onda je još strašnije ono što se dogodilo ove 2010. godine u Srbu.

U ovoj knjizi objavljeni su dokumenti o povijesnim činjenicama o velikom zločinu, objavljena su i sjećanja zrtava tako da kada čovjek pročita ovu knjigu dozivljava pravi šok i pita se kako je moguće da je prije dvije godine upravo u Srbu otkrivajući vlastoručno spomenik četnicima predsjednik Josipović između ostalog rekao: „Gledam vaša odličja iz Drugog svjetskog rata koja danas nosite i tako treba, s ponosom ih stavite.“ Zatim je dodao: „Neki od Vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi i mira. Poruke da više nikada ne bude zločina, genocida i rata.“

Na zalost, pod ovom „lijepom kapom“ u simbiozi kokarde i crvene zvijezde petokrake i u Domovinskom ratu odnosno velikosrpskoj agresiji učinjeni su strašni zločini u Srebrenici i Vukovaru, širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova. Tako da je prestrašno govoriti da su te kape lijepe i da nose poruku ljubavi i mira odnosno poruke da više nikada ne bude zločina, genocida i rata. Pitam gospodina predsjednika Josipovića od koga se Hrvatska branila 1991. godine, koje su kape nosili agresori?

Predsjedniku Josipoviću prije dvije godine je asistirao predsjednik Srpskoga narodnog vijeća Milorad Pupovac koji je između ostalog rekao: „Mi smo obnovom ovog spomenika kojeg je financirala hrvatska vlada kao i donatori iz Srbije, omogućili da se povijest konačno vrati kući. Ali dugo će trebati da ta povijest bude u svakoj učionici i u hrvatskim medijima.“ Ova knjiga nadam se da će biti jedan od ključnih argumenata da se ne dozvoli da u učionice uđu krivotvorine. Da će se hrvatska povijest pisati na bazi istine o kojoj se govori neopovrgljivim argumentima u ovoj knjizi. Od tada su prošle dvije godine. Došla je nova Kukuriku koalicija na vlast. Uspostavljeno je jedinstvo crvene vlasti i ono što su prije dvije godine govorili u Srbu, danas dvije godine kasnije još se agresivnije provodi u zivot. Ove godine na proslavi Dana antifašističke borbe u Sisku u šumi Brezovica otišlo se još dalje u krivotvorenju hrvatske povijesti jer je predsjednik Josipović izjednačio komunistički antifašizam s braniteljima i Domovinskim ratom rekavši da su se jednako časno borili za iste ciljeve.

U Srbiji je na djelu rehabilitacija Draze Mihailovića. A na izborima za predsjednika Srbije izabran je četnički vojvoda Tomislav Nikolić. Obnovljene su teritorijalne pretenzije prema Vukovaru (Vukovar je srpski grad!) i stvaranju velike Srbije. Hrvatska vlast sve to mirno gleda a ministrica vanjskih poslova tvrdi da je četništvo unutarnja stvar Srbije. Na zalost, i ova knjiga Josipa Pavičića i suradnika pokazuje da je četništvo bilo i ostalo velika opasnost za Hrvatsku i hrvatski narod, da nije i ne moze biti unutarnji problem Srbije. Ali najveća opasnost ipak je izdajnička hrvatska politika koja ne samo prihvaća povijesne krivotvorine nego ih propagira, provodi i nameće.

Zbog svih tih razloga tragedija Boričevca slična je tragediji Vukovara i drugim hrvatskim tragedijama iz povijesti. Zato je vazno nastaviti se boriti za istinu sve dotle dok istina ne pobijedi.

Ova knjiga je veliki doprinos borbi za istinu i zato hvala Josipu Pavičiću i suradnicima! Na nama je da tu knjigu populariziramo i čitamo jer ona na primjeru Boričevca govori o tragediji hrvatskog naroda i opasnostima da nam se krvava prošlost ponovi, ako dozvolimo da nam izbrišu ili krivotvore prošlost jer narod bez prošlosti je narod bez budućnosti.

(Rukopis namijenjen za predstavljanje knjige Josipa Pavičića i suradnika u Zagrebu 27. srpnja 2012.)

 

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac