Pod istim naslovom pod kojim je početkom šezdesetih prošloga stoljeća objavljena prva (koliko mi je poznato) knjiga o stradanju Hrvata nakon svršetka Drugoga svjetskog rata i to na španjolskom jeziku, snimljen je i dokumentarni film vjerojatno negdje u drugoj polovici osamdesetih. Kada sam neki dan pisao o filmovima i televizijskim serijama, nisam još bio pogledao DVD koji mi je dostavljen prije Uskrsa – šteta što nisam jer bi bio primjeren vremenu pasije, križnoga puta i smrti. Na omotnici DVD-a nije zapisana godina proizvodnje, no kako jedna od osoba koja govori u kameru spominje mogućnost, čak i vjerojatnost da će Hrvatska opet biti samostalna, navodi na zaključak da je film snimljen u doba kada su u Hrvatskoj još vladali komunisti, ali je rasap Jugoslavije bio na pomolu.

Redatelj filma je Michael Palaić, koji je potpisan i kao producent, zajedno s Michaelom Taylorom. Budući da su nam u međuvremenu postale poznate gotovo sve okolnosti povlačenja Hrvatske vojske prema Austriji i sramotnoga čina izručenja Hrvata Titovoj partizanskoj vojsci, te užasna stradanja Hrvata, treba reći da u filmu "Bleiburška tragedija" nema krivotvorenja ni pretjerivanja, a iskazi preživjelih vojnika i civila, kao i engleskih časnika, potpuno su vjerodostojni dramatični. Autorima je već tada bio dostupan engleski vojni dokument u kojemu se kaže da je na tlu Koruške početkom svibnja 1945. bilo 200.000 hrvatskih vojnika i 500.000 civila. Ukupno, znači, 700.000 Hrvata, muškaraca, žena i djece. Većina ih je stigla na Bleiburško i Viktrinško polje 14. i 15. svibnja . Vojnici su bili naoružani. Stigli su zajedno s obiteljima, u kamionima, automobilima, na zaprežnim kolima , na kojima ili pješke, noću su zapalili vatre te se onima koji su pristizali u sumrak činilo da je pred njima velik grad. Danju su nisko iznad Hrvata letjeli engleski zrakoplovi, a na rubovima polja zagrijavali se tenkovi. Tu su negdje, skriveni u šumarcima, vrebali i partizani koji su bili ušli u Korušku i na užas Saveznika htjeli ondje i ostati, tvrdeći da to područje južne Austrije treba pripasti Jugoslaviji.

Hrvati su , dakle, opkoljeni, general Herenčić i prof. Crljen "pregovaraju" u Bleiburškom dvorcu s engleskim generalom i prepotentnim partizanskim oficirom Bastom koji traži da se Hrvati odmah predaju, a Britanac velikodušno nudi rok od dva sata. Pokazan je u filmu i dokment koji dokazuje što bi bilo da se Hrvati nisu predali i da su se pokušali probiti dalje na sjever Austrije (prema američkoj zoni) – Englezi bi uporabili oružje. Hrvatska vojska je položila oružje 15. 5. u 15 sati. Mnogi su vojnici onesposobili oružje prije nego su ga bacili na hrpu koja je ostala na Bleiburškom polju, zajedno s konjima, kamionima i zaprežnim vozilima. Vrlo brzo polje je opustjelo, ni čovjeka nije bilo ondje. Stotine tisuća Hrvata kretalo se prema Lavamundu , dva dana i jednu noć prelazili su most preko Drave u pratnji tisuća partizana koji su ih već tu ubijali bez milosti.

Možda je središnji lik ovoga dokumentarnog filma britanski poručnik Collin Gunner, tipični Englez i tipični britanski vojnik, koji u kameru govori o onomu što je vidio i kako se osjećao. Očito je bio ili na samomu mostu ili blizu mosta, na dužnosti, sve dok – po njegovu računu – na tomu mjestu nije prošlo oko 300 000 Hrvata. Partizani su pred njegovim očima ubijali muškarce, žene i djecu, ubijali su ih uglavnom "nagajkama", kozačkim bičevima sa željeznim kuglama. Raskolili bi im glave, a žrtve su padale u Dravu. Mnoge su partizani pokosili i strojnicama. Collin Gunner, snimljen vjerojatno na svojem imanju sredinom osamdesetih, nervozan, paleći cigarete jednu za drugom , ne skriva da su se i on i ostali časnici njegova ranga, kao i vojnici, osjećali osramoćenima. "Zar mislite da se ja ponosim?", pita nekoliko puta . "Pokoravao sam se zapovijedima. Za ime Božje, mislite da mi je drago govoriti o ubijanju djece?" Znao je što čeka preostale kada prijeđu Dravu. "Mrcina ih je klala", veli govoreći o Titu .

U filmu se spominje isto tako i već svima nama poznata engleska varka s ukrcavanjem Hrvata u vagone, koji su ih (umjesto u Italiju) iz Rosenbacha kroz tunel provezli do Jesenica. Na taj je način izručeno partizanima oko 15.000 Hrvata. Mnogi su izvršili samoubojstvo. Neki su pobjegli, neke su spasili britanski ( govori se o jednom Škotu, zapravo) časnici, nagovarajući ih da se presvuku civilno odijelo i bježe, pa je tako preživio i jedan pukovnik koji je netom prije toga htio likvidirati cijelu svoju obitelj , i sebe ,naravno.

U filmu se razlaže i "širi kontekst", odnosno politička pozadina Bleiburške tragedije kojoj je prvenstveno kumovao McMillan. U svakom slučaju nije daleko od istine teza da je izručenje Hrvata bio Titov uvjet da razmisli o povlačenju partizana iz Koruške, što se i dogodilo 21. svibnja, kada je vjerojatno odahnuo i zabrinuti Churchille , već spreman na rat s Titovom vojskom koju je držao, s pravom, " moskovskom hobotnicom čiji je krak Tito". Tako su Englezi obavili svoj prljav posao. Poručnik Gunner kaže , u ime svojih sudrugova: " Nismo imali hrabrosti reći – idite dođavola." U odjavnoj špici DVD-a autori se zahvaljuju ljudima koji su im pomogli u proizvodnji filma u raznim zemljama, a iz Hrvatske su to učinili Ante Beljo, Josip Jurčević, Pavle Vranjican i Davor Butković.

Iste večeri kada sam pogledao rečeni film, HTV je u Dnevniku izvijestio o komemoraciji žrtvama u Jasenovcu , koja se odigrala na bosanskoj strani Save, upriličena ne zato da bi se prisjetilo žrtava, nego da se još jednom krivotvori povijest gargantuovski uveličanim brojkama i da se zastraši Hrvate koji bi se htjeli vratiti u "Republiku Srpsku" čiji je premijer ili što već, Dodik, nitkovski hladnokrvno izgovorio onu tisuću puta demantiranu brojku od 700 000 žrtava u Jasenovcu. Pokraj njega je bio srbijanski predsjednik Tadić.

Ta brojka koja je u vrijeme komunizma stajala u udžbenicima, ta izmišljotina kojom se Hrvate držalo u pandžama hipoteke, na paradoksalan se način pojavljuje upravo na drugoj strani: 500.000 civila i 200.000 vojnika , dakle 700.000 Hrvata bilo je u Koruškoj u svibnju 1945. Nisu svi poubijani, ali koliko ih je doista masakrirano jednostavno ne znamo niti ne ćemo znati dok se ne otkopaju sva (već uglavnom obilježena) grobišta u Sloveniji, Hrvatskoj i drugdje – ako se to ikada zbude. Zadnje vijesti kažu da Slovenci polako odustaju nakon prvotnoga žara, a Hrvatska se ponaša kao da ju se sve to ne tiče. "O, Isuse Kriste", zavapio je na svršetku intervju bivši engleski poručnik, a isto bismo mogli i mi danas.

Hrvoje Hitrec - portal HKV