Tomislav Vuković: Žrtve i mučenici u Subotičkoj biskupiji
Dame i gospodo, poštovani uglednici iz znanstvenog i crkvenog života, dopustite mi na početku da se, kao i svi dosadašnji govornici, zahvalim organizatorima na pozivu, koji su mi pružili prigodu da se osvrnem na žrtve i mučenike s, uvjetno rečeno, rubova hrvatskog etničkog i crkvenog prostora - iz Subotičke biskupije.
U izlaganju bi pri kraju vrlo kratko iznio nekoliko podataka i za Zrenjaninsku biskupiju, koja pokriva područje Banata u Vojvodini, u kojoj se prema popisu stanovništva u Srbiji g. 2002. izjasnilo oko 3000 osoba pripadnicima hrvatskog naroda. Razlozi zbog kojima smatram da je opravdano i nju spomenuti su sljedeći: prema sadašnjem šematizmu Zrenjaninske biskupije rimokatoličke župe broje u: Pančevu 900 hrvatskih vjernika, Opovu 600, Starčevu 500, Boki 200, Zrenjaninu 100, pa sve do sela Radojeva, filijali župe Nova Crnja u kojemu je jedna obitelj ili Neuzini u kojoj živi jedan jedini deklairani Hrvat. Za mene, iz dijaspore, taj je Hrvat iz Neuzine, nedaleko od rumunjske granice – biser, kojega bi Hrvati trebali brižno čuvati na dlanu! Pored spomenutih župa i filijala mise se na hrvatskome jeziku služe i u: Vršcu, Beloj Crkvi, Ivanovu, Borči, Perlezu, Glogonju, Češkom Selu, Jasenovu, Kruščici, Gaju, Konaku i biskupijskom marijanskom svetištu u Banatskoj Topoli. Hrvatskih svećenika više nema jer je posljednji, Josip Matanović, rođen u banatskom mjestu Boka preminuo g. 2007. ali su se, na svu sreću, stariji naraštaji mađarskih svećenika školovali u Đakovu i oni su se stavili u službu i hrvatskih vjernika u svojim župama. Eto, sve su to razlozi zbog kojih smatram kako nije dobro izostaviti Zrenjaninsku biskupiju iz ove naše rasprave.
Još je više razloga da se ne zaobiđe Srijemska biskupija. Žao mi je što nije nazočan predstavnik Đakovačko-osječke nadbiskupije jer bi najlogičnije bilo da se Srijemska biskupija promotri u sklopu njegova izlaganja. No, budući da njega nema, također ću vrlo kratko spomenuti nekoliko podataka s njezina područja, koji su doista vrijedni jer nisu do sada na hrvatskome nigdje objavljeni.
Temelj i vrela
Temelj i polazište povijesnog feljtona kojega sam objavio u subotičkom tjedniku «Hrvatska riječ» po zajedničkim naslovom "Vojvođanski martirologij" u 9 nastavaka od 8. kolovoza do 3. listopada 2008. bilo je monumentalno svima nama znano djelo
– monografija don Ante Bakovića: "Hrvatski martirologij XX. Stoljeća" (2007.) u kojoj su obrađene sve tri biskupije: Subotička, Zrenjaninska i Srijemska (kao dio Đakovačke biskupije).
Pored spomenutog djela u istraživanjima sam sa služio i podacima iz:
– knjige o. Wendelina Grubera, isusovca: "In den Fängen des roten Drachen" (U kandžama crvenog zmaja), (1989.)
- knjige Radne skupine za dokumentaciju Kulturne udruge Podunavskih Švaba: "Genocid nad njemačkom manjinom u Jugoslaviji 1944.-1948." , prijevod na srpski jezik engleske verzije za Europu, (2004.)
- popisa pobijenih Podunavskih Švaba na internetskoj stranici: www.totenbuch-donauschwaben
- knjige Károlya Várge Hetényija: "Papi sorsok a horogkereszt és o vörös csillag árnyekában" (Svećeničke sudbine u sjeni kukastog križa i crvene zvijezde) (1992.)
– rukopisa novosadskog novinara Mártona Matuske
- "Godišnjaka Zrenjaninske biskupije" (g. 2000.)
Nova saznanja
Kao što je poznato don Baković je sabrao 663 žrtve, točnije 664. jer je prije objave monografije dobio podatke o novoj žrtvi - Jadranu Karađoli, 19. god., sjemeništarcu Šibenske biskupije, što je tiskao na njezinu kraju na str. 1011. No, temeljem novih saznanja iz spomenutih vrela, primjenjujući potpuno iste kriterije kojima se don Baković vodio, a što je u intervju potvrdio i biskup Bogović u Glasu Koncila, kako je pojam hrvatskog mučenika širi od etničkog pojma, te se u njih ubrajaju i svi oni koji su pridonijelu dobru opće Katoličke crkve i pastoralno služili hrvatskim vjernicima, taj broj je veći i, nažalost, nije konačan. Riječ je o novih dvanaest (12) imena, pa predlažem da povjesničari uvaže taj broj, koji bi sveukupno bio 676! Dakle, nova imena žrtava komunističkih zločina su:
Subotička biskupija:
1.ANTON DOBLER
O. Wendelin Gruber u svom djelu: »In den Fängen des roten Drachen« spominje kako je među njemačkim svećenicima pogubljen i »župnik Dobler u Gakovu«. O njemu postoji trag i u popisu ubijenih Podunavskih Švaba na internetskoj stranici www.totenbuch-donauschwaben, gdje stoji da je Anton Dobler rođen u Gakovu g. 1896. i da je preminuo u logoru također u Gakovu 1945. Osim toga, on se spominje i u matičnim knjigama župnoga ureda Presvetog Trojstva u Somboru, gdje je bio kapelan od 1924. do 1936, ali je potrebno istražiti i sve druge relevantne podatke o njemu.
2.KAROLY GULYAS
I uz njega Matuska spominje samo župu Budisavu, što iziskuje sustavniju potragu za njegovim biografskim podacima.
3.SANDOR (KOSTOLANYI) KOPPANYI
U svojim ga istraživanjima navodi Matuska bez konkretnijih biografskih podataka, uz jednu opasku - da je „nestao iz Sombora“.
4.GASPAR KOPPING
Uz njegovo ime Matuska je samo zapisao „župnik, Temerin“.
5..STEFAN MULLER-MESZAROS
Spominju ga i Gruber: „Stefan Müller-Meszarosch, Pfarerr von Palanka”, i Matuska: „Müller-Mészáros István, Ujpalánka, plébános”, jednako kao i skupina autora, članovi Radne skupine za dokumentaciju Kulturne udruge Podunavskih Švaba: »Genocid nad njemačkom manjinom u Jugoslaviji 1944-1948« (prijevod na srpski jezik engleske verzije za Europu, Beograd, 2004.): »Štefan Miler-Majoros?! (očita pogreška u pisanju), bio je svećenik u Novoj Palanki (Bačka)«. Nažalost, podrobnijih biografskih podataka o njemu nema ni u jednome spomenutom istraživanju.
6.IMRE SCHWERER
Spominje ga jedino Károly Varga Hetényi u svom, već spomenutom, djelu: »Papi sorsok a horogkereszt és a vörös csillag árnyékában«, i to da je rođen g. 1871. Temeljem toga teško je kategorički tvrditi da je bio svećenik Subotičke biskupije, jer se samo spominje u tom kontekstu, i da je bio Mađar ili Nijemac, jer Hetényi sva imena piše po mađarskom pravopisu.
7.DENES SZABO
Jedini ga u svom djelu spominje Hetényi, navodeći da je bio župnik u Totovom Selu i da je rođen g. 1893.
8.ISTVAN TSIZOFSKY
Jedini koji ga spominje je Hetényi s dodatnim podacima da je rođen 1884. i da je bio župnik u Bečeju u župi Donji grad.
9.WEIDNER
Spominje ga Matuska u svojim istraživanjima kao kapucinskog redovnika iz Švicarske, koji je zajedno s novosadskim franjevcima odveden i strijeljan.
Srijemska biskupija:
10. PAL GENCEL
Njega u svojim istraživanjima spominje Matuska navodeći samo mjesto župnikovanja – Irig, bez bilo kojih drugih podataka.
Zrenjaninska biskupija:
- RUDOLF SCHUMMER
Gruber ga u svom djelu među ubijenim svećenicima poimence samo spominje bez ikakvih drugih podataka a „Godišnjak Zrenjaninske bislupije“ donosi malo više podataka: „Rudolf Schummer, Knićanin (1870-1944)“, (Zrenjanin, 2000., str. 53.). To znači da predstoji daljnje traganje za ostalim podacima iz njegovog životopisa.
- LEO HOFFMAN
Navodi se u „Godišnjaku Zrenjaninske biskupije“ iz g. 2000. s kratkim podacima da je rođen g. 1902., ubijen 1944, i da je bio u Vršcu.
Skupa s ovim mučenicima
u S u b o t i č k o j je biskupiji u ratu i poraću ubijeno sveukupno 25 svećenika (9+16) (Anton Berger, Anton Dobler, Valentin Dupp, Anton Haug, Peter Muller, Josip Novotny, Stjepan Ognjanov, Ferenc Petranyi, Franz Plank, Lorenz Scherer, Ferenc Takacs, Karl Unterreiner, Lajos Varga, Istvan Varga, Peter Weinert, Michael Werner),
u S r i j e m s k o j 4 svećenika (1+3)(Ivan Lakajner, Ivan Šalovac, Antun Vrančić) a
u Z r e n j a n i n s k o j 13 svećenika (2+11) (Anton Adam, Franz Brunet, Georg Eck, Jozef Knapp, Josef Kornaut, Michael Rothen, Wilhelm Schafer, Josef Schmidt, Adam Steigerwald, Andras Varga, Peter Weber)
Sadašnje stanje i predstojeće zadaće
Zadaće koje predstoje su prikupljanje biografskih podatka i upotpunjavanje dosadašnjih na terenu su velike, jednako kao i započinjanje aktivnosti temeljem preporuka, koje je u pozivu ovoga simpozija istaknuo organizator, jer, nažalost, vrlo je malo na tome području urađeno. Dakle, zasada su uglavnom niječni odgovori na upitnike o zabilježenim svjedočanstvima, arhivskoj građi, popisu žrtava, masovnih grobišta, suradnji državnih ustanova i sl. Mađarski i njemački znanstvenici su ipak nešto napravili ali hrvatski gotovo ništa.
Osim toga, predstoji i prilično mukotrpan posao oko točne identifikacije nacionalne pripadnosti mučenika i pisanja njihovim imena i prezimena jer kod navođenja osobnih imena i prezimena ubijenih svećenika pojavljuje se ozbiljna poteškoća jer ih autori, spomenuti u prvome nastavku,: Anto Baković, Wendelin Gruber i Márton Matuska, pišu hrvatskom, njemačkom ili mađarskom transkripcijom, ovisno već tko na kojem jeziku piše. Nema sumnje da su oni to učinili u najboljoj namjeri radi njihovih sunarodnjaka kojima je tekst upućen, tj. što lakšeg čitanja i što boljeg približavanja mučenika širokim čitateljskim slojevima. Međutim, pitanje je da li je to najsretnije rješenje jer se u tom slučaju teško može razabrati nacionalnost pojedinih stradalnika, što svakako nije beznačajno i mora i za hrvatski i njemački i mađarski narod biti važan podatak. Tako npr. Baković spominje svećenika Zrenjaninske biskupije »Đuru Ecka“ iako je riječ o Nijemcu rođenom u nekadašnjem njemačkom selu u Banatu, što znači da nema nikakve sumnje da je njegovo izvorno i pravo ime »Georg«. Sigurno je da se on tako zvao, da su ga drugi tako zvali, da se, najvjerojatnije, i tako potpisivao, pa je jedino primjereno da ga tako i drugi pišu. To je samo prijedlog kojega trebaju promotriti i jezikoslovci, posebice što postoje i suprotna mišljenja.
Potrebno je također metodološki jednako pristupiti i pisanju naziva mjesta. Naime, sva tri autora: Anto Baković, Wendelin Gruber i Márton Matuska, pišu ih hrvatskom, njemačkom ili mađarskom transkripcijom. Vojvođanska su se mjesta tijekom povijesti mijenjala pa se npr. današnje Mladenovo samo na mađarskom jeziku tijekom povijesti nazivalo: Bácssulja, Dunabökény, Buczi i Buki, a Karavukovo se na njemačkom pojavljivalo u tri naziva: Karawukowo, Karbok i Wolfingen. Stoga bi dobro bilo (opet kao prijedlog), da se uz nazive mjesta na hrvatskom, mađarskom ili njemačkom jeziku, koja su najpoznatija i najraširenija, navede i današnji službeni naziv, uz opasku na području koje se današnje države nalaze, ako je to potrebno. Npr. ako se u hrvatskome tekstu spomene „Bikić“, trebalo bi u zagradi staviti „Bácsbokod (Mađarska)“, ili u mađarskom tekstu „Bácskossuthfalva“ u zagradi naznačiti da je to „Stara Moravica“, jednako kao u njemačkom tekstu „Waldau“ da je to „Sonta“. Isto tako bi i uz hrvatski „Temešhidegkut“ kojega navodi Baković, mađarski „Temeshidegkut“ i njemački „Guttenbrunn“ u sva tri slučaja trebalo staviti „Zabrani (Rumunjska)“, kako bi se to mjesto lakše prepoznalo.
No, moje izlaganje nije ni kompletno ni mjerodavno jer se smatram nužnim privremenim rješenjem, dok se u Subotičkoj i Zrenjaninskoj biskupiji ne imenuje osoba zadužena za prikupljanje podataka, sustavnu obradu i koja bi koordinirala i organizirala cijeli posao.
Tomislav Vuković / Izlaganje na znanstvenom skupu "Hrvatski mučenici iz vremena komunističke vladavine", održanog 25. i 26. travnjau Zagrebu
Vezani članci:
-Tomislav Jonjić: 'Zakonske osnove i mogućnosti istraživanja zločina i žrtava u Hrvatskoj'
-Jure Krišto: Komunizam kao ideologija i politički program