Ljepšu zemlju a neuspješniju državu od Hrvatske teško je naći! Potvrdu paradoksalne stvarnosti ne treba tražiti u povjesti i proklinjati Zvonimirovu kletvu. Dosta je raščlaniti dvadesetak prošlih godina. Elementi raščlambe mogu biti i neke strateške odluke u gospodarstvu.

Ovisnost države o kreditnom rejtingu najbolji je pokazatelj gospodarskoga znanja hrvatskih političkih elita. Presudnost kreditnoga statusa Milanovićevoj vladi potvrđuje minisatr financija Slavko Linić koji javno ne pokazuje osjećaje, osim negativnih. Nestvaran je bio zaleđeni mu smješak nad grotlom radosti radi pohvale kreditne agencije Fitch zbog povećanja PDV-a za 2 posto. Cresendu ministrove sreće fali makarbični plesa mrtvaca i tupi udari plastičnih boca o gole lubanje po čijem se ritmu zanosno njišu rasplesani kosturi. Milanovićev ministar učiniti će sve za rejting, makar hrvatsko gospodarstvo raslo na živim leševima hrvatskih radnika i umirovljenika koji kopaju smeće tražeći plastične boce za goli život. Slatke plodove sretnoga rada u lijepoj državi čiju su vlast sami izabrali, pokušava zabraniti ekoministrica Mirela Holy, ali se zbog oportunizma trenutno povukla.

Sve dosadašnje vlade, pa i ratne, političke mandate kupovale su prodajom strateških dobara i zaduživanjem. Tom suludom, neodgovornom i sebičnom politikom stvoren je privid gospodarskoga standarda u kojem su Hrvati živjela iznad realnih mogućnosti. Živjeli smo lažnu stvarnost. Mi smo pojeli kruh naše djece. Prodajom strateških dobara državi su izbijeni temelji. Založena je budućnost. Izgubljen je gospodarski suverenitet, prestala politička samostalnost.

Za obranu lihvarskoga gospodarenja nađeni su lažni mitovi: država je loš gospodar, sve bezuvjetno treba privatizirati, i to su europski standardi.

Loša država je loš gospodar. Na ovoj priprostoj činjenici pada pogubni mit. U tranzicijsku Hrvatsku uvezen je sa Zapada, s nakanom kupnje svega što se kupiti da. Ne tješi spoznaja da je i druge tranzicije Zapad strateški osiromašio.

Od dva gospodarska modela, Hrvatska je odabrala gori – liberalno tržišni: bez ikakve strategije, sve vrijedno u hrvatskom gospodarstvu, neodgovorno i sebično prodano je strancima. Beznadni su izgledi za otkup. Idealan model upravljanja državom u tranzicijskoj Hrvatskoj je bavarski u kojem država preko banaka upravlja gospodarstvom. Zahvaljujući takvome gospodarenju, Bavarska, logično i Njemačka, te Austrija drže čelna mjesta razvijenoga europskog gospodarstva Osim što je uspješan, bavarski model je i socijalno odgovoran. Čuva strateška bogastva države, štedi i neprijatelj je korporativnom kapitalizmu. Ako bavarski model Njemačka nametne Europskoj uniji stvorit će realne preduvjete za gospodarsku i političku stabilnost Unije. Bit će sačuvana relativna samostalnost i nacionalnih država. Ne bude li tako, pobijediti će novac. Prije toga njemačku će državu iskoristiti za gospodarsko jačanje EU-a, nakon čega će biti utopljena u Uniju. Postati će samo teritorijalni dio, a Berlin jedan od većih gradova. Unija će, i Amerika, postati moćno političko sredstvo korporativnom kapitalu za nemilo upravljanje svijetom. Ovo je bolja inačica mogućih scenarija.

Bojazan od bavarskoga gospodarenja EU-om preventivno iskazuje George Soros. Na skupu o globalnoj sigurnosti u Munchenu, najavio je raspad Unije i optužio Njemačku da štednjom potiče hipotetički raspad. A što nudi Soros kazuje profesor gospodarstva na američkom Stanfordu, nekad savjetnik Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske banke Joseph Stiglitz On u četiri koraka pojašnjava kako Banka i Međunarodni monetarni fond izazivaju socijalne nemire i pljačkaju gospodarstva država koje pomažu. Odabrana država mora provesti privatizaciju ključnih industrijskih poduzeća koja čine kralježnicu gospodarstva. Drugi je korak ozakonjenje liberalizacije tržišnog kapitala čime se omogućuje nesmetan ulazak stranoga kapitala. U zemlju ga ulazi malo a izlazi puno jer je 'zakonito' zaradio špekulirajući nekretninama i valutom. Zarađeni novac nikad ne ostaje u dotičnoj zemlji. Liberalizacija tržišta nalaže tržišno određivanje cijena“ u kojem redovito drastično poskupljuju hrana, energenati, voda i ostalo, a pada cijena rada i mirovine, čime se izazivaju socijalni nemiri i prosvjedi pod nadzorom MMF-a. Četvrti korak dodatno potiče masovni bijeg kapitala što nemilosrdno koriste zapadne banke, a opljačkane države nerijetko idu u stečaj.

U trenutku teške gospodarske krize, pred izazovom stranoga kapitala, na Zapadu pada mit o državi lošem gospodaru. I SAD, i Njemačka, i Japan, i Francuska..,brane državno gospodarstvo od neprijateljskoga preuzimanja. Njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle izjavio je da njemačka industrija mora osigurati sirovine, pa ako je potrebito, i oružjem. Berlinu je to strateška zadaća. Mrvicu diplomacije jednom Nijemcu ne bi škodilo. Samo se u Hrvatskoj sudi obrani nacionalnoga bogatstva od neprijateljskoga preuzima. Spremnošću prirodnijom Nezavisnoj nego Republici, Slavko Linić utapa posljednje ostatke državnoga gospodarstva.

Na kvalitet hrvatske države još uvijek utječe tranzicija iz samoupravljanja u tržišno gospodarstvo. U nedostatku boljih ponuda komunistički direktori postali su kapitalisti. Bogatstvu kojim su upravljali postali su vlasnici. Tranzicija je donijela i mentalitet pa u državnim tvrtkama, bez tržišne konkurencije, rade menadžeri. To je duh privatizacije. I prije osamostaljenja nestala je proizvodnja a ostali unosni prostori i atraktivna zemljišta. Zato u gospodarstvu nije bilo ideja a još manje programa koji bi slijedili Tuđmanovu državotvornost, što je elementarna pretpostavka državne uspješnosti. U državi bez novca privatizacija je lažirana. Zbog srpske agresije stranoga kapitala nije bilo pa su dobra razdijeljena. Hrvatima iz iseljeništva nije dopušteno ulaganje. Ono što nije podjeljeno, nakon rata je, uz suvlasništvo, dobru proviziju ili sačuvane upravljačke pozicije, prodano strancima. Prvenstveno banke. Od 46 hrvatskih banaka 2002. godine, 91,5 posto je u stranom vlasništvu. Poslovanje je državno,  dobit vlasnikova. Postoji izreka da prodajom banaka država prodaje dušu.

Dodatni teret privatizacije na hrvatski način je njezin ratni karakter u svakom smislu. Manje gospodarskim učincima, više moralnom upitnošću i socijalnom neosjetljivošću, privatizacija je razarajuće djelovala na psihu nacije. Da je provedena koju godinu poslije rata, gospodarski učinci joj ne bi bili bolji, a nacija bi bila zdravija. Ovako je postala glavni argument za detuđmanizaciju – sveopće rashrvaćivanje.

Hrvatska naprosto nema čime upravljati. I tamo gdje upravlja država, upravlja tranzicijska politika, pa je model samo selektivno kriminaliziran. Još je veći politički kriminal prodaja Ine, Hrvatskoga telekoma ili opća rasprodaja banaka strancima. Zato je država loš gospodar.

Po istoj logici po kojoj se tereti Ivu Sanadera da je prodajom jeftinije struje mostarskom 'Aluminiju', hrvatsku državu oštetio za 650 milijuna kuna, može se problematizirati i prodaja saniranih hrvatskih banaka. Bez namjere za bilo kakvom Sanaderovom obranom, treba upitati tužiteljstvo zašto nije izračunalo ili naložilo da se službeno izračuna, kolika bi bila šteta da šibenski TLM nije proizvodio. Jer je jeftinija struja mostarskome Aluminiju jedina mogućnost šibenske tvornice. Sumnja li se u mito, neka se sumnja islijediti. Nitko USKOK-u ne osporava progon kriminala – naprotiv, međutim upitno je može li tužiteljstvo progoniti strateške i političke odluke vlade. Bi li nestankom proizvodnje gubitci TLM-a bili veći od 650 milijuna? Koliko bi država tada bila oštećena? Ako je jeftinija struja kriminal Sanaderove vlade, zašto nije Milanovićeve? I Kukuriku vlada je 'zbog opravdanoga gospodarskog interesa RH' Aluminiju dodjelila 'privremeni status povlaštenoga kupca električne energije inozemnoga poduzetnika'. Koliko će Milanovićeva vlada oštetiti HEP? Tko nakon ove odluke može poreći tvrdnje Sanaderove obrane da je 'slučaj HEP' njegov politički progon, iako se u konačnici zbrojem 'slučajeva Sanader' progoni HDZ i državotvorna Hrvatska. Sanader je samo kolateralna žrtva političkoga kriminala. Naravno, zbog općehrvatskoga gospodarskog značaja, 'Aluminij' treba imati 'stalni status povlaštenoga kupca električne energije. Možda je 'HEP', početak Sanaderova općeg oslobađanja od optužnica za gospodarski kriminal. Dok Josipović pilatovski vlada Hrvatskom i pitijski ljubi Balkan, Milanović suvereno obmanjuje. Obojici je Sanader osigurao vlast. Unatoč što je Račanova vlada, i Čačić i Linić, Hrvatskoj ostavila 450 tisuća nezaposlenih.

Nu, apsurdno je da se za istovjetnu odluku u jednom  slučaju sudi, a drugom je to legitiman čin. Nastavi li selektivni pristup progonu kriminala, državno će odvjetništvo i samo postati strateški problem hrvatske države, u situaciji kad je Mladen Bajić istinski ministar gospodarstva. I zašto se Sanadera, kad ga se već progoni, progoni samo za kriminal vezan za HDZ. Zašto se temeljito ne ispita i privatizacija 'Slobodne Dalmacije. Ako je, dakle, Ivo Sanader optužen za državne gubitke veće od 650 milijuna kuna, koliki su gubitci nastali sanacijom banaka u koju su uložene stotine milijuna kuna, pa su prodane za deseterostruko manje iznose. Tko je izdao političke naloge za pretvorbu? Koliko bi država Hrvatska zarađivala da su banke ostale u njezinu vlasništvu? Tko je dobijao najviše provizije? Kakva je vlasnička struktura banaka? Odgovara li upravljačkoj? Sve su to pitanja i napomene  USKOK-u i DORH-u.

Proračun Milanovićeve vlade bio bi puno bogatiji da su spomenute tvrtke ostale hrvatsko vlasništvo. Hrvatski telekom je u 2010. godini zaradio 8.38 milijardi kuna, Ina je 2011. od istraživanja i proizvidnje nafte dobila 6.141 milijardi kuna, a banake u Hrvatskoj prošle su godine zaradile 4.7 milijardi kuna. Nema države bez jakoga nacionalnog gospodarstva, a gospodarstva bez državne banke. Bez Deutsche Bank-a Njemačka bi prestala biti gospodarskim i poltičkim vrhom Europske unije. Bez državne automobilske industrije Francuska ne bi bila uz bok gospodarskom i političkome Berlinu. Hrvatska, nažalost, nije kriterij za uspješno strateško planiranje i državno gospodarenje.

Zato ne čudi čuđenje predsjednika hrvatske vlade Zorana Milanovića srpskom otkupu vlastitiga telekoma od Grka i Talijana. Zna li premijer značenje informacija u suvremenom svijetu, zna li njihovu cijenu? Poznaje li globalnu moć tog strateškoga blaga svake države? Kako je Hrvatska pobijedila srpskoga agresora? Najbolje što bi učinio za Hrvatsku bio bi otkup Hrvatskoga telekoma od Nijemaca, nu, malo će mu biti i pet mandata. Milanović je samo paradigma nedržavotvorne svijesti političkih elita koje upravljaju državom. Hrvatskoj će u EU, više nego ikada, trebati državotvornost kao stanje svijesti o interesima hrvatskoga naroda u hrvatskoj državi koji se ostvaruju u Europskoj uniji. Nažalost, državotvornost je u kukuriku Hrvatskoj prezrena i odbačena kategorija koja služi za obračun s 'nemodernim desničarskim svjetonazorom'.

Da bi opstala, Hrvatska će morati otkupiti stratešku samostalnost. Ne će joj pomoći začuđeni predsjednik vlade. U uređenoj državi koja ima pouzdano bankarstvo, neupitnost zakona u praktičnom smislu a ne puku normiranost, monetarnu sigurnost i fiskalnu odgovornost, te socijalnu osjetljivost, nebitna je priroda vlasništva nad nacionalnim bogatstvom. Ali radi nacionalne sigurnosti, socijalnoga mira i otklona bilo kakve ucjene, vlasnikom strateških dobara mora biti država, a zemlja koja ne vlada financijama nije slobodna zemlja. Sve drugo je roba tržišne vrijednosti.

Karlo PAPIĆ