Hrvatski jezik u političkim raljama
Hrvatsku javnost zaokupirala je vijest o promjenama imena dosadašnjih ministarstava pa tako nekadašnje Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi postaje Ministarstvo zdravlja, čime je zapravo nazivom izjednačeno onim institucijama Srbije i Bosne i Hercegovine, dok Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa postaje Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Prva je na ove promjene u znanstvenim krugovima reagirala poznata hrvatska jezikoslovka, Sanda Ham, profesorica Filozofskoga fakulteta u Osijeku. Međutim, u javnosti su se umnogome pojavili oni koji tvrde kako profesorica pretjeruje, kako se pažnja posvjećuje potpuno nebitnim stvarima (dok država grca u gospodarskim problemima) i kako zapravo nema nikakve potrebe razglabati o promjenama dvaju ministarstava, i čak štoviše, o samo jednoj riječi, ili pak o samo jednom slovu, kada je u pitanju sport/šport. Takvi pojedinci smatraju da se “nebitnim“ stvarima odvraća od onoga “bitnoga“. No što je zapravo bitno ili nebitno i što se krije iza promjena naziva hrvatskih ministarstava da bi se saznalo mora se posegnuti u dublju srž problema.
No svojevrstan protest (“protešt“) Sande Ham vrlo su brzo reagirale Snježana Kordić i Dunja Brozović-Rončević. I dok Brozović-Rončević navodi kako ministarstvo športa nije bilo spornoga naziva te ga stoga nije bilo potrebno ni mijenjati, Snježana Kordić tvrdi drugačije – ono što je proširenije to je i standard. Međutim, kada je u pitanju znanost, a pogotovu jezikoslovlje (tim više hrvatsko jer je umnogome uvjetovano političkim karakterom), stvari nisu nimalo jednostavne. No kada se tu nađe jezikoslovac koji tvrdi da je hrvatski jezik isto što i srpski jezik, kao što to tvrdi S. Kordić, stvari su još opasnije. Činjenicama treba pogledati argumentirano i povijesno u oči. Tvrditi da je hrvatski jezik isto što i srpski jezik u potpunosti je netočno, a takva naklapanja sežu daleko u prošlost.
Prije svega važno je reći da hrvatski jezik nikako ne može biti isto što i srpski jezik jer je hrvatski jezik puno ranije normiran nego li je to bio slučaj sa srpskim jezikom. O tome je svojevremeno za „Vijenac“ (2010.) govorio i povjesničar Stjepan Krasić, a o čemu je pisao i u svojoj knjizi „Počelo je u Rimu“. Naime, dok je hrvatski jezik bio u tijeku normiranja i postigao veliki međunarodni ugled, srpski je jezik još bio u povojima, on je bio, kako navodi Krasić, u crkvenoslavenskim povojima iz kojih se tek početkom 19. st. počinje oslobođati. No do tada, hrvatski se jezik već navelike izučavao na brojnim europskim sveučilištima, tj. na onima u Bologni, Padovi, Parizu, Beču, Valenciji, Madridu itd., a i sami papini poslanici nazivaju ga, nakon provedenih istraživanja, najljepšim i najslađim jezikom (lingua croatica) i to u prilikama kada se tražio prikladan jezik za tiskanje crkvenih knjiga za sve slavenske narode. Međutim, nekima nisu dovoljne ni povijesne činjenice da ne bi tvrdili kako Hrvatima zapravo srpski lingvist Vuk Stefanović Karadžić nije stvorio i dao jezik (?!). Kao glavnu tezu koja bi tome išla u prilog navode Bečki književni dogovor iz 1850. godine na kojemu su predložni Vukovi jezični prijedlozi, primjerice onaj o pisanju imeničkoga genitiva množine za koji nalaže gramatički morfem –a, i sada dolazimo do onoga još u ovom slučaju bitnijega –zalaganje kod problema pisanja slogotvornoga r gdje se zalaže za bilježenje bez prethodnoga vokala jer, navodeći, narod tako govori, književnici istočnoga vjerozakona tako pišu, tako pišu i Česi, a i mnoge slavenske knjige na glagoljici tako su pisane. Snježana se Kordić upravo poziva na ovo pravilo – piši kako narod govori, zaboravljajući pri tome da su Srbi nakon Bečkog književnog dogovora nastavili pisati ekavicom (temeljenoj na šumadijsko-vojvođanskom narječju) dok su Hrvati i poslije dogovora pisali brojne rasprave o jezičnim pitanjima. Bečki književni dogovor nije bio ispoštovan, mada se u laičkim krugovima smatra drugačije, i čak štoviše, da je tada sam Ljudevit Gaj s Karadžićem u Beču „kovao“ hrvatski ili srpski jezik. Takva je tvrdnja netočna jer Ljudevit Gaj nije ni bio na Bečkom književnom dogovoru. Također, na njemu se nije ni moglo stvoriti nešto što već postoji. I ono također vrlo bitno – Ljudevit Gaj nije pisao hrvatski pravopis nego slovopis, što nikako nije isto!
Naime, Hrvati su u prošlosti za bilježenje svoga jezika stoljećima upotrebljavali različita pisma, od glagoljice preko bosančice do latinice sve dok istu nisu prihvatili. No nisu se svi glasovi uvijek bilježili jednako, a do reforme se Ljudevita Gaja Hrvati služe različitim slovopisima, što u uvodu Hrvatskoga pravopisa (2010) akademik Stjepan Babić izvrsno objašnjava. Na jugu su se Hrvati uglavnom ugledavali na talijanski način pisanja, a na sjeveru na madžarski dok su istovremeno nalazili i vlastita rješenja. No ilirci uspjevaju ujediniti sve Hrvate u slovopisu Ljudevita Gaja koji će kasnije doživjeti preinake. Gaj je u prvoj polovici 19. stoljeća imao dvije grafijske reforme, a njegovo je najpoznatije djelo „Kratka osnova Horvatsko-slavenskog pravopisanja poleg mudroljubneh narodneh i prigospodarneh temeljov iz’rokov“. Upravo zbog omaške u nazivu s današnje perspektive (to se prije nije znalo) smatralo da je Gaj napisao pravopis. Međutim, to nipošto nije reforma pravopisa već isključivo reforma grafije. No reforma nije zaživjela, napušta ju i sam Gaj. Druga je reforma temelj današnje grafije, a dogodila se 1835. godine u članku koji se zvao „Pravopis“ i koji je objavljen u „Danici“ – kulturnom prilogu „Novina Horvatskih“. Stare dijakritičke znakove, koje je nekoć po uzoru na Vitezovića pisao s tildama, zamjenjuje današnjim dijakritičkim zankovima (č, ž, š), a uvodi i dvoslove za (lj, nj, dj, gj) pišući ih s / budući da je točku kasnije uveo Tomo Maretić.
A upravo je Tomo Maretić odstupio od onoga što je nalagala zagrebačka filološka škola – štokavština je temelj hrvatskoga jezika, a nadogradnja su ostala hrvatska narječja – čakavsko i kajkavsko. Dakle, hrvatski su lingvisti okupljeni oko zagrebačke filološke škole dopuštali elemente iz ostalih dvaju hrvatskih narječja, dok Maretić nije dopuštao ništa osim štokavskoga nazivajući sve ostalo provincijalizmima. Ovo je bilo izričito nepovoljno za hrvatski jezik jer se zanemario korpus starih hrvatskih književnika (pa time i jezik) Marina Držića i Ivana Gundulića (u čijem se slučaju čak toliko daleko otišlo da su prošle godine od strane „Matice srpske“ uvršteni u korpus srpske književnosti) te Šiška Menčetića, Ksavera Šandora Gjalskoga i ostalih i upravo će Maretić u Zagrebu 1899. godine objaviti svoju „Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskog jezika“ tvrdeći da se novoštokavski književni jezik ne može kodificirati na osnovi jezika djela hrvatskih pisaca pronalezeći uzor u srpskim djelima Karadžića i Daničića. Maretićeva će gramatika doživiti oštre kritike već tada.
Ubrzo nakon toga Hrvati ulaze u Kraljevinu Jugoslaviju kada se javlja do tada najjači jezični unitarizam. Državno tijelo „Ministarstvo prosvete KSHS“ tiska brošuru „Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole“, a u naputku su dana pravopisna pravila na temelju kojih se očekivao napraviti cjeloviti temeljni pravopis koji će biti zajednički i Hrvatima i Srbima. Što je to zapravo značilo? Laički rečeno – jedan jezik – jedan narod, i to srpski, a što će kasnije, Novosadskim dogovorom, još više izići na vidjelo. Dakle, ovim se naputkom nalagao jedan jezik u dvjema varijantama – ekavskog i jekavskog tipa. Tražilo se da se napravi jedan pravopis za Srbe u Srbiji i drugi za Hrvate u hrvatskim školama u Hrvatskoj na osnovi tih uputa i kratkih pravopisnih pravila. Naputak je nalagao da se oba pravopisa moraju što više približiti Karadžićevim postavkama, odnosno fonetskom načeku „piši kako govoriš“. Srpski jezikoslovac Aleksandar Belić 1929. godine izdaje „Pravopis srpskohrvatskoga jezika”, općepoznat i kao „oktroirani pravopis” koji će na snazi biti sve do 1939. godine.
Odmah po raspadu Nezavisne Države Hrvatske mijenaju se i tadašnji jezični priručnici, no najradikalniji će se jezični unitarizam provoditi pedesetih i šezdesetih godina. Naime, 1953. godine „Matica srpska“ iz Novoga Sada organizira anketu o pitanjima “hrvatsko-srpskoga jezika“. No ta je anketa zapravo uvod u zlokobni Novosadski dogovor (1954.) koji je nalagao da treba izraditi jedan jedinstveni pravopis, dakle jedan u Srbiji, jedan u Hrvatskoj, jedan na ćirilici, jedan na latinici imajući na umu pri tome da je “hrvatsko-srpski“ jedan jezik s dvjema potpuno ravnopravnim varijantama: hrvatskom u Zagrebu (jekavski) te srpskom u Beogradu (ekavski). Novosadskim se dogovorom pokušalo stopiti dva jezika u jedan, toliko ih približiti da bi se govorilo o jednom jeziku i to uvođenjem leksičkog sadržaja koji hrvatskom jeziku nije svojstven. Vrlo brzo po Novosadskom dogovoru 1960. godine izlazi pravopis, jedan u Novom Sadu te jedan u Zagrebu. No ono što se dogodilo nije bilo ni malo u duhu hrvatskoga jezika i tobožnjeg demoktratskog dogovora budući da dolazi do posrbljivanja korpusa hrvatskih riječi. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti godine će 1965. raditi na rječniku hrvatsko-srpskoga jezika u kojemu će cijeli korpus hrvatskih riječi biti uklonjen. Hrvatski intelektualci, jezikoslovci i znanstvenici to nikako nisu mogli prešutiti jer je unitarizacija dosegnula toliku razinu opasnosti po hrvatski jezik da je u ono vrijeme zahtijevala radikalan potez, bitan po spas hrvatskoga jezika. Reakcijom hrvatskih lingvista, znanstvenika, rodit će se „Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ (1967.) kojom se tražilo da se Hrvatima dopusti da pišu na svom jeziku. Deklaracija je izdana u „Telegramu – jugoslavenskim novinama za društvena i kulturna pitanja“, dana 17. ožujka 1967. godine; godina VIII – broj 359. Sama po sebi Deklaracija je vrlo kratka, no odjeknula je poput groma u pustinji. Nemoguće je pisati o njoj, a ne navesti jedan od njezinih ključnih dijelova: „Dosadašnja ustavna odredba o ‘srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku’ svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako medu sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate. Da je stvarnost zaista takva, dokazuju mnogobrojni primjeri, a medu njima kao najnoviji nedavni Zaključci pete skupštine Saveza kompozitora Jugoslavije.
Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom“. Dakle, samo je iz ovoga kratkoga odjeljka jasno – nema spomena hrvatskoga jezika, naziv “srpski“ istovjetan je hrvatskom koji se uopće ne koristi. On je bio izbrisan. A što je narod bez jezika, toga glavnoga oruđa kulture? Ukoliko nema jezika – nema ni naroda, a državu tek ne treba ni spominjati. Deklaracija je podnesena Saboru Savezne Republike Hrvatske (SRH), Saveznoj skupštini Savezne Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) te cjelokupnoj javnosti. No najgore je tek uslijedilo. U „Vjesniku“ je 22. ožujka osvanuo veliki naslov „Deklaracija naišla na opravdanu osudu javnosti“ s podnaslovom „Izvršni komitet upućuje oštru kritiku članovima SK koji su sudjelovali u njenom donošenju i ističe njihovu političku odgovornost“. Sabor SRH vrlo je brzo reagirao te je Prosvjetno-kulturno vijeće zaključilo da je objavljivanje Deklaracije dalo maha „šovinističkim, unitarističkim i birokratskim snagama koje su je prihvatile kao dobrodošlu zastavu u svojoj borbi protiv socijalizma, demokratizacije i izgradnje društva samoupravljača“ ne skrivajući niti malo svoje ekstremno radikalno mišljenje kako je Deklaracija nanijela ogromnu štetu institucijama hrvatske kulture koje su se našle među potpisnicima. Odmah potom uslijedio je progon hrvatskih znanstvenika, njihova zatvaranja, otkazi i ostale mnogobrojne torture. I opet su hrvatski lingvisti naišli na zid te je i 1971. godine povijest ponovljena. Pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Hrvoja Moguša izdan je po prvi puta u Londonu („Londonac“) jer je u Jugoslaviji njegovo izdavanje bilo zabranjeno zbog izraza „hrvatski“ u nazivu. U Karađorđevu se održava 21. sjednica CKSKJ na kojoj je donesena odluka da se zabrani i ovaj pravopis te da se politički progoni sve potpisnike Deklaracije. Primjerci se pravopisa uništavaju, cijela je naklada tog fototipskog izdanja uništena, no hrvatski će lingvisti nastaviti s radom i pisanjem hrvatskih priručnika. Godine 1973. Težak i Babić izdaju „Pregled gramatike hrvatskoga jezika“, no i on je zabranjen dok su ga poneki, rijetki učitelji, koristili interno. Tek će 1991. godine biti završen veliki akademijin projekt, poznat pod nazivom „Velika akademijina gramatika“, a obuhvaća tri knjige: Babićevu „Tvorbu riječi u hrvatskom jeziku“ (1986.), Katičićevu „Sintaksu hrvatskog književnog jezika“ (1986.) te Mogušev „Povijesni pregled, glasove i oblike hrvatskog književnog jezika“ (1991.), što je zapravio bio treći dio te velike gramatike.
Dakle, s današnje perspektive, kada se sve uzme u obzir, a čemu je dokaz i ovaj uistinu kratak povijesni pregled, jasno je da je problem jezika bio problem političke naravi. On je bio samo jedan od instrumenata preko kojega se nastojalo učiniti nemoguće, tj. unitarizirati dva naroda i dva jezika, a na štetu Hrvata i hrvatskoga jezika. “Srpsko-hrvatski jezik“ politički je konstrukt, kao što je bila i Jugoslavija. Hrvatski je jezik odrednica naroda – hrvatskoga naroda, i on postoji otkako postoji naroda pa s obzirom na to da je hrvatski narod neponovljiva i neizbrisiva povijesno-civilizacijska činjenica, onda je to dakako i njegov jezik – hrvatski jezik. Vidljivo je prema tome, da problem slova s/š nije samo problem jednoga slova, on je puno dublji i za sobom povlači mnogobrojna pitanja.
Zvonimir Despot / Bumerang prošlosti