Kod više država u povijesti svijeta glavni razlog njihovog propadanja, ako ne propasti samih država,  onda svakako njihovih režima, bili su porezi, nameti, davanja i sl. – što je u pravilu značilo oporezivanje širokih slojeva običnog puka, građanstva, seljaštva. Dakle onih koji čine sami temelj društva i koji jedva još nešto imadu od čega uspijevaju preživjeti. Sjetimo se i propasti Zapadnog Rimskog Carstva! Oni narodi i populacije koje su prema njemu nadirale bili su daleko skromnije u svojim poreznim zahtjevima nego službena vlast Carstva.

Dolaskom nove ex komunističke strukture na vlast u Hrvatskoj, nakon izbornog poraza  HDZ-a, u kojem su također dominirali bivši komunisti, nova vlast u nemoći kako razriješiti ogromne gospodarske probleme i enormno unutarnje i vanjsko zaduženje – prihvaća se „nove“ porezne politike – opterećenje porezima širokih slojeva naroda.  „NovI“ porez tzv. PDV s  23% koji je dosad vrijedio i koji je i  bio nesnošljiv za hrvatsko gospodarstvo, podiže se na 25%. Taj porez plaćaju beziznimno svi: kako oni koji kupuju skupe strojeve, jednako tako i oni koji kupuju kavu u nekom kafiću, novine na kiosku ili zelenu salatu kod nekog piljara.

Gospodo moja, ulaskom u EU (što je ovog momenta van svake pameti i kontra svakog nacionalnog državnog i narodnog interesa) uvest će se  i porez koji ćemo izravno plaćati iz Državnog proračuna kao godišnju članarinu  EU u iznosu koji će se prema svim procjenama, s pratećim troškovima, kretati oko jedne milijarde eura godišnje. Dakle, plaćat ćemo dvostruki porez Državnom proračunu RH i porez Proračunu EU. (Od te članarine EU moglo bi se svake godine izgraditi barem desetak novih tvornica.)

Porezima i poreznom politikom – ništa nije moguće postići, a najmanje opravak posrnulog gospodarstva. Naše gospodarstvo je posrnulo uz ostale razloge i  zbog tri ključna razloga: zbog nepoštene i netransparentne privatizacije, zbog visokog poreza (PDV-a), a posebno i zbog tzv. uvozničkog lobija koji je pokopao brojne naše proizvodne programe, a posebno uništio naše seljaštvo,  a da ne spominjem i četvtri razlog a to je bio gubitak istočnoeuropskih tržišta.

Novi porezi su palijativne mjere koje će poput antibiotika pacijentu (eliti na vlasti) samo jedno vrijeme produžiti život, ali suštinski ništa neće riješiti. Probleme treba rješavati u bazi, osigurati opstanak i prosperitet seljaštvu, zaštititi od strane konkurencije hrvatske proizvode kako poljoprivredne jednako tako gdje je to moguće i industrijske, i svakako kao preduvjet svega ponovo osnovati hrvatsko nacionalnbo bankarstvo. Hrvatska se ne može oporaviti ni bez kapitala naše goleme Dijaspore, prema kojoj se Domovina ponaša u najmanju ruku suzdržano, kao da ne postoji, umjesto da je s njom razvila svestrane odnose i da je homogenizirala cijili hrvatski nacionalni korpus u jedno jedinstveno tijelo.  Ali predstojećim ulaskom u EU pojavljuje se i pitanje što će se od svega toga moći provesti. Država je postala, zbog neracionalnosti i svega drugoga, vrlo, vrlo skupa. Na vrata nam kuca dužničko ropstvo?!

U uvjetima velike bijede naroda, novim porezima samo se stvaraju preduvjeti za nezadovoljstvo širokih narodnih slojeva koje može izbjeći i kontroli. A sve revolucije u povijesti (osim komunističkih kojima je podloga bio terorizam) – nikle su na podlozi praznog želudca. Strpljenje naroda nije beskrajno, to moraju znati svi vlastodršci , a poglavito u ova krizna vremena.

Sva zla i gospodarska i politička u našoj domovini su potekla urušavanjem moralnog, političkog i nacionalnoga dostojanstva, koje je rijetko koji narod u svijetu sebi priuštio. Hrvatske političke elite su se u tome takmičile koja će što više to dostojanstvo uništiti. Politika koja se temeljila na rasprodaji nacionalnih i gospodarskih vrijednosti i življenjem na teret budućih naraštaja enormnim zaduživanjem i neracionalnim trošenjem dobivenih kreditnih sredstava, pa i ne malom njihovom krađom, nije mogla biti dugoga vijeka. Nikako! Jednako tako politika gušenja prosperiteta naroda i njegovog gospodarstva velikim i novim porezima isto tako ne može bita dugoga vijeka.

Ništa se administrativno ne može riješiti, pa čak mnogo manje zlo bilo bi da smo imali veće emisije novca nego da smo ga nabavljali pod vrlo nepovoljnim uvjetima na svjetskom lihvarskom monetarnom tržištu. Inflacija nam ionako sve jede osim otplatnih rata koje poskupljuju  po osnovu inflacije i po osnovu rasta vrijednosti temeljem obveznih deviznih klauzula, koje nam nisu trebale jer su još jedan vid pljačke naroda u korist stranog kapitala.

U EU više ne postoji nijedno gospodarstvo u kojega bismo se mogli ugledati. Nekada su nam kao crvenom krpom mahali pred očima Irskom i njenim neviđenim prosperitetom u EU, ali i to se pokazalo samo kao kula od karata. Danas nam spominju Poljsku kao prosperitetnu zemlju, ali to je po mnogo čemu upitno? To će ubrzo pokazati budućnost. Prosperitet se ne može temeljiti na iluziji da će nama netko (EU) dati novce iz svojih razvojnih fondova. Nikada nitko se nije usrećio tuđim sredstvima pa makar i nepovratnim, jer svatko onaj koji daje unaprijed je sačinio svoju konačnu dobitnu računicu.

Gospodarske promjene se moraju raditi u samim gospodarskim temeljima, a to ponajprije znači obnoviti staru i izgraditi novu proizvodnju, a uz to  osvajati sva moguća tržišta, pa i ona najudaljenija u svijetu novim i kvalitetnim proizvodima. Samo zbog predstojećeg ulaska u EU hoćeli to više biti uopće i moguće?! Globalizacijskom kapitalu zasigurno neće odgovarati snažniji oporavak domaćih proizvodnih kapaciteta, pa bi to moglo biti i zaustavljeno brojnim interventnim mjerama koje tom kapitalu stoje na raspolaganju, a poglavito ukoliko bi to bilo njemu konkurentno.

Porezima se neće vratiti ni izgubljeno dostojanstvo naroda ni države. Neće se povratiti ni ponovno povjerenje u politiku i političare. Hrvatske političke elite nemaju snažne domoljubne ličnosti koji bi mogli voditi zdravu nacionalnu politiku. Srljamo u taj nesretni EU, a da nitko od političkih struktura koje su na tome radile nikada nisu naručile objektivni elaborat isplativosti ili neisplativosti našeg ulaska. Pače i mogo gore od toga, nalazimo se za nekoliko dana pred sudbonosnim (a najvjerojatnije i tragičnim referendumom po  njegovim posljedicama) a ne dopušta se javno čuti niti jedan argument protiv ulaska Hrvatske u EU.

To nije ulazak voljom naroda već se radi o oktroiranom ulasku, ulasku nametnutom od strane političara. Ako se narod želi zabluditi servirajući mu svakodnevno mišljenje samo jedne strane, to nije slobodan referendum. A radi se o sudbinskoj stvari najviše za sami narod. Ovo me podsjeća na neki krivični postupak gdje se nakon provođenja dokaznog postupka, za ocjenu svih dokaza završnu riječ daje samo tužitelju, a ne i branitelju. Ponovit ću ovo je - oktroirani referendum, za kojeg će budućnost jednoga dana itekako prozvati njegove kreatore i to punim imenom i prezimenom. Politika mora osluškivati glasove svoje savijesti. Jer onaj koji osluškuje glasove svoje savijesti taj cestom života poštuje pravila vožnje. A pravila političke vožnje glase – NA SVA ZVONA ARGUMENTE ZA I PROTIV ULASKA HRVATSKE U EU!

Mile Prpa