Načini prikazivanja ratne stvarnosti u hrvatskom kazalištu bili su ili potpuno bezlični i neprepoznatljivi ili nekomunikativni i nedvojbeno tuđi. A onda je krenuo jak trend u kojem se točno zna tko je na sceni i što je napravio – drame (i filmovi) o vrlo konkretnim hrvatskim grijesima hrvatskih ratnika i krivnji upravo hrvatske, a ne neke druge vojske. U tom se trendu zna i konkretna nacionalnost žrtava, uglavnom nehrvatska

Od analize samih drama još je zanimljivije pogledati hrvatske kazališne repertoare, dakle kako je kazalište reagiralo na ratnu dramu i kako i koliko ju je igralo. Od stotinjak djela, 48 je igrano u kazalištu, i kad se danas pogleda popis, očigledno je da su tzv. in kazališta (nacionalna, DK Gavella ili kazališta s jakom međunarodnom aktivnosti poput ZKM-a) izabirala vrlo određene vrste ratne drame, dok su ostale živjele na kazališnim rubovima – na radiju, koji je izveo gotovo sve ratne drame (i kao u osamdesetima bio čuvar hrvatskoga dramskog pisma) i u manjim kazalištima. Neke su pak drame izvođene više izvan zemlje nego u njoj (npr. Slike Marijine Lydije Scheuermann Hodak ili Šnajderov Zmijin svlak).

Kazalište i drama u ratu ili svetište i simbol otpora

Za vrijeme rata kazalište je imalo važnu funkciju. Pet mjeseci nakon početka granatiranja Osječko kazalište postavilo je prvu ratnu premijeru (Koraci Samuela Becketta u režiji Sanje Ivić), a iako je kazalište u Osijeku nakratko zatvorilo vrata i iselilo u Varaždin, jednostavno su se morali vratiti kući i 1992. postavili su osam premijera (pet dramskih, dvije opere) uz novogodišnji koncert! U bombardiranom gradu! Za predstavu Shadow Teatra Lero Davora Mojaša 1991. u Dubrovniku uzeli su generatore iz općine, a 1992. Dubrovnik je imao četiri dramske premijere i dvije dječje predstave. U opsjednutom gradu bez vode, struje...! U Zadru su postavili Kabaret sklonište u skloništu pod bombama 1991, a na probe Stjepana, posljednjeg bosanskog kralja (režija Tom Durbešić) 1992. glumci su trčali kroz snajpere…

Kazalište se doživljavalo ne samo kao simbol hrvatskog identiteta nego kao svetište, kao hram nekoga drukčijeg svijeta, ljudskih ideala i viših vrijednosti. Stvaranje kazališta ili odlazak u kazalište istodobno se doživljavao i kao „otpor agresoru i kao borba za normalni život“, kako je rekao Davor Špišić. Zato ne čudi da je HNK u Osijeku dobio ciljanu granatu na krov! Jer je i agresoru bilo jasno da je kazalište važno!

Kazalište i ratna drama ili potreba za katarzom i zaziranje

Ratna se drama pisala od sama početka napada, i do kraja 1995. popis sadržava 32 naslova. No za vrijeme rata kazalište nije rado postavljalo ratne drame (uz iznimku Dobrodošli u rat Davora Špišića HNK u Osijeku 1992), nego se ustrajavalo na svjetovnom, čak zabavnom repertoaru. Od ratnih tema radije se posezalo za lakšim žanrovima kao što su kabareti, (melodramatske) komedije, a igrane su i drame koje usputno spominju rat (Posljednja karika Lade Kaštelan i Dobrodošli u plavi pakao Bore Radakovića).
Nakon rata kazališta su još manje željela postavljati ratne drame, ali je uslijedio snažan pritisak javnosti – i to kako domaće tako i strane. S jedne strane hrvatska je javnost tražila katarzu patnje kroz koju je prošla i/ili pomoć u shvaćanju razloga i objašnjenje. S druge strane, svijet smo zanimali isključivo zbog ratnih događanja pa su tako kazališni krugovi od nas željeli ratne drame, odnosno sliku naše zbilje u ratnom zrcalu.
Analizirajući repertoare proteklih dvadeset godina, vidi se određen sustav jer su in kazališta odgovorila na pritisak uzimajući kao legitimne četiri slike rata (slike izgubljenih mladih ljudi, nasilna slika stvarnosti, alegorijska slika stvarnosti i hrvatska krivnja), dok su sve ostale zanemarivale uz određene izgovore (nema ratnih drama, neprijepornost autorske inspiracije i važnost umjetničkog razotkrivanja ružne strane stvarnosti).

Četiri slike rata: bilo koji mladi, bilo koje nasilje, alegorije ratova i krivnja hrvatskog ratnika

Prvo su odabrane kao ratne drame suvremene drame o izgubljenim mladim ljudima bez obzira što se u drami nije radilo o ratu, a najbolji je primjer sudbina Vidićevih Ospica o srednjoškolcima i njihovu otkrivanju seksualnosti. Kad je tekst postavljen 1997. u Gavelli (red. Krešimir Dolenč), kritika se izjasnila: „U Ospicama generacija suočena s traumatičnom ratnom stvarnošću odrasta ne uspijevajući pobjeći pred realnošću, očajnički tragajući za izlazom“ (Dubravka Vrgoč), i kao takva drama je otišla u London, gdje je i londonska kritika isticala „nasilje među ljudima kao prikaz ratne zbilje u Hrvatskoj“. Ne mogu se oteti dojmu da je možda upravo takva kriva recepcija Vidićeva dramskog pisma spriječila njegov dalji put na engleskim scenama, jer riječ je o vrlo darovitu autoru.
Zatim su kazališta oslušnula europske trendove i odgovorila. Odabrali su sliku disfunkcionalne i nasilne obitelji kao sliku poratne Hrvatske jer se u tom trenutku u Europi nosila takva dramska slika pod nazivom nova europska drama. Najbolji je primjer Šovagovićeva Cigla, koja je na praizvedbi 1998. u devastiranom hotelu Ambasador u sklopu Splitskog ljeta u režiji Paola Magellija „u jakom emocionalnom naboju iskazivala agresiju proizašlu iz unutarnjih i vanjskih sukoba, inzistirajući na izravnosti i podudaranju dramske radnje s recentnom stvarnošću“ (D. Vrgoč Vjesnik, 24. travnja 2001) i kao takva gostovala po svim europskim festivalima. Desetak godina nakon toga Nada Kokotović ju je u Njemačkoj postavila u „stišanijim tonovima“ (D. V.), jer je trend nasilja prošao pa je redateljica mogla dramu pročitati onako kako piše. Priča je to o čudnoj obitelji koja može živjeti bilo gdje, napisana na rubu apsurda, ali prije duhovita nego nasilna.
Treći trend prikazivanja Domovinskog rata ili poratne zbilje bila je moda tzv. alegorijskih drama, koje govore o nedefiniranom prostoru ili vremenu ili o nekim drugim ratovima. Najbolji je primjer Ivana Sajko i njezina drama Žena-bomba (ZKM, 2009), najviše isticana kao dramski odraz naše stvarnosti i slana u svijet. Riječ je o stilistički vrlo kompliciranom, visokopoetskom, ali slabo komunikativnom monologu žene koja se sprema raznijeti bombom u terorističkom napadu!
Sve te tri slike naše stvarnosti bile su ili potpuno bezlične i neprepoznatljive (mogle su se događati bilo gdje u svijetu) ili nekomunikativne i nedvojbeno tuđe (arapski rat). A onda je krenuo jak trend u kojem se točno zna tko je na sceni i što je napravio – drame (i filmovi) o vrlo konkretnim hrvatskim grijesima hrvatskih ratnika i krivnji upravo hrvatske, a ne neke druge vojske. U tom se trendu zna i konkretna nacionalnost žrtava, uglavnom nehrvatska. Najistaknutiji je primjer Mate Matišić i njegova Posmrtna trilogija (Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2006), koja kreće od crne komedije o trgovini ostacima mrtvih iz masovnih grobnica na području bivše Jugoslavije (Sinovi umiru prvi, red. Božidar Violić, DK Gavella, 2005), da bi u drugom dijelu govorio o razočaranosti hrvatskog ratnika (Ničiji sin, red. Vinko Brešan, HNK Rijeka, 2006), a trilogiju završio morbidnom pričom o vrlo konkretnoj krivnji hrvatskih ratnika prema srpskoj ženi (Žena bez tijela, Fima grupa i Kult, Varaždin, 2007).
U tom tipu drama (i filmova, npr. Crnci) hrvatske krivnje hrvatski je ratnik ili nasilan i lud ili drogiran i otupio, ali u svakom slučaju čini zlo koje je već prema odabranoj slici ili imanentno ili osnovni sastojak ljudskoga života kao takva. Osim što ta imanentna krivnja ratnika prelazi i na cijeli narod (jer, kao što sam rekla, sada se zna da je to hrvatski ratnik!), taj je trend rezultirao stereotipom u ostalim dramama. Ludi hrvatski branitelj razoren PTSP-om, dakle ratnom traumom, vitla pištoljem u kafiću i opasnost je i za sebe i za okolinu. Nalazi se u dramama koje uopće ne govore o ratu ili problemima branitelja, nego je neka usputna ilustracija, modni detalj unutar sasvim drugih priča. Da ne spominjem brojne drame tog tipa, spomenut ću samo jednu od najboljih suvremenih drama – Prije sna Lade Kaštelan – koja također slijedi stereotip.
Mislim stoga, ako su Židovi uspjeli u umjetnosti stvoriti stereotip ludog i opasnog njemačkog generala ili znanstvenika koji žele razoriti svijet (od visokobudžetnih holivudskih filmova do crtića), jer su im Nijemci ostali zbog Holokausta u traumatičnom sjećanju, što su nama tako strašno napravili branitelji da ih ovako prikazujemo? I zar doista ne postoji druga/drukčija slika Domovinskog rata, o stvarnom tijeku rata, o našim žrtvama, o našim junacima, o ljudskosti, o, u krajnjoj liniji, pobjedi. Naime, mi smo u tom ratu pobijedili. Mi smo jedini pobjednici koji nisu opisali svoju pobjedu!

Izgovori: nema ratnih drama, neprijeporna autorska inspiracija i važno je da umjetnost razotkriva ružne strane stvarnosti

Najbolje je da drukčija slika postoji u onom popisu drama. Postoje drame o hrvatskoj žrtvi koja je oprostila (Lydia Scheuermann Hodak, Slike Marijine; Milan Grgić, Sveti Roko na brdu; Matko Sršen, Gospar Lukša i gospar Posro), o hrvatskom ratniku koji je radije propao nego da povrijedi drugoga (Hrvoje Barbir Barba, Telmah), o stvarnim problemima razočaranih ratnika izgubljenih u lažnom i okrutnom svijetu nakon rata (Miro Međimorac, Hrvatska Antigona ili Kako je Filoktet postao Jastreb), o tijeku rata…
No takve su drame in kazališta izbjegavala, s vrlo jasno artikuliranim izgovorima. Najglasniji je izgovor da nema ratnih drama (uopće, a osobito ne kvalitetnih!), čiju smo neutemeljenost dokazali u prethodnom tekstu. Taj je izgovor tako snažno ušao u svijest svih kazalištaraca da na spomen brojke od devedeset hrvatskih ratnih drama svi širom razgorače oči!
Drugo objašnjenje za postavljanje upravo navedena četiri tipa drama (a osobito onih o hrvatskoj krivnji) jest neprijeporna piščeva inspiracija, koja je (od romantizma naovamo) posljedica udara božje strijele talenta i na nju se ne može utjecati. Vidjevši Matišićev sadržaj u Ženi bez tijela, bila sam šokirana baš izborom teme kraj svih stvari koje su se dogodile u ratu! Pa sam napisala javni vapaj pod naslovom: Tko će prikazati ljudske vrijednosti? (Vijenac, 11. rujna 2008), a odgovor sam dobila dvije godine poslije u jednom intervjuu. Na pitanje Dražena Ćurića: „Što mislite o primjedbama teatrologinje Sanje Nikčević koja vam je prigovorila da branitelje prikazujete kao negativce?“ Matišić odgovara: „Mislim da su primjedbe jako glupe. Nikad joj nisam odgovorio na pismo. Ona sugerira piscu kako treba pisati. Ja se to ne bih nikad usudio.“ (Obzor, Večernji list, 11. prosinca 2010.)
Da se piscu može sugerirati kako pisati odnosno izmijeniti njegovo djelo – ali jedino ako nije u trendu – dokazuje redateljica Biljana Čakić Veselić koja je uzela Lydiju Scheuermann Hodak za scenaristicu filma prema zbirci ratnih novela o doživljajima prevoditeljice u ratnoj Slavoniji Frezije i još ponešto (Osijek, 2007). Autorica se uklopila u moguće brendiranje filma jer je za vrijeme rata bila u Osijeku, piše ratne drame i romane na temelju vlastitog iskustva (istinite!), a i žena je! Kad je ideja za scenarij prošla na ministarstvu, redateljica je odlučila sve promijeniti! Iz finih priča o ljudskosti u Slavoniji za vrijeme rata, u kojima je vrlo jasno tko je agresor, a tko žrtva, redateljica je napravila film Korak po korak, kako kaže kritičar: „karikaturalni film o Domovinskom ratu“, koji je neslavno propao u Puli, jer „mlitava i nemušta režija pomiješana s upornim ponavljanjem motiva pohote usmjerene na žene, a posebice glavnu junakinju, postaje na koncu iritantan.“ (B. Trkulja, Vjesnik, 21. srpnja 2011.)
Drugi je izgovor za postavljanje upravo drama o hrvatskoj krivnji (a ne nečijoj tuđoj) da je iznošenje istine o grijehu vlastitoga društva dužnost i oznaka hrabrosti umjetnosti. Da je to vrlo važno za zdravo društvo jer se samo tako mogu isprati naši grijesi. Govor o grijesima je važan, on doista može nositi katarzu. Ali način na koji se to kod nas nosi ne pročišćuje u katarzi, nego prlja. Katarza grijeha nužno traži i zadovoljštinu za žrtvu, dakle ako govorimo o hrvatskom grijehu, nužno je dati zadovoljštinu i hrvatskoj žrtvi, a to nismo napravili na kazališnoj in razini!
Žrtava je bio na objema stranama, strašno ih je uspoređivati brojem jer je svaka žrtva tragična sama za sebe, ali u ovom ratu statistika je vrlo jasna, pa ako se već želimo baviti traumama, žrtvama i istinom – morale bi doći na red i hrvatske žrtve. No prikazi njihovih žrtava su „hrabar govor o krivnji društva“, a prikazi naših žrtava su „nacionalistički govor i poticanje na osvetu“! Što je najbolje, takve drame o našoj krivnji slali smo na put po europskim kazalištima i festivalima jer se i u svijetu nosi ocrnjivanje vlastite zemlje.
Najbolji dokaz da je to trend (koji onda legitimno može utjecati i na piščevu inspiraciju i na istinu) jest izmišljanje negativnih sadržaja koji se nose. Autorica i redateljica predstave Argentina (Teatra ITD i udruge Kufer, 2008) Renata Carola Gatica je Argentinka koja se udala za Hrvata. U medijima je javno priznala da ne zna mnogo o Hrvatskoj jer ne živi dugo u zemlji, da ne zna mnogo o nogometu jer ga ne voli, ali je unatoč tomu napravila predstavu o – homofobiji u hrvatskom nogometnom klubu jer se ti grijesi nose na svjetskim festivalima!


Sanja Nikčević