Na otvorenju XI. Julian  Rachlin Festivala,   u gradu Dubrovniku, održan je ove godine  dugo promocijoniran koncert beogradske Filharmonime pod upravjanjem indijskog dirigenta  Zubina Mehte,  kojem je prisustvovalo preko 1000 osoba, a kojem je, kao politička ličnost,  predsjedao Ivo Josipović.

Kao poseban gost na tom neslužbeno  nazvanom ''koncertu hrvatsko-srpske pomirbe''  trebao je biti  nazočan uz Josipovića njegov srpski kolega Boris Tadić. Međutim, poradi prosvjeda i oštrih komentara koji su se pojavili u Beogradu nakon puta premijerke Jadranke Kosor u nezavisnu Repuzbliku Kosovo – Tadićev dolazak je otkazan. Jedan  Josipovićev savjetnik je priznao  da je bio  ''razumljiv'' put premijerke Kosor u Prištinu, ''jer pritisak Njemačke i Amerike na nju u svezi Kosova više se nije mogao podnositi. Šteta što je do svega toga došlo u isto vrijeme.''

Umjesto Tadića, glavna srpska ličnost na koncertu  bio je princ Aleksandar Karađorđević, unuk  jugoslavenskoga  kralja Aleksandra, koji je poginuo 1934. u atentaru u Marseillu. Princ je rođen u Londonu 1945., kumče je britanske kraljice, bavi se visokom srpskom politikom i voli potpisivati svoje napise kao Aleksandar II. Karađorđević, princ Jugoslavije. Osobni je prijatelj srpskoga ministra Vanjskih poslova, Vuka Jeremića, i oca srpskoga predsjednika.
Na ''koncert pomirbe'' predsjednik Josipović je pozvao sve strane veleposlanike sa sjedištem u Zagrebu, isto kao i predsjednika Europske komisije, Jaoa Manuela Barrosa. Ovaj ipak nije došao, ali bio je prisutan veleposlanik EU-a u Zagrebu, Pau Van Doren, uz petnaestak drugih šefova diplomatskih misija.

Politički značaj koncerta je svakako smanjen izostatkom Borisa Tadića, tako da je jugoslavenski tisak naglasio posebice umjetnički dio koncerta. Ali i tu se je morala nači  stanovita nota koja neodgovara jednom kulturnom događaju, koliko god on bio međunarodnog karaktera:  jedan od glazbenih kritičara s oduševljenjem je istakao scenu u kojoj izvrsnu ''hrvatsku sporanisticu Marija Kuhar Šošu, zavodi vrli srpski Ipča Ramanović'', u sceni opere Don Giovanni.

Dapače, među brojnom srpskom publikom, kao da je Dubrovnik po drugi puta trebao biti simbolički scenarij  srpske agresije, sada pod kulturnom i nasmješenom ''kontrolom'' Josipovića i Tadića, ta je scena doživjela najveće ovacije. Za sada, samo na pozornici. I ovaj puta, bez Tadića...ali s novim Karađordevićem.

Što se dirigenta Mehte tiče, on je vjerojatno bio potpuno izvan te političke igre: velki maestro  dirigira raznovrsnim glazbenim sastavima već 50 godina, od Los Angelesa i New Yorka, od Kanade do Izraela, od Njemačke do Italije, preko Londona  pa do Beograda i Indije.
Svoju veliku sposobnost, zanos i kreativnost je tako dokazao i prigodom ove frustrirane političke zlouporabe umjetnosti, u Dubrovniku, 27. kolovoza 2011. Osim izvedbom iz Don Giovannia, još jednom je Mehta  nadmašio samoga sebe također i u interpretaciji djela uvijek obljubljenog Wolfganga Mozarta.

{linkr:related;keywords:masoni;limit:16;title:vezani+sadr%C3%85%C2%BEaj}