Josip Jozo Suton: Zloglasna mostarska Ćelovina (2.dio)
Ćelovinu, zatvor u Mostaru, OZN-a je 1945. pretvorila u masovno morilište hrvatske mladosti. Među mnogim stradalnicima bio je i Josip Jozo Suton" koji ističe strašne razmjere' patnje i ubojstava u Ćelovini zbog čega bi znanstveno trebalo istražiti to strašno mjesto te njezine Žrtve. Donosimo ulomak iz njegove knjige o stradanjima Hrvata poslije Drugoga svjetskoga rata koja je u pripremi.
>>Josip Jozo Suton: Zloglasna mostarska Ćelovina (1.dio)
Ujutro oko 9 sati stražar je otvorio vrata i kazao mi povišenim i zapovjedničkim glasom: "Izlazi amo!" Pošao sam, ali ugledavši ispred vrata u krvi mrtvoga čovjeka, stresao sam se i zastao. Stražar je u tome trenutku viknuo: "Gazi ga, bando jedna, tako ćeš i ti završiti!" Prekoračio sam preko njega i pošao hodnikom pred stražarom prema stubama koje vode iz podruma u prizemlje gdje se nalazi zahod. Od samice iz podruma do zahoda u prizemlju ležali su pobijeni ljudi. Nabrojio sam ih 9. Među njima prepoznao sam Šimuna Romića Antina, zvanog Sušić, rođenog 1916. u Rakitnu. Bio je to stravičan prizor! Kasnije sam doznao da je te kobne večeri ubijeno 26 zatočenika. Najviše ih je ubijeno unutar zgrade, po hodnicima i subištima. Nekoliko ih je ubijeno i ispred ulaznih vrata. Teško je točno kazati što se te večeri događalo unutar Ćelovine. Sjećam se da se govorkalo, kako su pobijeni nasrnuli na stražara pri otvaranju vrata njihove ćelije, s namjerom da pokušaju bježati, jer su doznali da će biti likvidirani. Čini mi se da je to malo vjerojatno, jer kuda su mogli bježati kad je Ćelovina opasana visokim zidinama 3 - 4 metra, s jednim velikim metalnim vratima, koja su bila uvijek zaključana i koju su čuvala dvojica stražara i po danu i po noći. Najvjerojatnije je ovaj zločin uslijedio na ovakav način zbog zadovoljavanja bolesne mašte njegovih izvršitelja i zbog zadavanja straha ostalim zatočenicima.
Leševi pobijenih nisu odmah sklonjeni s mjesta smaknuća, nego su ostavljeni na tim mjestima čitavi dan, valjda zbog zastrašivanja ostalih sužanja, kojima je bila krcata Ćelovina. U Ćelovini su mjesecima 1945. činjena masovna smaknuća zatočenika. Svi oni koji su se uspjeli vratiti s povlačenja, morati su najprije doći u Ćelovinu. Osim toga, OZN-aje odreda zatvarala ljude na području Hercegovine, te na takav način punila i praznila Ćelovinu. Punila je s uhićenicima s terena i dogonjenim mučenicima Križnog puta, a praznili je masovnim likvidacijama.
Odvođenje u nepoznato
Od moga dogona u tu zloglasnu ,,kuću", nekako krajem lipnja 1945., pa do kraja te godine, OZN-aši su svaku noć odvodili veće skupine zatočenika prema Nevesinju i na Bišini, obronku Veleža, ubijati ih i ubacivati u jamu.
Svaki dan predvečer izlazio bi na hodnike Ćelovine po jedan oznaški oficir s popisima u rukama i naredio bi stražarima da stanu na odškrinuta vrata ćelija. zatim bi on čitao iz toga popisa zatočenike, a stražari bi prenosili pročitana imena u ćelije. Prozvani bi izlazili iz ćelija i svrstavali se u redove. Nakon završenog prozivanja, izdvojeni su odvođeni u nepoznato. Uglavnom,
nisu se više vraćali među nas. U početku nismo znali zašto se provode ta izdvajanja i kamo odvode te ljude. Štoviše, prozivani su se radovali, misleći da napuštaju Ćelovinu i da odlaze
svojih kućama. Mi neprozvani, čak smo se žalostili što nismo prozvani.
Međutim, kad smo kasnije doznali da te prozvane odvode u posebnu prostoriju i po noći odvoze na smaknuće, svaki dan, a osobito kada se primicala prozivka, dočekivali smo u strepnji, jer smo znali da svaki prozvani·odlazi u smrt. Sjećam se kako su se prozivani iz moje ćelije pri izlazu opraštali od nas koji ostajemo.Njihove su riječi bile uglavnom sljedeće:,,zbogom, braćo! Ako
netko od vas ostane živ i ako sretne nekoga od moje obitelji, rodbine ili poznatih, kažite mu kakva je moja'sudbina!"
U nekim ćelijama, osobito onima koje su bliže glavnom ulazu u dvorište Ćelovine, ili onima od kojih su prozorčići okrenuti prema tomu ulazu, često su zatočenici čuli u tihoj noćnoj tišini, kako dolaze u dvorište vozila, kako u njih ubacuju kao vreće svezane žrtve, od kojih su se čuli prigušeni jecaji. Te žrtve uglavnom su odvozili cestom prema Nevesinju na Bišinu. Tu su ubijane i ubacivane u tamošnju jamu, za koju dr. Srećko Božičević u svojoj knjizi ,JAME - GROBNICE" navodi· da je oko 1980. istražujući jedan izvor pećinu u Nevesinju, doznao od investitora, ne navodi mu naziv ili ime, pokraj ostalih speleoloških objekata i za JAMU na planini Velež - prijevoju Bišini uz cestu Mostar Nevesinje. On dalje navodi na stranici 59. te knjige da se ta JAMA koristi kao legalno smetlište, da iz njenoga tamnog i zjapećeg grotla širokog oko 10 metara, iz nepoznate dubine, izbija dim mirisave paljevine raznog otpada, da je uz njen rub otvora napravljena betonska rampa (prag), na kojoj se zaustavljaju kamioni, vozeći unatrag da izbace svoj leret u dubinu jame, da je pri kraju rata "progutala" na stotine konjskih zaprega i ostalom materijalai tisuće ljudi, da se svakodnevno godinama istrese u nju po desetak kamiona nevesinjskog smeća, da je izdao nalog i tješenje za ovaj deponij smetlišta bivši kotar Mostar.
Vezano za tu JAMU dr. Božičević navodi i ovo: ,,Kada sam kazao da onaj koji je to dopustio pravi zločin nad zdravljem i čistoćom brojnih izvora u nižim horizontima i da bi ga zbog toga trebalo kazniti, odgovoreno mi je - pokušajte, on je sada delegat u Skupštini u Beogradu i zaslužan je za naš kraj."
U tu JAMU ubačene su zasigurno tisuće i tisuće hercegovačkih Hrvata katoličke i islamske vjere. Najviše ih je ubačeno u lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu 1945. To su bili mjeseci u kojima su se uglavnom vraćali preživjeli hrvatski zarobljenici, nakon pada NDH i hIvatske tragedije koja se dogodila na Bleiburškom polju u Austriji. Brojne hrvatske majke u Hercegovini, čiji su se sinovi povlačili kao hrvatski vojnici, umrle su u uvjerenju da su im sinovi poginuli ili ubijeni negdje oko Bleiburga ili drugdje dalje od Mostara, pa čak i u nadi da su se spasili prelaskom preko granice.
Međutim, ako su se uspjeli živi domoći hercegovačkog tla, završavali su u Ćelovini ili u Sjevernom
logoru u Mostaru, odakle su masovno odvođeni na stratišta, a pretežito na Bišinu, do te bezdanske jame u koju su ih ubacivati, s nastojanjem da se zamete svaki trag tomu zločinu. To su obično činili u noćnim satima, bez nazočnosti javnosti, jer je lokacija te jame na planinskom i dosta nepristupačnom terenu do kojega dopire jedino pokoji nevesinjski čobanin, pa je prikladna
za masovne zločine, skrivene od javnosti.
Onemogućavanje istraživanja zločina
Da bi se onemogućilo svako eventualno istraživanje izvršenih zločina u toj jami, neki su od nalogodavaca ili sudionika toga zločina, naredili da se jama puni nevesinjskim smećem i da se to smeće u njoj spaljuje i na takav način spriječi otkrivanje zločina.
O likvidacijama u Mostaru 1945. progovorio je Ante Barbir, jedan od prvih šefova Opunomoćstva OZN-e za Hercegovinu. Zapravo, nakon nekoliko desetaka godina proteklih od masovnih zločina u Hercegovini, našao sam se jedne prigode u društvu s Antom Barbirom u Zagrebu u prisutnosti
Kreše Primorca i Jure Šimunovića, oba iz Zagreba. U tijeku razgovora u kojemu smo dotaknuli i masovne likvidacije hrvatske mladosti u poratnim godinama u Hercegovini, Barbir je sasvim otvoreno, to sam dobro zapamtio, progovorio o prilikama u Hercegovini 1945. i osim ostaloga kazao da se u Mostaru, u Ćelovini i u Sjevernom logoru, prikupilo oko 3000 hrvatskih mladića, pretežito zarobljenika, koji su u Mostar pristizali nakon pada NDH. On kao šef OZN-e za Hercegovinu, pitao je, kako je kazao, tadašnjeg ministra za unutarnje poslove Republike BiH Uglješu Danilovića,što će učiniti s tim mladićima? Nakon nekoliko dana dobio je nalog da ih likvidira. Po njegovu kazivanju, on taj nalog nije izvršio, bilo mu je žao te hrvatske mladosti, nego je veći broj poslao u partizanske radne brigade, jedan broj pustio na slobodu i jedan broj zadržao u logoru odnosno u Ćelovini.
>>Povijesna analiza: U predvečerje partizanskog napada na Široki Brijeg
>>ANALIZA: Tito je osobno zapovijedao završnim partizanskim napadima na Široki Brijeg i Mostar
Zbog neizvršenja naloga rntrustra Danilovića, Barbir je bio kako kaže, smijenjen s te funkcije, te nakon toga, nikada više nije obnašao neku značajniju dužnost, premda je bio stari komunist.
Osobni dug
Ova svjedočenja su jedan odlomak iz opisa viđenja i proživljenosti Bleiburške tragedije i Križnog puta, koji je još u rukopisu neobjavljen. U ovim svjedočenjima usredotočio sam se uglavnom na masovne, manje na pojedinačne zločine, koje su počinili OZN-aši u Ćelovini i Mostaru za vrijeme moga sužnjevanja u toj ,,kući straha, mučenja i smrti", od kraja lipnja 1945. do 15. veljače 1946. Ova moja svjedočenja o zločinima jugokomunista počinjenim nad hrvatskim pučanstvom unutar i izvan Ćelovine, tj. u njoj i odvođenjem iz nje na druga stratišta, pretežito na obronak Veleža Bišinu jedan su doprinos za otkrivanje povijesne istine o kojoj se desetljećima šutjelo, jer se o njoj nije smjelo ni misliti, a kamoli govoriti i pisati; istine o kojoj treba progovoriti, govoriti i pisati istine koju moraju saznati mladi naraštaji, te dobro je znati zapamtiti, a ne zaboraviti tko su počinitelji tih stravičnih zločina. Ona su, moja ispovijed o hrvatskoj tragediji koja se' zbila na Bleiburškim poljanama 15. svibnja 1945. i poslije nje.
Nalogodavce i izvršitelje tih zločina treba nazvati imenom i prezimenom te identificirati njihove žrtve Planovi i nalozi po kojima su činili zločine o kojima svjedočenja govore, stizali su linijom Beograd-Sarajevo-Mostar.
Dakle, svi su ti zločini djela velikosrpske politike i sustavnog provođenja velikosrpskog programa. Istina, među izvršiteljima bilo je na žalost i nekih Hrvata, koji su postali slijepe sluge jedne politike, politike u koju su se na vješt način ubacili četnici u partizanskim odorama, politike kojoj je bio i
ostao cilj optuživanje, zlostavljanje i uništavanje hrvatskoga narodnog bića.
Što ima žalosnije, nego kada svojnarod ubijaju rođeni sinovi!?
Stoga smatram neodgodivim da se pristupi istraživanju žrtava Ćelovine i ostalih stratišta po Hercegovini te posebno, kad to budu okolnosti dopuštale, da se istraži JAMA na Bišini i utvrde njene žrtve. Isto tako smatram potrebnim da se pristupi obilježavanju svih grobišta na području Hercegovine, u kojima su hrvatske žrtve koje je pobio jugokomunistički sustav.
Svršetak
Josip Jozo SUTON