U ovome članku se postavlja pitanje o dijaspori te njezinu statusu u bosanskom i hercegovačkom, odnosno hrvatskom slučaju. Treba li toj po svijetu rasutoj masi naroda neko vlastito zgusnuto narodno stanje? Kako odgovor nije jednostavan, niti lak, a i pitanje ima mnogo konotacija, iako prevladava politička te utoliko težina pitanja postaje veća, mogući odgovor postaje to važniji. Pitanje, čini se, dobiva na aktualnosti posljednjih godina u vrijeme izbora, osobito izbora u R Hrvatskoj. U vrijeme izbora u BiH, pitanje se ne postavlja na oštar način i ne izaziva ničiju jarost.

Kao izravna posljedica povećavanja iseljavanja iz BiH smanjuje se i hrvatsko biračko tijelo u novo-konstituiranoj državi Bosni i Hercegovini koja je domicilna i hrvatskom narodu. Tako smatramo da nužno treba ukazati na neprihvatljivu trajnu emigraciju Hrvata i njihovo nesudjelovanje u elementarnom političkom životu u BiH.

Pođimo redom.

Što je dijaspora

Potječe od grčke riječi diaspeiro što doslovno znači rasijanost, rastepenost, rasutost, odnosno, rasuto stanje u kojem žive članovi nekoga naroda po svijetu (npr. Židovi, Romi Hrvati itd./ vidjeti u KLAIĆ, Bratoljub: Veliki rječnik stranih riječi/). Nešto konkretnije značenje ovoga pojma nas upućuje da se ovdje radi o raseljavanju naroda ili pripadnika neke vjerske zajednice iz  njihovih rodnih postojbina u druge krajeve. Važno je istaći da iseljenici u novoj sredini i dalje zadržavaju svoje običaje, kulturu i vjeru. Ako se ide dosljedno, onda se mora prihvatiti da su pripadnici jednoga naroda negdje rođeni, pa živjeli i otišli iz nekih razloga iz rodnoga mjesta/ zemlje/ domovine/… Razlozi za pripadnost nekoj dijaspori ne nalaze se u načinu odlaska iz domicila. Inače način »rasutosti« može biti svojevoljan, prisilan, privremen, trajan, planiran, stihijan itd.

O povijesti dijaspore

O dijaspori nema puno rečenoga niti napisanoga do sada. Ona u svojoj povijesti uglavnom nije bila neki odlučujući čimbenik ni na kojoj strani. Ona se najčešće spominjala kao nostalgično sjećanje na izvore etnikuma i tek katkada bila pomažući faktor domicilu, ali nikada onaj noseći element.

Prvi put se dijaspora spominje u 8. stoljeću prije Krista. Tada su u vrijeme cara Saragona raseljeni Židovi. U Europi se prvi put dijaspora spominje u antičko doba, kad su Grci osnivali svoje kolonije u južnoj Italiji (Greacia Magna, kolonija u kojoj je bilo mnogo trgovačkih središta koloniziranih Grka koji su tu osnivali i svoje zemljoradničke kolonije. Ime su joj dali Rimljani i otuda latinski naziv.). Postoji mnogo primjera u svijetu, a na prostorima koji su bliže nama spomenimo preseljavanje Hrvata u 16. stoljeću u Austriju, kad su nastali Gradišćanski Hrvati. Kod Srba je poznat egzodus pod vodstvom prote Arsenija III. koji je poveo Srbe na sjever, preko Save. U Bosni i Hercegovini bilo je mnogo preseljavanja, što onih izazvanih ratom, što onih izazvanih ekonomskom krizom, što vojnim ili demografskim potrebama ili iz drugih razloga koji se ovdje ne mogu svi pobrojati iz razumljivih razloga. Ipak, spomenimo nastajanje Krajine u Bosni i Vojne krajine u Hrvatskoj kojom su prigodom preseljavani Srbi u bh slučaju iz istočne Hercegovine u Bosansku krajinu u turskom interesu, a u hrvatskom slučaju Vlaha iz raznih dijelova turskog Carstva u interesu austrijske i ugarske vlasti. U svim slučajevima raseljeni su zadržavali svoje ranije običaje, kulturu i vjeru, čak su u tomu ponekad podržavani od pomagača njihova preseljavanja.

Što se hoće reći

Bosna i Hercegovina je država koja ima svoju dijasporu? Nju čine ljudi koji su rođeni u BiH, a koji su je iz raznih razloga napustili, a istodobno su zadržali svoju vjeru, kulturu i običaje. Ergo, ako je država legitimna domovina (otadžbina, majčevina itd.) naroda i građana koji je konstituiraju, onda može imati svoju dijasporu. To znači da Bosna i Hercegovina, također, mora biti matična država Hrvata.

Ograničimo tezu na moguću hrvatsku dijasporu. Naša teza glasi:

Postoji hrvatska dijaspora iz BiH. Ona je rasuta po čitavom svijetu. Hrvati koji su rođeni u Bosni i Hercegovini i koji žive u Republici Hrvatskoj, su b-h dijaspora.

Koji dokazi

Ne treba se posebno dokazivati očita činjenica da je iz Bosne i Hercegovine tijekom dugog niza godina bilo iseljavanja svih njezinih naroda u raznim smjerovima. Krajem osamdesetih godina godine prošloga stoljeća vršena su različita istraživanja o migracijama iz BiH i u granicama BiH. Opći zaključak, što se tiče središta prema kojima se iseljavalo i koji je bio toliko očigledan da se mogao utvrditi jednostavnim promatranjem, jest sljedeći: Muslimani (danas Bošnjaci) su se iseljavali prema većim urbanim središtima (Sarajevu Tuzli, Zenici, Mostaru), Srbi prema Beogradu, Srbiji i prema gradovima u BiH (Sarajevo, Banjaluka), Hrvati  prema Zagrebu, Splitu i Sarajevu. Nacionalna struktura emigranata nigdje nikada nije iskazivana ni po naseljima (osim u posljednjem popisu 1991., neizravno). Tako se može tek na osnovi neizravnih pokazatelja zaključiti da su najviše emigrirali Hrvati, kada se radi o (vanjskoj) emigraciji, a da su Muslimani najviše migrirali (unutar tadašnje Republike, države).

Osobito su se mnogo iseljavali Hrvati iz Hercegovine. To je općeprihvaćeno. U prilog toj činjenici prilažemo tablicu izrađenu na temelju podataka iz knjige STANOVNIŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE – NARODNOSNI SASTAV PO NASELJIMA, Državni zavod za statistiku, Zagreb 1995. (ISBN 953-96284-5-8). Podatci su uzeti iz »Tablice 5. Stalno stanovništvo Bosne i Hercegovine i stalno stanovništvo Hrvatske rodom iz Bosne i Hercegovine« (str. 30 do 299). Novijih podataka na koje bismo se pozivali, nažalost, nemamo budući da poslije popisa stanovništva u BiH nije bilo.

Tablica 1 - Broj stanovnika R Hrvatske rođenih u BiH po općinama u popisu stanovništva 1991.

Iseljenici iz Bosne i Hercegovine su u novim sredinama zadržali stare običaje, kulturu i vjeru? Je li to sasvim točno? U mnogo slučajeva bosanski i hercegovački iseljenici u raznim dijelovima svijeta zadržali su svoje običaje, kulturu i vjeru, a u dosta slučajeva su se asimilirali u nove sredine gubeći svoj narodni identitet. Ovi posljednji su prestali biti dijaspora jer su izgubili vezu sa starim prebivalištem u smislu gubljenja vlastitoga kulturnog i duhovnog naslijeđa, odnosno kad su se potpuno asimilirali u novoj zajednici.

Nešto o uzrocima iseljavanja

Iz Bosne i Hercegovine se odlazilo u najvećem broju slučajeva pod egzistencijalnom prinudom različite vrste. Prinude su bile unutarnje i vanjske.

Unutarnje prinude bi bile: ekonomska prinuda, nemogućnost socijalnog opstanka, sam fizički opstanak i ostali razlozi koji su inače karakteristični za položaj pojedinca ili kolektiviteta u jednoj zemlji. Ta prinuda rezultira slobodnim opredjeljenjem za odlazak iz domovine u tuđinu i pristankom na nove uvjete života. Emigrant ne može diktirati novoj sredini u koju je doselio, nikakve uvjete. On je spreman na mnoge žrtve.

Vanjska prinuda je ona koja za svoj uzrok ima vanjske čimbenika: rat, (protjerivanje, izbjeglištvo i raseljavanje), primamljivost nekih područja za ugodniju egzistenciju, poticaji na iseljavanje putem ponuda boljih plaća ili sigurnog i dobro plaćenoga posla i slično.

S obzirom na vrstu prinude može se govoriti o različitim uzrocima gubljenja ili održavanja narodnog identiteta (jezika, običaja, kulture, vjere…), odnosno, je li određena narodnosna skupina osala u »statusu« dijaspore ili nije. Naime, kad se radi o unutarnjoj prinudi, onda je jasno da iseljenici ne postavljaju novoj sredini uvjete, nego se sami prilagođavaju novim odnosima.

Nešto o posljedicama iseljavanja

Da bosanski i hercegovački iseljenici nisu izgubili vezu sa starim krajem govore mnogi podatci, a za ovu prigodu navedimo jednu vijest iz dnevnoga tiska:

»Bosanskohercegovačka dijaspora, među kojom je i velik broj Hrvata iz BiH, prošle je godine svojoj rodbini u zemlji poslala oko milijardu eura, službeni su podaci Središnje banke Bosne i Hercegovine. U Središnjoj banci navode kako su doznake bh dijaspore važne jer se njima pomaže stanovništvu, ali i smanjuje vanjskotrgovinski deficit. S obzirom na to da je prošle godine bosanskohercegovački deficit s inozemstvom iznosio tri milijarde eura, to znači da je dijaspora doznakama pokrila čak trećinu deficita«, piše Večernji list.

Tajnik Grupacije za turizam pri Vanjskotrgovinskoj komori BiH Goran Brčkalović kaže da oko 76 posto turističkih posjeta u BiH, od ukupnoga broja, ostvari dijaspora.

Mogli bismo reći kako se tim sredstvima od dijaspore značajno utjecalo na platnu stabilnost države. Tim je novcem velik dio građana spašen od poraznih uvjeta života, a država od socijalne propasti. Najviše novca koji je dijaspora slala svojoj rodbini išao je u elementarnu potrošnju, a tek manji dio za infrastrukturu ili ulaganje u neki biznis. Doznake od privremeno zaposlenih u inozemstvu su dugi niz godina bile jedan od najvažnijih izvora prihoda u Hercegovini. Prema neslužbenim podatcima BiH ima poslijeratnu dijasporu od oko 1,2 milijuna svojih bivših građana. Prije rata zbog gospodarskih i političkih razloga najviše su se iseljavali Hrvati, u apsolutnom i relativnom broju. Tijekom agresije i nakon rata BiH su napuštali pripadnici sva tri konstitutivna naroda. Razmjerno su najviše odselili Hrvati, odnosno njihov brojčani udio u stanovništvu BiH je značajno smanjen. Grube procjene govore da je Hrvata u BiH ostalo oko 55 do 60%.

Međutim, važna posljedica iseljavanja jeste, osobito kada su u pitanju Hrvati, odsutnost tješnje povezanosti s rodnim krajem. Naime, Hrvati se iz Bosne i Hercegovine iseljavaju, takoreći, zanavijek. U prilog tomu govori činjenica da vrlo mali broj Hrvata zadržava državljanstvo BiH, odnosno, ne koristi se eventualnim blagodatima toga državljanstva koje su stekli samim rođenjem u Bosni i Hercegovini. Za ovu tvrdnju, nažalost, ne možemo navesti precizne podatke, ali stoji činjenica da gotovo nitko od stalnoga stanovništva R Hrvatske koji su rođeni u Bosni i Hercegovini ne glasuje na ovdašnjim izborima. Iz biračkih popisa vidljivo je da tih osoba nema registriranih pa prema tomu ne mogu ni glasovati. Problem se ukazao nešto vidljivijim na posljednjim lokalnim izborima kada se posavski Hrvati (u R Srpskoj) nisu uspjeli registrirati te nisu ni glasovali.

Pitanja koja su otvorena stvaranjem novih država, a nisu riješena

Izravne posljedice različitih iseljavanja su dvojake: prve se odnose na pravo glasovanja, a druge na veličinu biračkoga tijela.

1. Aktualnost prava Hrvata iz BiH da glasuju na općim izborima u R Hrvatskoj je trajna na način da se to pravo stalno dovodi u pitanje, ne samo u R Hrvatskoj nego i u BiH i to u prvom redu iz oporbenih stranaka koje redovito nisu dobivale te glasove. Prema izbornim propisima Hrvatske, njezini državljani u BiH, koji su pretežno Hrvati, svrstani su u 11. izbornu jedinicu za dijasporu, a većina njih do sada su glasovali za HDZ. Što se tiče izbornog zakonodavstva BiH može se reći da o ovome pitanju nije vođena posebna rasprava. Moguće pravo osoba koje su rođene u BiH, a koje žive u R Hrvatskoj nije operativno. Takva osoba može ostvariti svoje pravo da se upiše u Centralni birački popis i da glasuje osobno, ili u odsutnosti za općinu u kojoj je imala prebivalište prema posljednjem popisu stanovništva koji je izvršila država BiH, osim u slučaju kada ta osoba može predočiti dokaz o promjeni prebivališta skladno zakonu, u razdoblju od posljednjeg popisa stanovništva koji je izvršila država BiH do trenutka kada je ta osoba stekla status raseljenog lica, ili osobno za općinu gdje ima boravište, pod uvjetom da je imala boravište u toj općini najmanje šest mjeseci prije dana izbora. Hrvati dakle, prema sadašnjim propisima ne mogu glasovati u BiH, osim ako se njihov boravak u R Hrvatskoj ili drugoj državi priznaje kao privremen, a i tada ako se pravodobno registriraju u domicilnoj općini, odnosno odgovarajućem registarskom mjestu.

Evo izjava i stavova nekih stranačkih lidera o tome pravu. One su uvijek povezane sa statusom dijaspore:

Lagumdžija, Z. /predsjednik SDP-a u BiH/: »Hrvati iz BiH nisu nikakva dijaspora, nikakva hrvatska dijaspora u BiH, to je narod koji je tamo oduvijek. BiH je domovina Hrvata iz BiH i oni u načelu trebaju glasati na izborima u BiH jer je to njihova zemlja i ostat će njihova zemlja.« (Izjava je dana nakon susreta s Milanovićem /predsjednikom SDP-a u R Hrvatskoj/ na kojem je sudjelovao i član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić. Tom je izjavom podržao Milanovića koji je najavio da će se njegova stranka, pobijedi li na izborima u studenom /2007./, zauzeti da se Hrvatima u BiH ukine glasovanje na izborima ili referendumu u Hrvatskoj jer oni nisu dijaspora RH.). Lagumdžija je istaknuo kako njegovo stajalište dijeli i Komšić. A što će biti s pravom glasovanja Hrvata iz BiH na hrvatskim izborima Lagumdžija je diplomatski prepustio hrvatskom zakonodavstvu vjerujući u pobjedu sestrinske stranke u RH.

Komšić, Ž: »Pozicija SDP-a BiH je nedvosmislena, a to je da su sva tri konstitutivna naroda BiH jednakopravna na čitavom teritoriju BiH i budućnost BiH i stabilizacija regije je neodvojiva od pitanja jednakopravnosti ustavnog uređenja BiH kao normalne, europske države u kojoj su svi njeni građani i sva tri naroda svoj na svome' BiH je 'jedan kroz jedan' vlasništvo sva tri njena naroda.«

Hrvatske stranke iz BiH nisu nikada službeno komentirale ovu situaciju, a čini se kako to i nije za njih zanimljivo. Iz vladajućih stranaka u RH se ne čuju glasovi da bi se Hrvatima iz BiH trebalo ukidati pravo glasovanja na hrvatskim izborima, no sudeći po popustljivosti prema zahtjevima iz međunarodnih krugova realno je očekivati da će se to pravo ukinuti ako netko otuda oštrije postavio takav zahtjev.

2. Na brojnost biračkoga tijela utječu, pored iseljavanja i prirodni priraštaj stanovništva što se ovdje mora spomenuti, iako ovaj dio teme zaslužuje kompleksniju analizu koju u ovome prilogu ne ćemo podastirati. Spominjanje ovoga segmenta ima jedinu svrhu u tomu što djelovanje aktualnoga prirodnog priraštaja pučanstva u BiH dodatno komplicira stanje, a povezano je s dijasporom utoliko što će se rezultati priraštaja pučanstva izravno odražavati na dijasporu, odnosno na pravo i rezultate glasovanja. Za ovu prigodu navodimo da je prirodni priraštaj s pozitivnih 21.442 iz 1996. (krovna Agencija za statistiku redovito od 1996. objavljuje statističke podatke za BiH) u 2007. pao na 597 ispod ništice (u FBiH rođenih 21.107, umrlih 18.199; u R Srpskoj rođenih je 11.143, umrlih 14.800 osoba) /Ovi i statistički podatci koje slijede uzeti su iz članka: VUKŠIĆ, dr. Tomo, »Demografska slika katolika u Bosni i Hercegovini«, Kršni zavičaj br. 41 Humac (Ljubuški),2008. str. 210-220)/.

Kako u izvješćima spomenutih zavoda (F BiH i R S) nema podataka o nacionalnoj pripadnosti poslužimo se podatcima Biskupskih ordinarijata koje svake godine u siječnju dobivaju iz župa o broju katolika, krštenih umrlih itd. Ovi podatci su najpouzdaniji od svih kojima se trenutno raspolaže u BiH, ali samo za  katolike, odnosno Hrvate. Dakle, prema tim podatcima na kraju 2007. u BiH je bilo 459.102 katolika. Gotovo svi katolici su Hrvati (oko 10% Hrvata nisu katolici ili nisu u kontaktu sa župnim uredima) pa se ovome broju pridodaje još barem 40.000 Hrvata što bi iznosilo da je u toj godini u BiH bilo oko 500.000 Hrvata ((oko13%). U toj istoj godini prema podatcima Biskupskih ordinarijata, katolika je kršteno 4.915; umrlo 6.155; priraštaj je u minusu 1.240 vjernika (od 1996. prisutno je smanjenje od priraštaja 1.467 do – 1240).[1]

U sklopu ovih  posljedica uvrstimo i neuspio povratak prognanih i raseljenih Hrvata, osobito na područja Sarajevske nadbiskupije (posavska područja) te na području Banjalučke biskupije (cijela). Pitanje povratka, s obzirom na činjenicu da je rat (1991. —1995.) prepolovio broj Hrvata u BiH, nažalost izgleda kao završena priča.

No aktualno je i novo iseljavanje zbog gospodarskih razloga, nedovoljne sigurnosti i ugroženih prava, koje bi svakako trebalo zaustaviti, ako se hoće održati kakva takva razina hrvatske konstitutivnosti u državi.  No to je također tema koja zaslužuje posebnu raspravu.

Pitanje koje se ipak mora postaviti ili umjesto zaključka

To nužno pitanje glasi:

Zašto Hrvati rodom iz Bosne i Hercegovine ne bi glasovali na izborima u Bosni i Hercegovini?

Očita je činjenica da se nisu odrekli rodnoga kraja, ako je suditi prema stanju vlasništva i posjeda imovine, pa i već spomenutih doznaka koje još uvijek pristižu kao pomoć bližoj i daljnjoj rodbini i koje nisu zanemarive.

Također, očito je da je broj onih koji su emigrirali do devedesetih godina (193.241 prema popisu 1991.) vrlo veliki broj i da bi samo njihovo sudjelovanje znatno izmijenilo izborne rezultate. U vezi s time ide i pitanje: Zašto se kao osnovica uzima još uvijek Popis iz 1991. ako se zna ili se možda ne zna(?) da se Hrvati prije 1991. nisu selili iz BiH iz obijesti?

Očita je, također, činjenica da je još veći broj Hrvata napustio BiH nakon rata devedesetih i da se njih u vrlo malom postotku vratilo svojim predratnim domovima, odnosno, registriralo u biračke popise.

Jesu li Hrvati koji su rođeni u BiH i imaju imovinu u toj državi, a koji žive drugdje, porezni obveznici, odnosno, plaćaju li porez na tu imovinu?

Tko ili što sprječava Hrvate da glasuju u zemlji svoga podrijetla?

Svaka projekcija u vezi s hrvatskim biračkim tijelom u BiH morala bi imati na umu mogućnost glasovanja Hrvata na izborima i moguću promjenu vlastitog nacionalnoga statusa na temelju izglednih rezultata tih izbora.

Moglo bi se paušalno odgovoriti da Hrvate nitko ne sprječava da ostvaruju svoja ljudska prava, ali da političke stranke ne pomažu jer nisu sigurne da bi novi birači glasovali za njih. Time bismo optužili političke stranke s nacionalnim predznakom, jer bi indikacija da ne zastupaju nacionalni interes, nego samo stranački,  bila očita. A to ne želimo.

I na kraju: Zašto se  ovaj problem prešućuje i nitko ga nigdje ne ističe? Ili ovo sve i nije problem?

Ivan Sivrić

[1] Treba imati na umu da broj krštenih ne znači izravno i broj rođenih, jer se krštavaju i odrasle osobe, a neki Hrvati se ne krštavaju (pretpostavljenih desetak posto) što faktički „poravnava“ preciznost podataka.