Ne tako davno, na skupštini Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne vodila se rasprava oko toga treba li u Društvo primiti književnika koji nije Hrvat i koji ne piše i ne objavljuje svoja djela na hrvatskom jeziku. Pisac o kome je riječ, rekoše, nije loš, dapače, vrlo dobar je pisac, i zagovornici njegova prijema smatrali su da se o tome ne treba ni raspravljati, nego jednostavno potvrditi ranije donesenu odluku Upravnog odbora Društva.

Na Skupštini se osjećao gorak okus od neželjene teme, jer u višenacionalnoj zajednici potezati ovo osjetljivo pitanje uvijek krije stanovite opasnosti od krivoga razumijevanja, ali i od uvijek spremnih javnika koji samo čekaju priliku za incident ili slučaj. Ovaj događaj je, međutim, prošao bez većega odjeka u javnosti, iako zaslužuje popriličnu pozornost.

Ako bi se gledalo pravno, onda je dobro pogledati članak 9. Statuta DHK H-B koji kaže kako članom DHK H-B može postati književnik koji je objavio tri knjige nedvojbene književne vrijednosti a iznimno dvije, također, takve knjige, uz uvjet da bar dvije godine tiska književne radove u uglednim književnim revijama i listovima, te da je djelo doživjelo ozbiljnu kritičku recepciju. U članku 10. se kaže kako je za primanje u DHK H-B kandidat dužan podnijeti pismenu zamolbu. Odluku o primanju u članstvo donosi Upravni odbor DHK H-B na prijedlog Povjerenstva za primanje i provjeru članstva.

Ovdje se otvaraju neka pitanja na koje autori Statuta vjerojatno nisu mislili dok su sastavljali tekst, a ni članovi Skupštine koji su izglasovali Statut. Samo ime Društva (Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne) podrazumijeva da udrugu čine hrvatski književnici. Naime, udruga ne okuplja sve književnike s jednoga prostora, različitih etnički i nacionalnih pripadnosti i opredjeljenja. Stoga, udruga je, što se tiče naziva, već definirala svoj ekskluzivitet, ali i u člancima Statuta koji definiraju ciljeve i određuju smjerove djelovanja Društva posebno se naglašava nacionalno opredjeljenje. Članak 8. istoga Statuta navodi:

Ciljevi DHK H-B jesu:

– razvijati i afirmirati hrvatski jezik,
– zalagati se za raznolik i kontinuiran napredak hrvatske književnosti,
– poticati suvremeno književno stvaralaštvo i valorizaciju hrvatske književnosti,
– unapređivati i štititi slobodu književnog stvaralaštva i djelovanja,
– osiguravati trajan utjecaj u oblikovanju kulturne politike.

Sasvim je jasno da slijedom Statuta članom DHK treba biti Hrvat ili onaj tko se Hrvatom osjeća. Tako pitanje o tome kako će biti član Društva onaj koji niti piše niti govori hrvatskim jezikom i kojemu je taj jezik nakraj srca dobiva opravdanje. Nije sporno da bi svakome književniku trebalo biti važno skrbiti o jeziku, konkretnom i živom jeziku na kojemu piše. Da se društvo zove Društvo književnika (pisaca) Herceg-Bosne, onda ne bi bilo problema. Jer književnik je književnik bez obzira na nacionalnost ili jednostavno nije književnik. A samim time što je netko Hrvat ne znači da mora biti književnikom, i članom DHK. Ne ćemo, dakako, »istim dahom puhati i na vruće i na hladno«.

Međutim, intrigira neodlučnost protivnika prijema književnika nehrvata u hrvatsko društvo da jasno kažu kako u svom društvu ne žele nekoga takva i jasno kažu zbog čega to ne žele. Ono što su spremni reći, jest uglavnom da nemaju ništa protiv Srba, Bošnjaka, Crnogoraca… (Madžare, Nijemce i dr. nitko ne spominje), da ima mnogo dobrih pisaca drugih nacionalnosti, da je lijepo ostvarivati suradnju s drugima i drukčijima itd. sve u skladu s modernim izražavanjem i uvažavanjem ljudskih prava, tolerancijom, otvorenošću etc. Ta je neodlučnost rezultirala prijemom još jednoga Bošnjaka (koji eto, nije loš čovjek, a dobar je pisac) u Društvo.

Oni sabraniji članovi DHK HB na Skupštini su »naglas razmišljali« o tome da se u društvo trebaju primati i književnici drugih nacionalnosti, ali ne u svojstvu nekoga redovitoga članstva, nego kao, recimo, počasni članovi, gostujući i tomu slično. Ali ne lezi vraže, netko se dosjeti kako bi počasni članovi bili povlašteni u odnosu na obične, odnosno imali bi veća prava i to opet ne bi bilo dobro rješenje. Neki su lukavo razmišljali da bi trebalo mijenjati statut te onda primati itd. Tako je »linijom manjega otpora« potvrđen prijam u društvo Sabahudina Hadžialića iz Sarajeva koji je izrazio želju da bude članom DHK HB.

Zašto Sabahudin želi biti članom jednoga nacionalnoga društva? On bi se svakako mogao i osjećati Hrvatom (ili nekom drugom nacijom ako bi tražio članstvo u nekom drugom nacionalnom društvu), ali DHK HB ne vrši prijam u Hrvate, nego samo u hrvatske književnike Herceg Bosne. Zašto se ne prijavljuju madžarski, poljski i drugi književnici u ovo društvo koji su ga posjećivali i surađivali tijekom posljednjih godina u ovdašnjim časopisima i gostovali na književnim susretima. Bi li njih primili? Nisu tražili!

Nema tu mjere. Koliko je poznato, kad je u Društvo primljen Admiral Mahić (Bošnjak) nije bilo takvih pitanja i stvar je išla glatko. No sad je ostala sumnja da to društvo ne će biti samo hrvatsko i ne će biti društvo Herceg Bosne, jer je navodno gosp. Sabahudin rado viđen u međunarodnim udrugama koje tako zdušno rade na boljitku naše domovine (BiH). A to baš i nije preporuka za naše Društvo. A zašto? Jednostavno zato što su gotovo sve te organizacije, kako god okreneš, nama uvijek nanosile (što izravno što neizravno) štetu. Ne Hrvatima, nego svima, samo su Hrvati to malo prije shvaćali nego drugi. I to je bila njihova glavna pogreška.

Naravno da ne treba imati ništa protiv Sabahudina ni kao pisca, niti kao Bošnjaka, niti kao čovjeka (sve dotle /i tada samo kao člana Društva/ dok ne započne ograničavati svojim uvjetima, a hoće, jer bi i njega netko ograničavao da se kojim slučajem nađe u njegovu nacionalnom društvu). Možda on nema nacionalnog društva, jer je možda njegovo društvo »prostorno« i svjetski neograničeno, pa za njega, ako je tako, nacija nema nikakva značenja? Pa ako je i tako, on ne će bitno ugroziti ni hrvatski identitet, niti identitet Društva.

Kad je riječ o tome, podsjetimo se kako nema svjetskog jezika, nema svjetske umjetnosti, nema svjetske nacionalnosti (osim nekih moćnih) i nema stvaralačkoga zanosa niti rezultata koji nije nastao u okvirima nacionalnim, etničkim, u sklopu nacionalnog jezika, kulture i duhovnosti (pokušajte reći nekome Talijanu da Dante nije talijanski pjesnik, iako u ono vrijeme države Italije nije bilo ni na vidiku. Ili, na primjer Goethe, Shakespeare… ). Slava je nešto drugo, ona može biti svjetska. Stvaralaštvo je uvijek do sada bilo nacionalno (ostavimo politiku po strani), a značenje (ako ga je bilo) svjetsko. Ne će biti da će galama da se bude »svjetsko« osigurati neko veliko stvaralaštvo i bogate rezultate.

Naravno da ne prihvaćamo kako su književnost i kultura neki zatvoreni nacionalni (ili drugi) krugovi u koje nema nikakva pristupa izvana (sadržajnog i personalnog). Nisu to ni neki prostori u koji se sa svih strana slobodno slijevaju najrazličitije silnice i stvaraju novu kvalitetu koju, kad se pokaže kao dobrobit svih, nazivamo njihovim imenima? Povijesno pamćenje nas uči, a obično iskustvo opominje da je čovjekovo djelovanje uvijek konkretno, uvijek je u sklopu nekoga posebnog identiteta (entiteta?) i ne završava samo napretkom u nekoj novoj kvaliteti. I kad se promišljeno radi može se sve okrenuti naopako te završiti u ništenju i onoga što se željelo popravljati. Znamo kako tzv. revolucije nisu završavale »višim stupnjem razvitka«, premda smo to žarko željeli. Mnogo je puta viđeno da oni koji su »zadali prvi udarac nekoj vlasti, prvi su s njom otišli u propast«. Nažalost, promašaja je bilo previše. Tako je to, bojati se i s književnošću i kulturom.

Kulturna i književna suradnja su svakako conditio sine qua non, ali po određenome redu i u skladu s duhom onoga na čemu se ta suradnja gradi. Kada je, dakle, riječ o ovovrsnoj suradnji, možda bi se u nedostatku boljeg mogli poslužiti primjerom iz ekonomije – odnos: glavnica, kamata (ne bismo sada licitirali važnost kobasica prema Šekspirovim dramama). Dakle, prema vlastitoj kulturnoj baštini se možemo odnositi kao prema glavnici, pošto to ona i jeste, a prema suradnji kao prema kamati. Suradnja s drugima neka bude interes, jer ona to jest, a glavnica neka bude onaj glavni dio. Kako u ekonomiji, tako i u kulturi i književnosti, mnogo je zanimljivija suradnja, odnosno kamata, nego glavnica, jer u kamatu se ne ulaže preveliki trud, a glavnica bome troši stvaratelja i na jednome i na drugome polju. Rezultat proizvodnje je glavnica, a mešetarenja, kamata. Dakako, kamata je slađa od glavnice i stoga je mnogi više vole, budući da pored toga što može glavnicu uvećati, može otvoriti i nove perspektive (naglasak je na »može«, a ne na »uvećati« i »otvoriti«); ali može biti i promašaja. No suradnja (interes) nikada ne bi trebala biti veća od (nacionalne) kulturne proizvodnje (glavnice), jer ćemo se kao i u ekonomiji naći u dubiozi, odnosno pretvoriti u kamatare, odnosno zelenaše. Pogotovu se sva kultura ne bi smjela oslanjati isključivo na suradnju. To je moguće, ako bi kulturna glavnica bila tek depozit, tada bi cijela kulturna i književna produkcija bila nesigurni kredit. Za to je uvijek bilo teško naći jamca.

No, pojedinačno opredjeljenje se može iscrpiti samo u suradnji. Tu bit posebnog i bit pojedinačnoga nije se do sada smjelo brkati. Ali što znaš »kud plovi ovaj brod«? Valjda treba imati nešto vlastito te nuditi na raspolaganje drugima pa ako to naše uspije obogatiti drugu (svjetsku) baštinu, onda suradnja opravdava svoj smisao. Zar treba išta još reći o suradnji koja je samoj sebi svrha?

Ne želimo instruirati nikoga da se bavi samo jednim dijelom kulture. Ali, događa se da su neki ljudi skloniji jednoj strani. Tako se neki sasvim pretvore u suradnike, a neki u stvaratelje i nažalost, razmjerno doprinosu uživaju različite zasluge. Uvijek tu bolje prođu suradnici od »proizvođača«. Ne želeći insinuirati, ne vjerujem da će prijam Sabahudina u Društvo osigurati »prodor« nekom ovdašnjem književniku na »svjetsku scenu«, iako prilike upućuju na takva nečija očekivanja.

Nedostatak orijentacije nije nova pojava u ovdašnjim prilikama. Kako reče pjesnik, ako ne znaš cilj, nikada ne ćeš pronaći put. Tako i prosudbe naših književnika i njihovih organizacijskih voditelja ne mogu biti drukčiji od okruženja u kojemu su nastali kao takvi, a što njihova mudrost nije ispred vremena, nisu oni krivi. Je li previše tražiti od njih da budu mudriji od svoga doba? O toj domaćoj mudrosti, inače, moglo bi se reći »da se rano javlja i ne traje dugo«. Stoga će dobro doći sugestija, neka književnici više pišu (rade na uvećavanju glavnice) i neka se manje uzdaju u suradnju (kamatu), jer po prirodi stvari suradnja će svakako biti uspješnija, ako književna i kulturna produkcija budu bogatije.

Ivan Sivrić

 

Share
0