Nije da uživam u tome, ali ponovno valja svrnuti pogled na komunizam koji nam uporno nameću. Ne kao ono nekada, kroz marksizam i titoizam, već na suvremeniji način. Tako i dalje traje hajka na Hrvoja Maleša, Hajdukova predsjednika, koji stavi ustašku kapu na glavu i dopusti da ga tako uslikaju. Jest bilo davno, ali sada mu to naguravaju na nos. I nikako da prestanu.

A središnji Dnevnik, mile nam, kažu javne, tv kuće HRT-a, u središnjem Dnevniku pokaza neke s partizanskim kapama na glavi. Ni traga osudi, jedino se bojahu da ih izravno pohvale, ali se to čitalo između redaka, ili slika, kako hoćete. Odoše svome vođi, mrtvome, jednom od najvećih suvremenih zločinaca, Josipu Brozu Titu. Jadni nisu shvatili da zvijezda petokraka ni njega nije zanimala, on ih je samo vabio na nju, kao mi miševe s otrovanim sirem. Da ju je volio, stavio bi je valjda i na svoj grob. Ne mogu oni to razumjeti, pa usput proslavljaju i obljetnicu njemačkog desanta na Drvar. Na stotine partizana izginulo, Tito se spasio, i Velika Britanija je mogla odahnuti. Njezin krvavi dečko nastavlja daljnji put kroz povijest.

Nekada Drvar bi u Herceg Bosni, pa onda svjetski silnici rekoše da bi trebao pripasti Republici Srpskoj i koga briga za Hrvate. Njihov visoki predstavnik, koji se voli predstavljati velikim katolikom, došao je ovamo s naučenom podukom. Hrvate treba maknuti u stranu. Zbog toga ovih dana proključa u Herceg Bosni, a i šire, jednostavno na sve strane. Drznuo se dirnuti u vjeronauk, zapravo komunistički ministar Suljagić, ali to je svejedno, pa ga se doveza i reis Muhamed Cerić. Padoše i žestoke riječi. Rasplet čekamo. Dotle Hrvati prosvjeduju u Središnjoj Bosni. Komunisti, oprostite SDP, neustavno postaviše svoju vlast u Srednjobosanskoj županiji. Inzko se nije uzbudio. On čak izreče da je za njega završeno konstituiranje federalne vlasti. Kako reče, reče. Fertig. Sad, što je sve išlo mimo zakona, mimo volje hrvatskog naroda izraženoj na izborima, njemu i njegovim pokroviteljima nije važno. Ta ne će oni ovdje živjeti, oni ovdje zarađuju. Nije stoga čudno da sve više jača uvjerenje da je hrvatskom narodu namijenjena sudbina »kolateralne žrtve«. Inzko i igrači iz sjene zdušno na tome rade. Dobro, reći će on da je njegov sljedeći korak rješavanje hrvatskog pitanja u BiH. Drugima to bi smiješno pa ga proglasiše prvim šaljivčinom u BiH. A da bi dokazao da misli ozbiljno, primio je u posjet Živka Budimira, čovjeka koji se predstavlja predsjednikom Federacije BiH. Pa uglaviše da bi Hrvati mogli dobiti i tv kanal na svome jeziku. I trebali bi se radovati i slaviti ih obojicu. Svi drugi do sada to nisu mogli, a eto oni mogu. Milina! Ili misle da smo već pretvoreni u manjinu, jer manjine svugdje u svijetu imaju pravo na javna glasila na svom jeziku. U međuvremenu mnogi će ostati bez posla u različitim tvrtkama u toj jadnoj Federaciji. Mislim na Hrvate. Nova neustavna komunistička vlast smjenjuje na sve strane. Kočopere se velika slova u njihovim javnim glasilima, kao ono nakon Drugog svjetskog rata. Došli drugovi i povijest počinje nanovo teći. Tko se u to ne uklapa plaća glavom, doslovno ili metaforički. Tuđe se otima, sebi prisvaja. I time se, rekoh, hvali. Upravo jučer pročitah zapise Srećka Džamonje, Duškova oca. Kad mu drugovi dodijeliše bogato opremljen stan, uživao je u pohvali svojih najbližih kako je tako uspješan. Dotle su stanari vjerojatno išli onim putem što od Bleiburga ide sve tamo do Đevđelije, poznatim pod nazivom Križni put. Ali, tko gleda na nijanse. Ne uzbuđuje se njihov visoki predstavnik ni zbog Selme Cikotića i Dževada Mlaće. Po njihovoj zapovijedi u Domovinskom ratu odvodili su iz Bugojna Hrvate na put bez povratka. Šuti Inzko, ali ne šute upetljani. Neki se pokajaše i za manju kaznu ispripovjediše što su sve i po čijoj zapovijedi radili. Ne razumije taj jezik, austrijski Slovenac. Šuštanje eura nešto je drugo.

U ovoj priči ne zaboravljam ni našu državu s druge strane granice. I dalje se približava Europi, a kad će se približiti ne zna se. Velika Britanija i Nizozemska, stare kolonijalne sile, nešto opet mute. Možda odgovor leži u činjenici koju nedavno čusmo. Uhitili Srbi Ratka Mladića. Prisjetih se da sam prije toga pročitao da se Srpska radio televizija ispričala zbog sadržaja emitiranog tijekom 90-ih. Sjećamo se toga dobro, uglavnom ispadalo je da Hrvati sami sebe napadaju, a Srbi se samo brane pa su počeli već od Slovenije, nastavili preko Hrvatske, razmiljeli se po BiH i gazili sve tamo do Kosova. Što ti je usklađenost. Sad će se zacijelo javiti i Britanci. Priča će im se svesti na to da Hrvatsku treba usporiti, Srbiju pohvaliti i požuriti tako da zajedno mogu u Europsku uniju. Kao pravi pripadnici bratstva i jedinstva, regionalnog pomirenja, poslušna REKOM-ova čeljad. Baš mi nešto toplo oko srca zbog toga. Još samo da se taj Vlatko Marković zna izražavati. Što trabunja o tamo nekakvim pederima i da oni nisu za nogomet. Kazna u eurima, pozamašna, zavezat će mu jezik. Koliko je sve to lijepo vidjet će na gay paradi u Splitu, 13. lipnja. Bit će to jedan od najvažnijih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti. Oprostite, nisu ovo moje misli, oni to tako predstavljaju, a neki javni djelatnici, što god mislili pod tim, uporno o tome podučavaju narod. Samo da im se ne dogodi, a hoće, da im taj ponosni hrvatski puk, rekne i odmahne rukom: pederska posla.

Neka su posla i protivljenje nevjernika da papa Benedikt XVI. dođe u Hrvatsku. Briga njih što su u potpunoj manjini i što demokratska pravila ponašanja jasno kažu da i većina ima svoja prava. Oni tuku po papi i spočitavaju mu poglavito grijehe u crkvi na polju spolnosti, kao da to nije njihov plod, a ne plod crkveni. Ona nikada nije tako učila, a oni ne prestaju. Ali, povijest ide naprijed pa se potpisuje i ugovor o katolički pučkim i srednjim školama u Hrvatskoj. To njih naročito boli. Što ako puk sazna istinu, kako ćeš mu onda prodavati maglu od koje se dobro živi?!

Jesu, stvarno su njegova raja. U povodu Titova rođendana, ako je tada jer ni on nije htio jasno reći kada je, u novinama se pojavi osmrtnica s izljevima ljubavi prema njemu i s potpisom tvoja raja. Staviše i svoja imena i prezimena, u ovoj nakaradnoj državi što je BiH zovu, odnosno što je sklepaše svjetski silnici, po uzoru na klepanje koje započe turskom okupacijom. Poslije se u istim novinama pojavi da je fra Matija Divković otac književnosti u BiH, s nadnaslovom da je ta prva tiskana knjiga u BiH prije 400 godina, tiskana na narodnom jeziku. Bože moj, koji li je to i koji je to narod?

Svibanj polako odlazi, dolaze lipanjske zore. Mladić i njegovi tada su u Herceg Bosni dobili po repu, a s njim i Britanci koji su ga podupirali. Obilježit ćemo to, jer povijest je bila onakva kakva je bila, bez obzira što haaški udruženi zločinački pothvat o tome govorio. Možda i on i igrači iz sjene dođu do pameti, barem nekada, možda.

Miljenko Stojić