U izdanju dominikanskoga samostana sv. Nikole u Korčuli posmrtno je na 195 stranica objavljena autobiografija o. Randa Paršića (1912. – 2004.) pod naslovom Zabranjeno sjećanje. Nakon uvodnih riječi priređivača djela o. Frane Prcele i predgovora zadarskoga nadbiskupa Želimira Puljića, slijede sjećanja o. Paršića, koji čitatelja ukratko upoznaje sa svojim obiteljskim okvirom te redovničkom i intelektualnom formacijom.

Središnji dio knjige zauzimaju Paršićeva sjećanja na tri progonstva od komunističkih vlasti. Prvi je put uhapšen u listopadu 1944. te, nakon tamnovanja u Dubrovniku i Korčuli, pušten na slobodu u studenome te godine. No, već u lipnju iduće godine ponovno je uhićen i, nakon fizičkog i psihičkog maltretiranja, izveden pred sud s grupom okrivljenika u kojoj je bio i njegov subrat dr. o. Dominik Barač, koji je osuđen na smrt strijeljanjem zbog izmišljene protunarodne i terorističke aktivnosti.

Sud je zaključio da je Paršić znao za tu njegovu aktivnost, ali ju nije prijavio vlastima, pa je zbog toga osuđen na četiri godine robije. Iz Dubrovnika je prebačen u Trogir, gdje je njegov subrat Barač strijeljan, a potom u Staru Gradišku, gdje je robijao do 10. veljače 1948. Uslijedilo je nekoliko godina slobode, koje je Rando proveo pastoralno radeći u Resniku, a potom je od početka srpnja do konca studenoga 1957. ponovno robijao, ali ovoga puta na zloglasnom Golom otoku.

O. Paršić originalno i dirljivo opisuje atmosferu raznih tamnica u kojima je boravio, prikazuje postupke svojih tamničara i odnos prema supatnicima koji kreće od šutnje i nepovjerenja, preko zbližavanja do prijateljskog povjeravanja. Stoga Paršić ne zaboravlja imena svojih supatnika, posebno svećenika, s kojima je dijelio teške robijaške dane. Između ostalih, prisjeća se svećenika Iva Bjelokosića, Mihovila Kolarića, Pavla Pašićeka, Mihovila Kanotija, Ivana Perhača te franjevaca Leonarda Bajića, Milana Šetke, Petra Grabića, Krste Kržanića, Metoda Latinca, Bernarda Medvida, Benka Tulića, Bone Miroševića i drugih.

Opisujući osobni teški križni put, utkan u zajedničku patnju njegovoga naroda, Paršić ostavlja poruku vjere, ufanja i ljubavi, kojima je ne samo prevladao nametnute muke i nevolje, nego također uspio oprostiti svojim mučiteljima. Na koncu knjige, priređivač je donio nekoliko sjećanja na o. Paršića, njegov govor prigodom dijamantnog jubileja svećeništva, biografske podatke o njegovom bratu don Jurju Zori Paršiću i bratiću o. Zlatanu Plenkoviću, te faksimile nekih dokumenata.

Autor pogovora je o. Anto Bobaš, starješina dominikanskoga samostana u Korčuli, u kojem je o. Paršić proveo najveći dio svoga života.


Ika / HRsvijet