Izgledao je prilično naivno predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Barack Obama, kad je u jednom trenutku nakon smrti najglasovitijeg i krvavijeg  teroriste zadnjega dijela XX. stoljeća, Bin Ladena, izjavio da je ''pravda zadovoljena''. Neki su novinari proglasili čak i to  da je ''kičma međunarodnog terorizma slomljena.''

Međutim, ništa površnijega niti opasnijega od takvih izjava, koje je Obama brzo ispravio, a koje su ipak u širokim slojevima američkoga naroda ostale usađene. Uz to, smrt Bin Ladena pretvorila se je i u osvetničku zadovoljštinu  za Amerikance i za mnoge narode koji su prepatili kriminalne masovne napade Bin Ladenovih  organizacija.

Osveta je užitak bogova, tvrdilo se je u davnini. Naravno, radilo se je o poganim bogovima koji nisu mogli osloboditi se od  strasti, u glavnom najnižih strasti, poganih ljudi. Da, i osveta je prisutna, i djelić pravde je ostvaren na vojni a ne na pravni način, ali ipak je ostvaren jer bi pred svakim sudom zemlje gdje smrtna kazna postoji (a to su i SAD, i Pakistan i Afganistan) Bin Laden bio pogubljen zbog svojih zločina..

Svakako, nestankom Bin Ladena nestao je jedan od velikih sotonskih umova koji su harali svijetom. Zbog toga što je nestao on, mnogi će ljudi spasiti živote.  Ali takvih umova kao što je bio njegov,  ostaje  još mnogo, a mnogi još  sazrijevaju po luksuznim rezidencijama i po siromašnim potleušicama, islamskoga i neislamskoga svijeta. Može li se osudom i pogubljenjem   jednog  snažnog i mnogostranog kriminalnog lika ostvariti pravda i stati na kraj  njegovoj kriminalnoj mreži? Na žalost, odgovor je negativan. Sustav je živ.

U Hrvatskoj, i  mi imamo imitatore Bin Ladenovog mentaliteta

Možda nije trenutak za usporedbu između maršala Tita i Bin Ladena. Ali nitko nam  ne može zabraniti  razmišljanja o toj temi.  Bin Laden je ubio  jednu desetinu nevinih ljudi od onih koje je pogubio Staljinov sljedbenik Tito, također u mirnodopsko vrijeme. Tito je bio kriminalni šef države, a Bin Laden kriminalni odmetnik koji je živio u ilegali. Bin Laden je prijetio i stvarno ugrožavao cijeli svijet, a Tito je za svoju politiku trenirao  i skrivao i indoktrinirao neke europske, a bezbrojne afričke, azijske i latinoameričke teroriste, i slao ih po cijelom svijetu..

Bin Ladena nitko danas ne slavi osim  izluđenih fundamentalista koji su realno ili potencijalno upleteni u njegovu organizaciju  ili u neku sličnu mrežu, spremni za  fizičko terorističko djelovanje ili za logističku, ideološku ili propagandističku potporu terorizmu. Njihov je sustav taj koji i dalje ugrožava mir u svijetu. Važan je sustav, a manje važniji su  njegovi vidljivi vođe.

Tita u Hrvatskoj, isto tako, danas neki slave.  Oni također imaju  svoj sustav. Sustav komunističke mržnje i uništavanja hrvatske  države je važniji od Tita koji je danas samo simbol. Simbol zakletve da će prije Sava teći uzbrdo nego Hrvatska biti neovisna.  Svakako broj  tih ljudi, uglavnom dužnosnika,   prevelik je    uzme li se u obzir da samo jedan slavitelj zločinaca predstavlja, sam po sebi, jedan prevelik broj. Ti ljudi  su oni koji žale što se Bleiburg i marševi smrti nisu ponovili, što  Ovčara nije prekrila cijelu Hrvatsku, to su oni koji slave haaške presude, koji proglašavaju da je  dokaz ''pravne države'' svaka podlost zagrebačkih vlastodržaca koji su omogućili te sramotne procese i ilegalne poteze.  Kao paradigmatična ličnost  tog ipak ograničenog segmenta stanovništva, nastupa  Stjepan Mesić. On kao predvodnik, on uvijek prvi, on to  uvijek radi i među strancima koji na njegovu žalost  Tita  brzo zaboravljaju.

Uz njega, slavi Titovo krvavo razdoblje cijeli  udbaški, kosovski i kumrovečki     tabor. Osobito ih ponosom ispunjava, kao i Ivu Josipovića,  ono prvo komunističko  razdoblje, razdoblje  komunističkih pokolja, u kojem je pobijeno pola milijuna Hrvata, ali i desetci tisuća Crnogoraca, Srba, Slovenaca, Nijemaca, te ljudi svih narodnosti u Bosni i Hercegovini.

Apologija zločina

U većini  civiliziranih država, apologija zločina je zločin. U većini država, izdajstvo predsjedničkih dužnosti, kazneno je djelo. I to strašno kazneno djelo. Od apologije zločina do počinjena istih ili analognih zločina, postoji samo jedan korak, makar se eventualno  ta druga faza  zločina obavlja  preko  institucionalnih  instrumenta, a ne u slovenskim, hrvatskim, hercegovačkim, ili bosanskim zatvorima,  logorima i šumama.

Danas se mnogo govori o istrazi koja bi trebala razotkriti Mesićevo kršenje etičkih i pozitivnih  zakonskih normi, u vezi s haaškim ilegalnim procedurama.

Zasigurno, njegov odlazak s državnih jasla i sprječavanje  njegovog daljnjeg  djelovanja protiv zakona, protiv hrvatskog suvereniteta i protiv mira  i stabilnosti na jugoistoku Europe, bilo bi značajno uljudbeno postignuće. Bilo bi poželjno i potrebno.  Ali ne bi bilo dovoljno. Sustav njegovih suradnika je snažan i na djelu je. Sustav, stvoren po nacrtima Rankovića i Tita, koban  je u Hrvatskoj i danas. Jadranka Kosor je već odustala od istrage koja je vodila upravo prema Mesiću i prema cijelom tom sustavu.

Netko taj posao mora obaviti. Posao izmjene sustava, uspostave demokratskog istinskog sustava.  To je hrvatski posao kojeg narod mora obaviti nakon parlamentarnih izbora. Prije njih do toga ne će doći, a poslije izbora će doći do toga bude li izabrana jedna nova struktura ljudi s novom vizijom vladanja i osjećaja odgovornosti prema narodu i državi.

 

Domagoj Ante PETRIĆ