Otkad je izdajica i zločinac, Ivo Sanader, pobjegao iz Hrvatske, skoro da nema mjeseca, tjedna, u kojemu nas mediju u Hrvatskoj nisu izvijestili da je neki pošteni hrvatski lopov pritvoren zbog mita, korupcije, pljačke ili pronevjere nečeg što je državno, onog čega je zaštitni znak okrugli pečat. I danas, na Veliki petak 2011., pritvoren je neki Despot, zet po kriminalu čuvenog Barišića , jer su mu policijski istražitelji pronašli u stanu dva milijuna kuna sumnjiva podrijetla i jer je osumnjičen da je se bavio kriminalom kod je bio član uprave Hrvatske elektroprivrede. Jučer je uhapšen neki Mate, prekjučer neki Štef, nedavno neki Jura, Mladen, Vinko, Ivo…sve Hrvat do Hrvata u akciji uništavanje hrvatskog državnog pečata.

A šta je zapravo državni pečat, koliko je danas ono što je nekad bio –  znak, potvrda, da je nešto istina, da je dogovoreno, da je važno; i za onog tko utiskiva pečat kao i za onog radi koga se utiskiva pečat? Tamo gdje ljudi manje drže do svoje riječi, ima više pečata. Tako je bilo nekad, tako je i danas. Pečat i danas ima isto značenje kao i nekad, samo što se više otiskiva nego utiskiva na isprave, dokumente, stvari… i uglavnom je okruglog oblika. Najstariji poznati hrvatski kraljevski pečat je iz vremena kralja Krešimira IV (1070.g.), a najstariji pečat Hrvatskog državnog sabora, hrvatskog kraljevstva (regni sigillum) je onaj sa sudbonosnog Sabora u Cetingradu iz 1527. godine. Od 4. svibnja 1995. godine, po Zakonu o državnom pečatu, Hrvatska ima veliki (80mm) i mali (50mm) državni pečat. Velikim se služi samo predsjednik Države. Po istom Zakonu imali smo nekoliko godina i čuvara državnog pečata. Ivan Milas je to bio. Danas nije nitko čuvar državnog pečata. Zbog toga ga, valjda, svatko i smije upotrebljavati i zloupotrebljavati.

Nitko me ne može uvjeriti da napad na hrvatski državni pečat nije dobro smišljen, planiran i organiziran i da napad na državni pečat nije, u biti, napad na državu Hrvatsku.

Formalni napad na državni pečat je i sami naziv države Hrvatske (Republika Hrvatska) kao i promjena imena Hrvatskog državnog sabora u Hrvatski sabor. Mijenjanje hrvatskog    grba na zastavi ( najšarenija na svijetu) je također napad na simbol hrvatske državnosti, državni pečata. Naš glavni vođa u obnavljanju države Hrvatske, Franjo Tuđman, s jednom zastavom  (nacionalnom, povijesnom) je osvojio vlast, a s drugom, šarenom,  koja je danas državna, vladao. Dobro je kad nije unio u hrvatsku državnu zastavu i grbove 22 nacionalne manjine. Ma, moramo se vratiti nacionalnoj zastavi; sasvim svejedno je koje je prvo polje u grbu – bijelo ili crveno – i takva nacionalna zastava mora opet postati državna. Nije uvijek pametno biti pametniji od naroda. Narod te promjene nije htio,  kao što nije htio ni res publium, javnu stvar, republiku, nešto svačije; narod je u sebi nosio želju za nečim svojim, da ima svoju državu, da bude svoj na svome. A politički pismeni pripadnici hrvatskog naroda znaju da u svim državama koje imaju u imenu riječ republika Vlada vlada, Parlament paradira a Predsjednik cirkusira. Ponašajući se ovako prema nacionalnim svetinjama (grbu, zastavi, pečatu…), vlast u Hrvata je dokazala da ne živi za Državu, kao narod, nego u državi Hrvatskoj. U društvenoj zajednici, kakva je država, mora se znati što je moje, što naše a što svačije. Znakovi, simboli države Hrvatske, kao i sama Država, ne smiju biti svačiji nego nečiji, hrvatski, ako želimo sačuvati bit, ime, to što jesmo.

Još opasniji, stvarniji, je napad na comunis omnium, zajedničko dobro, od čega trajemo i mi i Država; napad na nacionalna bogatstva. A nacionalno bogatstvo je sve ono na čiji memorandum se stavlja državni pečat. Izgleda da su naši vlastodršci postupno zaboravljali što je sve nacionalno dobro. Kroz pretvorbu i privatizaciju,  proračunato, najprije bi obezvrijedili, pa opljačkali, pa prodali ili oteli neko ekonomsko dobro od nacionalnih interesa. Nisu bolje prošle ni nacionalne ustanove – one su danas folklor političkih interesa raznih političkih skupina. Hrani ih se onoliko koliko su poslušne aktualnoj politici. Obrazovanje nam je globalizirano, masonizirano, kultura nadrikulturizirana, znanost obezvrijeđana, moral bigbraderiziran, mediji antihrvatizirani, branitelji mnogobrojnim udrugama i nastašama za političko djelovanje onesposobljeni… Prolivena krv za sve što štiti okrugli pečat, pretvorena je u vodu, a i vodu, život,  su nam htjeli nedavno koncesirati, prodati.

Nakon što su, kao mućak pokvareni, vlastodršci u Hrvata rasprodali sve banke, neke tvornice i tvrtke od nacionalnog interese (PLIVA, INA, KONČAR, TELEKOMUNIKACIJE…), sada bi prodali Hrvatske ceste, Hrvatsku poštu, Hrvatsku poštansku banku, Hrvatske vode, Croatia airlines, Croatia osiguranje, Hrvatske šume, Hrvatsku elektroprivredu, brodogradilišta, otoke…Lažući da je nacionalna država loš gospodar, nezasitne aždaje tuđeg dobra, domaće i strane, žele privatizirati sve tvrtke u državnom vlasništvu. Moramo priznati, do sada im to dobro ide; nezaustavljivi su. A svi mi, koji u tom zlu ne sudjelujemo, sve do ove godine, začuđeno smo ih promatrali i čekali ih da se poprave, zasite državnih dobara, umjesto da smo ih prisilili da odstupe od onoga što nam je zajedničko. Trebali smo im davno reći: Apage satanas! Kome, na primjer, treba besplatno švedsko okrupnjavanje našeg zemljišta po Slavoniji?

Treba reći istinu: rasprodaja obiteljskog, državnim pečatom okruženog blaga započela je za vrijeme Tuđmana, nastavljena za vrijeme Mesića, a usavršena za vrijeme Sanader-Kosoričine vlade i Josipovića. Totalni je raspust reda na svim razinama državnog pečata. HDZ nije bio stranka opasnih namjera, kako ju je nazvao Mračan, ali su u nj, u začetku, ušli ljudi opasnih namjera; paralelna vlast je postojala od početka obnove hrvatskog državnog pečata. Njeno djelovanje i danas osjećam na vlastitoj koži. Ti ljudi opasnih namjera su i danas glavni i u poziciji i u opoziciji. S njima se možemo boriti samo na način koji je general Sačić (16.04.2011.) u Zagrebu na Jelačićevu trgu predložio a prepuni Trg aklamacijom jednoglasno odobrio. Njih je kasno moliti da se odmaknu od državnog pečata; njih na to treba prisiliti. Ljudi opasnih namjera, ako ih ne zaustavimo, pretvorit će sve tvrtke od posebnog državnog (društvenog) interesa u trgovačka društva, pa u tzv. javno-privatno vlasništvo, a zatim u vlasništvo internacionalnih mešetara.

Zapitat je se, otkud im tolika hrabrost? Hrabri su jer su zaštićeni, a zaštićeni su od onih (Jedinstvena svjetska vlada) koji nisu nikada priznali državu Hrvatsku. Ona za njih ne postoji. Zbog toga im je kriv svatko tko ju je na bilo koji način obnavljao. To se vidi i iz obrazloženja presuda našim časnim generalima (Kordiću, Markaču, Gotovini…). Jedinstvena svjetska vlada pravi jednu državu, jedan pečat za cijeli planet a mi bi okružili, ogradili barem jedan dio svojih povijesnih zemalja. To je, po njihovoj procjeni, nezamislivo; takvo nešto dopustili su samo Židovima. A mi, evo, još uvijek imamo nešto nalik državi, iako je puno toga što je bilo državno, javno, postalo privatno (samostan postao bordel) i iako su skoro svi mediji prestali biti hrvatske nacionalne kuće i postali, nažalost, prave javne kuće. Agenti Jedinstvene svjetske vlade žele napraviti kolektivnu prostituciju svjetskog i hrvatskog društva na svim razinama. Samo sotonistima može pasti na pamet (Vlada RH odlučila 08.07.2010.) da izdaju nalog Fondu za privatizaciju, koji je sada postao nekakav Audio …, da u  484 državne tvrtke, u kojima Država ima još uvijek neki vlasnički udio, utvrdi kako prodati preostali dio državnog vlasništva u tim tvrtkama. Finale rasprodaje blaga iz okruglog pečata planirano je prije ulaska u Euniju, odnosno Balkaniju. Ekonomsko osiromašivanje naroda i države je napad na okrugli pečat iznutra, a forsiranje ulaska u Euniju, pošto-poto, je napad na okrugli pečat izvana. Zna se tko su ti, i izvana i iznutra; to su trokutasti šestari piramidalnog oblika. Ne smijemo dopustiti da nam šestari rasparaju krug, državni pečat, zbog toga što je Država  okvir za trajanje osobe, obitelji i nacije, a Eunija ništa drugo nego opijum za osobe, narode i države.

Suočimo se, mi Hrvati, već jednom s istinom da opet oni imaju našu državu. Kao da je Hrvatsku snašlo zlo iz Knjige sa sedam pečata (Otkrivenje); utjeha nam je da nije samo Hrvatsku. Ostao nam je samo sedmi pečat, ostala nam je borba,  vjera, nada da će biti bolje. A  tko zaista vjeruje u Svemoć, nikad se u zlu neće prestati nadati dobru. Evo, prošle godine (16.06.2010.) Hrvatski sabor, koji nije državni, unio je u Ustav da krivična djela počinjena za vrijeme rata, u pretvorbi i privatizaciji i kroz ratno profiterstvo, ne zastarijevaju kao ni ratni zločin. S  pomoći Božjom neće zastariti ni zločini protiv okruglog pečata.

 

Marko Matić