Antifašizam s ljudskim licem
U kratkom subotnjem razgovoru za pravovjerni EPH-ov "Jutarnji list" predsjednik Josipović je uveo neke novosti u pravni postupak, poput "prave" i "krive" strane u ratu, što je nešto s čim se u sudskoj praksi još nismo sretali.
Osim što de facto brani masovne ubojice, daje i novo tumačenje ustavnih prava, naime kaže nam da su antifašisti pred zakonom ipak malo jednakiji od drugih. I ne samo to, nego su jednakiji i zato jer su sudjelovali u stvaranju Hrvatske.
>>Kolumna Ilije Zovka: Raspeta Hrvatska
Bilo bi lijepo kad bi bilo primjenjivo kod Gotovine, ali nije, vjerojatno zato jer on ipak nije "antifašista". Ali je primjenjivo, naravno, na istragu koju je MUP proveo protiv Josipa Manolića, Josipa Boljkovca, Rade Bulata, i Stjepana Hršaka.
Četiri Titova mušketira
Da podsjetimo za što su, otprilike, optužena ova četiri starca od kojih su dva zapovjednika antifašističke tajne policije i jedan narodni heroj. Čisto za ilustraciju, da ne idemo u detalje optužnica. Manolića se tereti da je da je gotovo dva mjeseca po završetku drugog svjetskog rata, u srpnju 1945., odveo 120 zatvorenika vezanih žicom u obližnju šumu, gdje su se on i đaci veseljaci iz OZNE zabavljali sjeckajući im uši, noseve i prste i bacajući to na hrpicu, a i za striijeljanje nekih ljudi.
>>Josip Manolić: OZN-aš koji je utamničio kardinala Stepinca
U redu, netko će reći, to su bile ustaše, bili su na krivoj strani kako kaže predsjednik, ali malo je vjerojatno da je strijeljani, primjerice, Stevo Nemet stvarno bio ustaša. Čisto zato jer je Stevo. A tu su i ubojstva nekih civila zbog "suradnje s okupatorom", primjerice bogatog lokalnog mesara češke nacionalnosti, Svobode. Ovdje valja napomenuti da je takva "suradnja s okupatorom" bila vrlo čest slučaj kod bogatijih građana na čiju je kuću netko od drugova iz komiteta bacio oko, pa su često strijeljani bez presude, koja bi se onda kasnije napisala, a u pravilu bi je potisao sudac Ranogajec. Takve su presude onda slane u GUND, kako bi se imovina prenijela na nove vlasnike, pa su zahvaljujući tome ostale sačuvane - udba ih nije uništila jer je jednostavno zaboravila da su te presude završile u gradskim arhivama. Nadalje, tu su i optužbe za razbijanje glave čekićem nekoliko zatvorenika u lokalnom ozninom zatvoru gdje je Manolić tada bio kapo. A tu je i po Manolića nezgodna činjenica da je nedavno forenzički otkriveno da je Stepinac, u doba dok je Manolić zapovijedao sustavom zatvora i logora, trovan - u njegovim su posmrtnim ostacima navodno nađene velike količine kroma, arsena i olova.
Zatim, tu je drugi Josip, Boljkovac. Ovdje također imamo standardne stvari poput masovnih likvidacija žicom vezanih zatvorenika, ali i neke originalnije zločine, poput mučenja i zlostavljanja, a potom i silovanja, sestara Ane Crnić i Milice Miljevac, te ubojstvo mlađe sestre, zatim strijeljanje popriličnog broja civila, uključujući i invalide bez nogu i žene.
>>Komunistički zločini: Boljkovac je određivao koga treba strijeljati
>>ISTRAGA O KOMUNISTIČKIM ZLOČINIMA: Svjedoci tvrde da je Josip Boljkovac osobno ubijao
I drugi u ovom trolistu antifašističkih mušketira, uz D'Artagnana Manolića kao duhovnog lidera, se imaju čime pohvaliti: narodnog heroja Radu Bulata se tereti uglavnom za nasilnička djela dostojna turskog age iz srednjeg vijeka negdje u srednjoj Bosni. Primjerice, za ubijanja krampovima i noževima tokom 1942., zatim za nekoliko slučajeva gdje je Bulat žrtvama pucao iz blizine u usta, pri čemu je jedna od žrtava bila lokalni poštar, ponešto paleža po selima koje su "oslobađali" praćenog pljačkom kuća, a posebno je maštovit detalj iz istrage da su u ožujku 1943. uhapsili, među ostalima, Baru, Anu i Dragu Juratovac te Anu Marić, te im proboli nožem grudi i provlačili ruke kroz njih. Prava zabava za mlade antifašiste. Drug Rade je, za razliku od ostalih, ove zločine činio usred rata, što mu je omogućilo munjevito napredovanje, a ni nakon rata nije razočarao Partiju pa je optužen i za bacanje par stotina domobrana i Njemačkih vojnika u jamu Jazovka.
>>Radu Bulata sumnjiči se za ubojstva kod Jazovke i u Čazmi
Naravno, sva trojica negiraju sve navedeno, pa se tako Manolić ničeg ne sjeća i ni o čemu nema pojma, on je kaže strijeljao samo po presudama narodnih sudova i to ljude koji su to zaslužili, Boljkovac se poziva na svoj dobar što kućni što šumski odgoj koji ga je, kaže, priječio da čini kakve ružne stvari, poznato je uostalom da je komunistička tajna policija sve radila po pravilu i nije nikog mučila, ako i jest to su bili "ostaci ustaša", a Rade Bulat ostaje i u starosti dosljedan svojem imageu sirovine i siledžije pa jednosatvno kaže da "banda 'oće da ga hapsi".
Banda oće da hapsi
Ali, nije Rade jedini koji kaže da "banda oće da 'apsi antifašiste". Javili su se, očekivano, Stipe Mesić, koji na spomen ugroženosti "antifašizma" reagira revnošću pit bula ostavljenog da čuva auto-otpad, i isto tako očekivano, Vedrana Rudan i dobar dio domaće projugoslavenske ljevice.
>>Stjepan Mesić: Na Bleiburgu nije bilo zločina
>>Josipović o istrazi komunističkih zločina: Partizani su bili na pravoj strani
Uključujući i spomenutu izjavu predsjednika Josipovića, a činjenica da se on, koji inače ima dovoljno mozga da šuti ako baš ne mora govoriti, ovaj put oglasio, i to popriličnom hrpom koještarija svjedoči koliko je situacija za neke postala alarmantna. Josipović naime inizistira da su Manolić, Bulat i Boljkovac "istaknuti antifašisti" i da su se u ratu borili na pravoj strani. No, kakve veze imaju "prava" i "kriva" strana kod istrage ratnih zločina svejedno je posve nejasno, čak i ako prihvatimo vrlo sumnjivu logiku da je partizanska borba bila borba za demokraciju i Hrvatsku i protiv okupatora, a ne borba za komunizam i sovjetsku Jugoslaviju. Jesu li oni na pravoj strani manje krivi za isti zločin?
Nadalje, Josipovića smeta što novine, eto, pišu o tome, i time kao prejudiciraju krivnju - iako se kao predsjednik ne bi trebao petljati u to o čemu novine smiju pisati, a ako tu netko pokušava nelegalno utjecati na pravosuđe i spriječiti suđenje ubojicama onda je to upravo - on. Zašto novine ne bi smjele pisati o tome kako su žrtve poginule? Gdje je tu prejudiciranje krivnje, kad svi znamo da novine uvijek detaljno opisuju zločin koji se dogodio i prije nego je optužnica dignuta, i nitko to ne smatra prejudiciranjem krivnje? Pa kad to novine nisu detaljno opisale kako je žrtva umorena, i kog se sumnjiči?! Ali evo, ovaj put se oni koji bi inače na ovakve izjave reagirali kao na petljanje vlasti u autonomiju pravosuđa i pritisak na medije da šute i da se cenzuriraju kad pišu o antifašistima, makar oni bili i masovni ubojice, nisu oglasili.
>>EKSKLUZIVNO: Ratni zločini u Vrgorcu – uzroci, glavni protagonisti i imena svjedoka
>>Otac Ive Josipovića bio upravitelj Golog otoka?
Josipović, nadalje, drži moralne prodike kako je način na koji se istražuju zločini Drugog svjetskog rata pogrešan i da se tu radi o dnevnoj politici, makar je nejasno što je tu dnevna politika, što je u istrazi pogrešno i zašto bi, da se to i koristi u dnevno-političke svrhe, to bilo nelegitimno u demokraciji. Trebaju li ubojice ostati na slobodi i nekažnjeni da suđenje netko ne bi probao iskoristiti za svoje dnevno-političke ciljeve? Ili nije zgodno to raditi u godini u kojoj su izbori, iako istraga traje već godinama? I ako je tako, koja je veza SDP-a sa svim tim i kako bi to išlo u prilog HDZ-u, tim više što su optuženi upravo bivši HDZ-ov premijer i ministar?
E sad, da se vratimo na početak. Nekako ispada da to sve znači da su "istaknuti antifašisti" i članovi partije pred zakonom ipak malo jednakiji od ostalih i da bi trebali priznavati samo sud partije. Josipović se, naravno, nije javio takvim priopćenjem kad je neka opskurna udruga nedavno tražila da se uhiti Šeksa po nekom jako čudnom i izrazito kreativnom tumačenju zapovjedne odgovornosti. Predsjednik Josipović ovdje zapravo jasno poručuje: "oni su zaštićeni od kaznenog progona jer su antifašisti, i pomirite se s tim", iako, naravno, čisto reda radi, dodaje da sve zločine treba procesuirati ako ih je bilo, ali eto tako da se ne dira zaslužne antifašiste i da se ne dovodi u pitanje pravednost antifašističke borbe i da se ne revidira povijest koju su u tom dijelu upravo ti optuženici pisali, jer ne bi bilo lijepo da jedan pravnik i k tome pravedni predsjednik kaže da je stoka krupnog zuba danas u Hrvatskoj zaštićena od suđenja i za najodvratnija ubojstva. Što je to, uostalom, što je ove optuženike učinilo "istaknutim antifašistima" kad je razvidno da su se isticali prije svega smišljanjem maštovitih metoda eksterminacije civila i zarobljenika hladnim oružjem? Da i ne govorimo o tome da i Josipović, poput Mesića, spina s nekakvim "križarima" pa ispada da je eto Boljkovac morao poštarima čekićem razbijati lubanje i silovati seljanke, a drug Rade pijan okolo kuće paliti po selu 1942. jer će eto 1945. biti nekih križara.
Ostatak antifašističke ljevice nije uskladio strategiju obrane drugova kojima prijeti ustaški prijeki sud i javni linč oličen u Karamarku i "večernjaku", pa malo odudaraju od Josipovićeve pravne strategije inzistiranja na nedužnosti ili bar zaslugama optuženih koje anuliraju krivicu. Najviše je "odlijepila" Rudanica, koja inače uvijek ima zanimljive psihološke odmake. Ona kaže da je zločin zločin i, kao, neka se sve procesuira, a zatim odmah kaže, ma sve je to nekrofilija i bacanje novca, uostalom što ne bismo Franji sudili, on im je bio nadređeni. Nekako pokušavam zamisliti Franju Tuđnama kako sa sjednice VONS-a 1991. telefonom izdaje zapovijedi Boljkovcu u 1945. Ali i dio ljevice je prihvatio tu logiku. "E ako ne možemo braniti antifašiste, ali onda možemo s njima optužiti i velikog sotonu Tuđmana." Mesić, pak, ostaje dosljedan sebi pa ništa ne dozira poput Josipovića, niti pokušava biti diplomatičan, nego jednostavno udara šakom o stol i kategorički tvrdi da nikakvih zločina nije bilo, a ako ima nekakvih svjedoka i kostiju onda su to valjda napravile ustaše, a svjedoci lažu.
Dogma i hereza
No, da bi se razumjelo malo odakle toliko naoko kontradikcija, odakle ta filozofija "antifašiste ne dirati ni pod koju cijenu", i zašto i obični, mali, i najčeošće indoktrinirani Hrvati ne žele ni čuti ništa o tome i ako kažeš da nisi antifašist kažu "a onda si fašist", treba znati odakle "antifašizam" i zašto je predsjedniku i cijeloj toj ekipi toliko stalo da zaštiti ljude koje nitko razuman ne bi išao pred javnošću štititi. Kao prvo: antifašizam nije nikakva borba protiv fašizma. Jer da se radi o tome, onda ne bi bilo ničeg spornog: to što se netko borio protiv Hitlera je svakako pozitivno, no samo po sebi ne daje nikakva ekstra prava niti vam doživotno osigurava pravo da budete moralni arbitar za ostatak nacije, posvećen čovjek, a kamoli iznad zakona. Antifašizam je doktrina, i to Staljinova doktrina kanonizirana u dokumentima Kominterne na 7. kongresu 1935., koja kaže da fašizam proistječe iz logike kapitala i da svaki kapitalizam nužno završava kao fašizam. Pritom je socijaldemokracija prokazana kao "socijal fašizam". Usto, "antifašist" svakako bolje zvuči nego "boljševik". I upravo u dogmatskom karakteru antifašizma leži moć ucjene, spina, i prevare: "Oni koji nisu antifašisti su fašisti". Ta strašna optužba - da je netko fašist - se izriče nevjerojatnom lakoćom, a zna se kako s fašistima treba: onako kao što su s njima postupali ovi kojima se sudi. Stvar funkcionira na razini kolektiva slično kao emocionalna ucjena: ljudima se nameće osjećaj krivnje ne zbog onog što čine, već zbog onog što jesu, ili jednostavno nisu. Dakle "fašiste" se odbacuje u cijelosti ne zbog ponašanja i djela već zbog "osobnosti", dok se antifašistima svako ponašanje tolerira.
I kad antifašizam gledate tako, kao doktrinu i dogmu, onda postaje mnogo toga jasno u vezi tog pojma kojim se mnogi zadnje vrijeme ponovo razbacuju. Ne treba zaboraviti, devedeset i prve, Hrvatska je napadnuta upravo u ime "antifašizma" u koji se kleo Slobodan Milošević, "osvedočeni antifašista". A i njegovoj supruzi, srpskoj Lady Macbeth, su usta uvijek bila puna antifašizma. A i JNA je izvorno antifašistička vojska, i njen generalštab je bio sačinjen dijelom od izvornih Titovih antifašista iz Drugog svjetskog rata, predvođenih Kadijevićem koji je, kao pravi vjernik, američkom veleposlaniku Zimmermanu, prema njegovoj autobiografiji, znao satima zaneseno objašnjavati kako se u Hrvatskoj budi fašizam i četvrti Reich i kako je njegova sveta antifašistička dužnost boriti se protiv toga. Po čemi se ti srspki antifašisti iz devedesetih razlikuju od naših današnjih? Zapravo, ni po čemu. Simbolika je ista, retorika je ista, a isti je manje-više i ideološki neprijatelj. Naravno, i tada i sad s Tuđmanom na čelu: zato njegov lik nikad nećete vidjeti na skupovima antifašista, iako je bio partizan: ne biste se dobro proveli da na tako nekom skupu poput onog u Srbu izvučete njegovu sliku.
Eh, taj ideološki neprijatelj, to je druga stvar zbog koje "antifašizam" jednostavno ne spada u demokraciju. Jer dogma pretpostavlja i postojanje heretika, nevjernika.
Upravo zato na zapadu nikad nije bilo "antifašista" niti se tamo koristi taj termin: on je specijalitet zemalja iza željezne zavjese. Jedina skupina koja se vani dičila tim terminom je jedna grupa militantnih komunista, "antifa", poznata i kao "rent-a-rulja" jer ih je uvijek moguće unajmiti da rade nerede po gradu. Zato je, naravno, postojao na staljinističkom istoku Europe. No, druge države sociljalističkog lagera su ipak imale svijest o tome da su okupirane, pa je ipak postojala neka distanca i kod elite i kod naroda, dok je Hrvatska projugoslavenska i komunistička klika svoju izdajničku rentnu poziciju, kroz totalnu kontrolu medija i obrazovanja, sustavno gurala kao nešto autentično, nacionalno, i uspjela je to sve skupa nametnuti većem ili bar bitnijem dijelu društva, naročito ako se gleda koje su strateške društvene pozicije zauzeli apostoli antifašizma u Hrvatskoj.
I upravo zato Josipović tako hrabro ustaje u obranu neobranjivog: dogma mora biti neupitna, ne smije imati pukotina niti ostavljati traga ikakvoj sumnji. Niti jedan antifašist u Hrvatskoj ne smije biti osuđen za djela povezana s njegovim ratnim angažanom u Drugom svjetskom ratu, jer hereza je tu nedopustiva.
I dok si Hrvati i mogu donekle dozvoliti "inidividualizaciju krivice" za ratne zločine jednostavno zato jer je pravo Hrvata na državu prirodno pravo, pa je i rat za obranu tog prava legitiman, dotle si to "antifašisti" teško mogu dopustiti, jer je neupitnost dogme temelj ne samo povlaštenog društvenog položaja i izvor obiteljskih bogatstava, stanova i koječega, nego i samog legitimiteta njih kao takvih. Jedna pukotina u stijeni vjere i čitava će se konstrukcija srušiti, kao svojevremeno komunizam čiji je to rezervni položaj.
Pa, trebamo li mi onda stalno nekom dokazivati da li smo antifašisti i prije svakog se istupa u javnosti ritualno ograditi od hrvatskog nacionalizma i ustašluka, kako se to činilo sedamdesetih? O kasnim osamdesetim da i ne govorimo. Tada je cijela Hrvatska bila praktički optužena kao fašistička, a naravno i Slovenija. Patogeneza kosovskog mita i shizofrenija JNA bili su na vrhuncu. Kako je demokratski Ljubljanski politički tjednik "Mladina" najviše bio napadan kao "profašistički", upravo od strane dogmatskih snaga i Slobe, oni su to jednostavno riješili tako što su na naslovnici ispod "Mladina" stavili "profašistička". Tada zapravo nije trebalo nikom objašnjavati tko su "antifašisti" - Slobo, Mira, Kadijević i društvo - a tko su zapravo optuženi "fašisti" - Janša i ekipa. Jednostavno, bilo je jasno da se iza "antifašizma" kriju dogmatske, ultrakonzervativne, tzv. "zdrave društvene snage", a da su oni optuženi za "fašizam" demokratske snage. Slično kao danas, "antifašizam" je bio sredstvo lova na vještice poput McChartijevog antikomunizma u Americi pedesetih gdje se isto ljude olako proglašavalo komunistima, pa neka se onda oni brane, a progonitelji su ionako bili izvan svake sumnje već samim tim što su to što jesu. Zašto to danas više nije tako prepoznato? Pa jer već deset godina prisustvujemo pokušaju revizije onog što se dogodilo devedesetih sa samog vrha države. A upravo je "antifašizam" sredstvo preko kog se vrši revizija, i ne obratno kako Mesić tvrdi.
Pa zato i neke vijesti dobivaju jako malo publiciteta, ili jednostavno nema prave informacije, primjerice da li je istina da Njemačka koči ulazak Hrvatske u EU zbog toga jer ne sudimo udbašima čije je izručenje Njemačka tražila zbog ubojstava, jer očito da Njemci ne prihvaćaju priče o "antifašizmu" Josipa Perkovića. Za njih je to samo ubojica, a činjenica da ga mi niti izručujemo niti mu sudimo, a k tome još njegov sin vrši visoku funkciju u uredu predsjednika države, vjerojatno neće biti protumačena nego kao uvreda. Voljeli bismo znati li je Josipović nedavno Angeli Merkel pokušao objasniti da je to što Njemački mediji pišu da je upravo on ubio neke ljude zapravo "prejudiciranje presude" a zahtjev za izručenjem tog "istaknutog antifašista" koji je po Njemačkoj ubijao "ustaše" zapravo povijesni revizionizam Njemačke i nešto što je, onako, dignuto iz Njemačkih dnevno političkih potreba. U stvari, sve to što Josipović govori je otprilike isto ono što već deset godina slušamo od njegovog prethodnika, ovaj put izrečeno bez uvreda sugovorniku i na kulturan način, ali bit izrečenog se nije nimalo promijenila, samo ton. Umjesto Mesićevog primitivnog nastupa dobili smo kulturan, profesorski profinjen antifašizam s ljudskim licem, sijedom kosom i pogledom punom suosjećanja, ali iza tog ljudskog lica se ceri ogavna Manolićeva faca. Koja kaže, "ne možete mi i dalje ništa".
Stupovi društva
Pa kad se sve sabere, ostaje pitanje zašto su se svi oni digli na stražnje noge ako je to samo, kako Mesić kaže, predizborna muljaža HDZ-a (iako Karamarko uopće nije u HDZ-u, dapače, Sanader ga je postavio nakon ubojstva Ivane Hodak upravo na Mesićevo inzistiranje, što je napisao i Mesiću izrazito sklon "Jutarnji" svojevremeno) i ima li ii važnijih stvari o kojima bismo trebali pričati, poput standarda, nezaposlenosti, i tako dalje?
Ne, jer leševi nisu nešto što možemo ignorirati: ne možemo graditi zdravo društvo ako leševi stalno ispadaju iz ormara.
Ne, jer UDBA-i, vođenoj Manolićem i Boljkovcem, upravo možemo zahvaliti za kriminalizaciju politike i policije, što je slučaj ne samo u Hrvatskoj nego u cijeloj regiji. Titovim špijama poput ovih staraca možemo zahvaliti na stvaranju Arkana, Perkovića, "Legije" i stotina drugih masovnih ubojica koji su počinjali u udbinom "specijalnom programu" a završili, najčešće, u balkanskoj mafiji.
I na kraju, ne, jer ovo nije priča o HDZ-u i SDP-u, nego priča o bolestima našeg društva i države, o istinama i lažima, i, najviše od svega, o moralnim nakazama koje i danas predstavljaju stupove društva i čine njegovu elitu. Oni su i danas nedodirljivi, kako koljači poput ovih par gadnih staraca tako i oni koji su na njihovim zločinima sagradili karijere i bogatstva, stekli sinekure, a na svaki pokušaj propitivanja nekih stvari iz svoje biografije mašu "antifašizmom" otprilike kao Arjen Rudd u "Smrtonosnom oružju" diplomatskom putovnicom koja mu daje imunitet od svega.
A teško da što može biti važnije od toga.