Herceg Bosna ovih dana ponovno živi devedesete godine prošlog stoljeća. Istina nema onog uobičajenog oružja niti se ono kupuje po skupoj cijeni, ali puca li puca na sve strane. S onim SDP-ovcima, navodnim pravašima i nekakvom strankom za boljitak sve je to već pomalo dosadno.


Čak i skupina igrača iz istog kola istupi i reče da im je žao što su varali svoj i hrvatski narod predstavljajući se Hrvatima. Čudno sve odjeknu u zemlji koju međunarodni posrednici osiromašiše i podijeliše, a onda za račun upitaše druge. I to ne sve. Najgore opet prođoše Hrvati. Već im sedam godina sude u Haagu i konačno počeše svu tu tragikomediju privoditi kraju. Umjesto da se barem ispričaju za ovu duljinu, oni za njih zatražiše višedesetljetne kazne. A da su ih proglasili nevinima kao braću Kupreškiće? Ništa, otvorili bi im vrata i idi kamo hoćeš. Bez isprike, bez naknade, bez... Nu, da su i krivi tko su oni da im sude? Očito je na djelu njihov udruženi zločinački pothvat, kako tijekom suđenja proglasiše hrvatsku borbu za slobodu. Tužno i jadno da ne može tužnije i jadnije biti. I što čovjek da sad učini? Može pljunuti i poći dalje, može prosvjedovati, može ponosno uzdignuti glavu i pomoliti se za nepravedno suđene i njihove progonitelje, može pomoći tim progoniteljima kao što su neki naši pomagali u posljednje vrijeme... Devedesete su godine ponovno pred nama i kroz njih nam je proći dostojanstveno da bismo našim nasljednicima mogli reći gdje smo bili u ta huda vremena.

Možda i ne bih započeo ovako ovaj tekst da spomenutu tematiku nisam slušao na vijestima dok sam se vozio kući iz posjeta još jednoj masovnoj grobnici, ili njezinom nastavku, u Herceg Bosni. Radi se o Barama u Ljubuškom. Prošle jeseni tu je pronađeno 9 tijela i stalo se zbog kišnog vremena. Ono je za ozemlje gdje se istražuje vrlo značajno. S okolnog brda i zemljišta slijeva se voda, prikuplja u zdenac i odatle odlazi na javnu česmu Guista na jednoj od prometnijih ulica. U blizini je nekada bila i milicija, sada je MUP. I sva ta voda, i tada i danas, išla je preko tih tijela kojima se još ne zna točan broj. Sreća da ih nisu ubacili u bunar, ali ni ova udaljenost od njega od metar dva nije neka velika udaljenost. Uradi sve to Josipovićeva lijepa kapa partizanska. Ne znam koliko je istinita priča da je barem jedan od ubojica radio u komunalnom poduzeću koje je podignuto na ovom ozemlju. Znam samo da je iznad mjesta gdje su pronađene kosti bilo parkiralište za kamione. Uredno sve nasuto, uredno postavljen debeli sloj betona. Istina je trebala ostati skrivena do sudnjeg dana, jer za svako njezino otkrivanje slijedila je kazna. Međutim, nevino ubijeni uspjeli su progovoriti i hvala svakome tko je u tome sudjelovao i sudjeluje.

Stvarno zanimljiv tjedan, a vani proljeće kuca na vrata. Zacijelo ne ono, nego neke druge sile pokrenuše vlasti s druge strane granice da progovore o komunističkim zločinima. Pa se onda javi prethodni predsjednik, Mesić se zove, i sve zanijeka. Rekli bismo čudan neki čovjek, da sve to nije krvava stvarnost. Umjesto da prihvati Tuđmanovu pomirdbu i svoju prošlost i prošlost svoga oca ugradi u demokratsku izgradnju uskrsnule hrvatske države, on se baci blatom na svoga prethodnika i ponovno poče buditi aveti prošlosti. Kao da kolonijalizam, komunizam, nacionalsocijalizam i fašizam nisu jedno te isto, totalitarni sustavi u čijim je korijenima zlo. Srećom pokreti za oslobođenje pod raznim imenima uporno ih zbacivaše s leđa svoga naroda pa sada mnogi lakše dišu. Toga se ovih dana sjetiše i na Arapskom poluotoku i mijena povijesti zasvijetli pred našim očima. Hoće li uspjeti? Volio bih, jer kao što volim slobodu za svoj narod, volim je i za druge. Samo da ne bude tužno i da im neki ne budu sudili nakon svega, jer su se, eto, drznuli krenuti svojim putem na koji imaju pravo i po Božjim i po ljudskim zakonima.

Čitam u Političkom zatvoreniku članak o Vjenceslavu Čižeku, hrvatskom rodoljubu i mučeniku. Bio je pjesnik i od svega oružja imao je svoje pjesničko pero. Prijetili su mu, išao je dalje. Oteli su ga na prijevaru u tuđoj zemlji i utamničili u svojoj satrapiji, nije se predao. Tijekom dugogodišnje tamnice gotovo je oslijepio, ali je i dalje stvarao svoje pjesme. I na kraju je ponosno otišao s ovog svijeta. Upravo kao Herceg Bosna. Branila je hrvatski puk, a optužili su je da razbija državu BiH koju su zapravo oni razbijali i na kraju podijelili. Ovih dana, kažu javna glasila, ponovno se spremaju na diobu. Prisjetimo se Vjenceslava Čižeka, Križnog puta i krenimo u budućnost.


Miljenko Stojić