Nakon najave ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka da će se komunistički zločini konačno istraživati i procesuirati također i u Hrvatskoj, odmah su se pojavile dvije suprotstavljene reakcije. Na jednu stranu nevjerica, ''s ovakvim predsjedništvom Republike i ovakvim predsjedništvom Vlade, nikakva istraga ne može uspjeti, a još manje bi ona mogla uroditi kažnjavanjem komunističkih počinitelja''.

Na drugoj strani, na onoj koja podržava nekažnjivost i eventualnu nadu da bi se 1945. godina ipak mogla ponoviti, nastao je stanoviti nemir. Za njih, samo komemoracije užasnog genocida, sadrže stanovitu opasnost da bi mlada pokoljenja mogla zauvijek odbaciti bilo kakvu kriminalnu praksu, a da bi oni i njihove osobne povijesti mogle u procesu pročišćavanja osvanuti u istinskom svijetlu.

Zbog naloga ''odozgo'', odmah je Stjepan Mesić dobio svoj prostor na televiziji, a Josip Manolić dao intervju koji je proširen gotovo po svim medijima. U ime čega su njih dvoje nametnuti, kao neki mjerodavni suci? I to nametnuti korupcijom, opet korupcijom starih. Jedan je, ništa manje ali i ništa više nego bivši predsjednik. Drugi, ništa manje nije ali niti ništa više, nego čovjek koji je progonio Hrvate, pojedinačno i masovno, koristeći  svoje visoke  položaje tijekom trajanja oznaške, NKVD-ove  te udbaške i kosovske Jugoslavije. Jedan i drugi su u mirovini, niti jedan od njih nije povjesničar, a uporno su tvrdili da ničemu nisu bili svjedoci. Prema tome, o čemu su to oni govorili? Ivo Banac, koji jamačno ne može biti upisan među hrvatske nacionaliste, ocijenio je Mesićevu televizijsku infamiju ''opasnim falsifikatom''. To je zaista bio opasni falsifikat, ali tko je dao nalog da se to ubaci u hrvatski javni život?

U ime staroga Tovariša i nove garniture

Možda su pozvani Mesić i Manolić u ime staroga ''Tovariša'' i njegovih zasluga na tim poljima, ili u ime spretne instalacije nove garniture kosovskih ''čistunaca'' u Hrvatskoj? Svakako, u svojim nastupima su bili neuvjerljivi i dokazali su se opet kao mračni poklonici komunističke laži, pjenili su se i jedan i drugi zbog obnavljanja tematike genocida iz 1945. Međutim, Hrvatska od njihovoga bijesa ne će imati koristi. Korist bi za Hrvatsku na političkome, gospodarskom i socijalnom polju proizašla jedino iz uspostavljanja vladavine poštenih, stručnih i istinskih demokratskih Hrvata.

Katarska priča i Mesićevi poslovi

U međuvremenu, Mesić, nametnut kao neka moralna okomica ''odozgo'', u dogovoru s onima ''odozgo'', po Hrvatskoj šeće neke strane fondove, navodno katarskih ili libijskih kapitala, želi im prodati Kumrovec uz uvjet da Tito bude središnja točka turističkog života. Nudi im i luke i obale, pogotovo jadranske luke i obalu, uvjerava  arapske poslovne ljude da on ima potpunu potporu sadašnjih državnih moćnika. Muti pri EBRD-u  (Europskoj banci za obnovu i razvitak) i u Hypo banci, kako te ustanove ne bi u Hrvatskoj financirale apolitične i gospodarski opravdane projekte ulaganja, te povlači svoje stare konce u Ini, tj. MOL-u kako bi ruski kapital pod posebnim uvjetima ipak zaigrao kao dominantni čimbenik na energetskom tržištu Hrvatske, Mađarske i Bosne i Hercegovine.

Kako je poznato, neki  ulagački fondovi Katara i Abu Dhabija nisu dobro gledani u Njemačkoj i u Sjedinjenim Američkim Državama: doseg poslovanja im je tamo zakonom ograničen nedavno zbog sumnje da bi mogli ugroziti nacionalne interese. U Hrvatskoj se o takvome nečemu ni ne misli, ali treba se pitati što to Mesić ima s tim stranim kapitalima. Razumljivo je onda, da su mu ipak na terenu, bliže jame u koje su bacani Hrvati…

Što ako se odgodi ulazak u Europsku uniju?

Posjet mađarskoga premijera Viktora Orbána, između drugih pozitivnih rezultata, donijela je hrvatskoj javnosti mogućnost da se suoči s istinom o eventualnosti da se ulazak naše države u EU odgodi za barem još dvije godine. Hoće li također, dogodili se to razočaranje, ta odgoda biti proglašena, verbalnim ukazom Jadranke Kosor, ''dobrom vijesti''?

Premijer Orbán je jasno kazao da unatoč svim njegovim naporima na čelu EU-a, ne postoji sigurnost o tome da će Hrvatska dobiti u travnju datum završetka pristupnih pregovora. Ako nam taj datum ne bude određen u travnju, dogodit će se nova odgoda ulaska u Uniju. (Prema poznavateljima prilika u Bruxellesu, ta odgoda bi bila od najmanje dodatne dvije godine.) Viktor Orbán je još uvijek iskazao optimizam što se tiče rokova za hrvatski ulazak, ali sama najava mogućnosti prepreka, na tako visokoj razini razgovora, potvrđuje neizvjesnost.

Što će se u unutarnjoj politici dogoditi, dođe li do odgode? Hoće li odustajanje od mineralne vode i šteđenje na papiru, biti dovoljan adut Jadranke Kosor za održavanje pozornosti? Vjerojatno ne će. U tom slučaju, ali i u slučaju poraza HDZ-a na izborima koji će se održati šest ili osam mjeseci nakon presudnog nam travnja, Manolić i Mesić odlučivat će o sudbini države. I to samo zbog toga, jer danas ''odozgo'', dobivaju potporu za svoju strategiju laži.

Domagoj Ante Petrić