Još jedan alumnus Franjevačke teologije u Sarajevu kojega njegov krug želi predstaviti kao izvrsnoga povjesničara je fra Petar Jeleč. Fra Petar je doktorirao na Papinskome sveučilištu Gregoriana na ulozi Katoličke crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, napose u Bosni i Hercegovini. Objavio je i sažetak svoje disertacije na talijanskom La Chiesa Cattolica in Bosnia ed Erzegovina e lo Stato Indipendente Croato (1941–1945), Roma, 2006.

Alen Kristić još je jedan diplomand Franjevačke teologije u Sarajevu i veliki zagovornik historiografije M. Streche. No njegova rasprava „II. svjetski rat u sutješkoj samostanskoj kronici: Prema redefiniranju identiteta katolika-Hrvata u BiH“ u Statusu, br. 14, proljeće 2010. o katoličkom integrizmu otkriva mnogošto o njegovu osebujnome shvaćanju povijesnih trendova.

U broju 13, jesen/zima, 2008. bosansko-hercegovačkoga časopisa Status zapeo mi je za oko naslov članka „O nekim političko-pragmatičnim vidovima štovanja Srca Isusova“. Pokušao sam zaboraviti na taj članak, ali je bio dovoljno iritantan da sam ga se sjetio kad sam odlučio osvrnuti se na ponovno izdanje nekih davnih uradaka pokojnoga fra Ignacija Gavrana. U članku o štovanju Srca Isusova zbunio me podnaslov „Nadbiskup Josip Stadler i katolička obnova u BiH“, jer mi bješe teško na prvi pogled vidjeti poveznicu između naslova i podnaslova.

Neposredan povod ovome razmatranju nedavna je pojava knjige posvećene pok. fra Ignaciju Gavranu, istaknutome članu franjevačke provincije Bosne Srebrene i svećeničkoga udruženja „Dobri Pastir“ i jednako istaknutom protivniku prvoga vrhbosanskoga nadbiskupa Josipa Stadlera. Knjiga se sastoji od ponovljenoga izdanja izrazito protuhijerarhijske Gavranove knjige o „oduzimanju“ župa bosanskim franjevcima Lucerna lucens? i njegovih rasprava, polemika i pisama o „Dobrom Pastiru“.

Posljednjih godina Savo Štrbac je jedan od najgrlatijih zagovornika teze o tzv. zločinačkom pothvatu, kojim je odgovornost za egzodus pobunjenih Srba trebala pasti na "leđa" Republici Hrvatskoj.

Milan Čačić, otac prvog dopredsjednika Milanovićeve vlade, početkom sedamdesetih godina bio je tajnik Izvršnog vijeća Socijalističke Republike Hrvatske. Međutim, za razliku od svog tadašnjeg šefa Dragutin Haramija, koji je smijenjen u poznatim partijskim čistkama, karijera starijeg Čačića  je, kao i karijera oca aktualnog predsjednika Ive Josipovića, nakon Brozovog puča u Karađorđevu,  naglo krenula uzlaznom putanjom.

Mostarsko partizansko groblje, kako se čini, moglo bi u skoroj budućnosti biti raskrinkano kao još jedna u nizu prijevara izvedenih u režiji KPJ i podređenih joj represivnih tijela.

Sve se, dakako, dogodilo upravo tako na pregovorima koji su pod kraj mjeseca veljače 1994. počeli u Washingtonu.[1] Dokumenti doneseni na tim pregovorima rezultat su primjene strategije "mrkve i batine". Kresali su se glavni potporni stupovi Tuđmanove politike u BiH, a obećavalo mu se ono što je već tada bilo vidljivo da je nerealno.

Hrvatsku su poslije 15. siječnja 1992. priznale mnoge zemlje kao suverenu državu, uključujući i Europsku zajednicu. Da bi priznala suverenost BiH, međunarodna zajednica, predstavljena Badinterovom komisijom, zahtijevala je provedbu referenduma i dogovor o načelima o ustavnom uređenju BiH.[1] Referendum je bio održan koncem veljače 1992.,[2] koji su Srbi bojkotirali, a Tuđman je potaknuo Hrvate u BiH da iziđu na referendum i da ga podrže. Na referendumu je 2/3[3] onih koji su izišli na njega glasovalo za nezavisnost BiH, što znači da su Hrvati mahom glasovali za nezavisnost te da su upravo njihovi glasovi bili odlučujući.