Krenulo je. Za zločine protiv ratnih zarobljenika na Ovčari (1991.) uhićena su dva stanovnika, bivših djelatnika Vupika iz Vukovara, koji su gotovo 30 godina mirno živjeli u Negoslavcima, nedaleko mjesta zločina. Riječ je o Vojinu Krstiću (72) i Draženku Đokiću (57). Oni sve to vrijeme nisu bježali, i uvijek su navodno bili na raspolaganju organima gonjenja.

Međutim, ako će se nastaviti tim „tempom“ da se svakih 30 godina uhite dva-tri krivca za zločine u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu u Vukovaru, ima li šanse da barem jedan vod ili četa tih zlikovaca ikada stane pred lice pravde?

A u Vukovaru je 1991. ratne zločine počinila „brigada“ srpskih i inih zločinaca!

Dakle, kad je „krenulo“, onda se treba i mora postaviti pitanje: što je s optužnicom za ratne zločine u Vukovaru, koje je prije 25 godina tamošnje Općinsko državno odvjetništvo podiglo, a koja je kasnije prebačena na Županijski sud u Osijeku, gdje joj se gubi svaki trag?

Obrazložena je na više od 50 stranica!

Dosad za zločine u ovom gradu, gdje su pobijeni i ostali invalidi cijele obitelji, nije odgovarao nitko ni po tzv. zapovjednoj odgovornosti. Zašto?

S druge pak strane, spomenut ćemo i Škabrnju i Pakrac. Kada ćemo vidjeti „spektakularna“ uhićenja ratnih zločinaca s ovih područja, ili pak napokon saznati gdje je nestali dr. Ivan Šreter?

Iz Domovinskog rata postoji brojna dokumentacija, među ostalim i veliki broj fotografija i video i inog materijala, iz kojeg se veliku većinu zločinaca i te kako može prepoznati. Netko kao da čeka da i posljednji umre, pa da krenu istrage.

Nije li se slično dogodilo i za ratne zločine nakon II. svjetskog rata. Mnogi su primjerice znali za zločine u Maceljskoj šumi, na Križnim putovima ili pak u Jazovki, ali do današnjeg dana „nitko ništa ne zna“.

Prije bi bilo da se Titovi zločini nisu ni istraživali!

A sad su od partizansko-komunističkih zla, kad se eventualno otkopaju, vade samo ljudske kosti iz kojih je jedino moguće vidjeti jesu li to bili starci, mladi, žene ili djeca.

Dakle, svi dokazi, pa čak i brojni svjedoci postoje, pa što se čeka?

Hrvati svako malo odlaze na brojna spomen područja, masovne i pojedinačne grobnice i pale svijeće za sve poginule. Sada se čak odlazi „moliti“ i na grobna mjesta agresora.

Nu, vrijeme je da se otkrije prava istina, da se prigodom svakog obilježavanja stradanja Hrvata jasno i glasno kaže- od čije su ruke stradali?

Još smo prije sedam-osam godina pokrenuli akciju čitanja imena poginulih. Nemate pojima kako je to teško išlo. Sada se uglavnom imena čitaju svugdje, osim u Vukovaru!?

Svake godine predlažemo, pa tako i ove, da se imena stradalih u ovom gradu pročitaju prigodom obilježavanja tužne i ponosne obljetnice, 18. studenoga. Jednom nam je jedna novinarka rekla- „pa koliko bi to trajalo?“

Neka traje „od jutra do sutra“, ali imena poginulih hrvatskih branitelja i civila u Vukovaru moraju se javno znati, mora ih se čuti, sve do Novog Sada!

Dakle, kako bilo da bilo, gdje su optužnice za stradale Hrvate u Vukovaru, Škabrnji, Pakracu, Osijeku, Vinkovcima, Županji, Aljmašu, Bogdanovcima, Hrvatskoj Kostajnici, Sisku, Petrinji, Novoj Gradiškoj, Kninu, Novskoj, Okučanima, Saborskom, Ogulinu, Gospiću, Zadru, Šibeniku, Karlovcu, Voćinu, pa sve do Dubrovnika?

Hrvatskom generalu i Junaku Domovinskog rata Branimiru Glavašu se po tzv. zapovjednoj odgovornosti sudi već deset godina, a navodni srpski zločinci Krstić i Đokić tek su uhićeni i tek trebaju odgovarati.

 

Mladen Pavković