U zadnje vrijeme Zoran Milanović, predsjednik hrvatske države, jako i žestoko počeo se baviti „hrvatskom politikom“, pa čas „udara na „babe“, čas na tipove poput Žarka Puhovskog, kojem je već jednom netko trebao reći što ga ide. Uzalud se sada, primjera radi, Puhovski opravdava da nije bio „druker“ 1971., da nije „cinkao“ poštene hrvatske studente, ali ova i ovakva besramna jugoslavenčina morao bi objasniti i svoju jadnu i žalosnu ulogu na Haaškom sudu.

Nu, jednom riječju Puhovski je „dr.“ kojem nije potrebno pridavati pažnju, baš kao ni onim lijevim političarkama, kojima je važnije isticati lijepe noge, grudi i stražnjice nego bilo što drugo.

Međutim, kad se Milanović toliko trudi da kaže „bobu bob, a popu pop“, evo i za njega jedno pravo pitanje, na koje bi i te kako voljeli i pravi odgovor.

A pitanje glasi: gdje si bio i što si radio 1991.?

Zatim nas zanima, zbog čega se nije, barem kao pok. Denis Kuljiš, na dva dana pojavio u Hrvatskoj vojsci, jer za razliku od Kuljiša njemu bi sigurno našli zadovoljavajuće hlače.

Također bi voljeli da nam odgovori: smatra li sebe zbog izbjegavanje vojne obveze dezerterom ili junakom?

To su samo neka od pitanja na koje je već odavano trebao odgovoriti. Naime, nama je jasno da razni puhovski tomaševići i razne boričke ne vole Hrvatsku i da su moralne i političke ništice, ali čovjek koji je zauzeo neke od najvažnijih državnih funkcija ne bi se trebao tako ponašati tj. da i njemu „ništa“ ne znači prvi hrvatski predsjednik, vojskovođa i pobjednik Domovinskog rata dr. Franjo Tuđman, kojem je čim je nogom stupio u rezidenciju na Pantovčaku prvo izbacio bistu, umjesto da se založio da mu se baš ispred njegova ureda podigne veličanstveni spomenik.

Da nije bilo Tuđmana i „radikalne desnice“ većina bi od nas već odavno bila prisiljena napustiti državu ili čak gore-bile bi nas „pune bandere“.

Genijalni Matoš bi na sve to rekao: „Em smo Hrvati“!

 

Mladen Pavković