Uz Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, ove će nedjelje, 18. studenoga, u tužnoj i dostojanstvenoj koloni, ulicama grada proći velika kolona ljudi koji će, kao i svake godine, doći iz svih krajeva države, ali i svijeta. Na Memorijalnom groblju, gdje su sahranjeni hrvatski branitelji, ali i civili, odat će se dužno štovanje ljudima koji su u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu dali sve što se može dati za slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu.

Istoga dana, ali uz daleko manje medijske i ine pozornosti, u Škabrnji, nadomak Zadra, također će se održati miran i dostojanstveni skup – sjećanje na nevine žrtve srpske agresije.

U Škabrnji, baš kao ni u Vukovaru, nema hrvatske kuće u kojoj netko nije dao život za Domovinu.

Međutim, prema svemu sudeći, ni ove se godine u Vukovaru ne će čitati imena poginulih. Bit će riječ o brojkama, stradanjima, ali ne će se nažalost čuti imena i prezimena ljudi, odnosno nevinih žrtava, a oni su najvažniji u cijeloj toj priči.

Amerikanci, primjerice, svake godine, 11. rujna, čitaju imena poginulih u terorističkim napadima u New Yorku.

Na inicijativu moje malenkosti (zašto i to ne reći) imena poginulih branitelja uglavnom se čitaju na raznim obljetnicama iz Domovinskoga rata.

Svojedobno sam objavio i jedinstvenu knjigu „Oni su Hrvatska, njima je dugujemo „ (2007.), koja se sastojala od oko 8000 imena poginulih hrvatskih branitelja. Zbog toga sam imao i (nekih) neugodnosti, kao primjerice da mi je malo tko u Zagrebu želio iznajmiti dvoranu za njezino predstavljanje. Knjizi se, sjećam se, protivila i Jadranka Kosor. Spas sam našao u Vukovarki Kati Šoljić, jednoj od najponosnijih majki u Hrvata, koja je izgubila četiri sina u Domovinskome ratu. Rekla je: „U vrijeme komunizma nisam smjela govoriti da sam izgubila braću nakon II. svjetskog rata, pa zbog čega danas ne mogu javno iznositi imena svojih sinova, koje je pokosila srpska i ina agresija?“.

Knjige je tiskana prije objave Registra hrvatskih branitelja i nije polučila neki osobiti medijski interes, a ni Ministarstvo kulture nije bilo zainteresirano da barem dio naklade otkupi za knjižnice i škole.

Osim toga, oko deset godina u Vukovaru sam, pod visokim pokroviteljstvom tadašnjih predsjednika Hrvatskog sabora, organizirao nesvakidašnji Doček Nove godine, podno Križa na ušću Vuke u Dunav. Naime, dok su drugi bučno slavili dolazak Nove godine, mi smo se okupljali kod tog Križa i točno u ponoć, kad su se diljem Hrvatske otvarali šampanjci, a i kad je nebo bilo „pokriveno“ raznobojnim vatrometom, minutom tišine odavali smo počast onima koji su najzaslužniji. Na taj način željeli smo podsjetiti sve kojih se to tiče da se poginulima za Hrvatsku ne treba i ne smije klanjati samo 18. studenoga, ili prigodom nekih drugih obljetnica, već i za Novu godinu,jer da nije bilo njihove žrtve, teško da bi Hrvati danas imali to što imaju. Na ovakvo jedinstveno obilježavanje dočeka Nove godine u svijetu (!) najviše je došlo roditelja poginulih, od kojih su nam neki rekli da otkada nema njihovih najbližih za njih „nema“ ni novogodišnjih slavlja!

U povodu tog čina, u nekim su medijima pisali da sam ja za „psihijatriju“, da ljudima „ne dam“ da u miru jedu, piju i slave.

Na to sam uvijek odgovarao – vi slavite, a mi ćemo se i umjesto vas svijećama i molitvom i na takve dane prisjetiti onih koji su bili prvi kad je trebalo i koji bi se i te kako radovali svakom hrvatskom blagdana, ali oni su dali živote da danas svi možemo u miru proslavljati i Nove godine. A nakon okupacije Vukovara, 18. studenoga 1991., u tom gradu Hrvati dugo nisu mogli javno slaviti ni Nove godine, pa je bio red da im se mi i na ovakav način zahvalimo, kako se god to nekom činilo čudno i neobično.

U nedostatku drugih tema, pojedini mediji se u ove dane svako malo osvrću na pitanje - hoće li ili ne će i Srbi koji su prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu, također biti u koloni sjećanja, na čelu s njihovim minornim političkim provokatorom –Miloradom Pupovcem.

S njim ili bez njega, sve će biti isto!

Međutim, Srđan Milaković, zamjenik gradonačelnika Vukovara iz redova srpske zajednice i predsjednik Demokratskog saveza Srba, u povodu ove obljetnice , objavio je priopćenje u kojem protestira što su vrijeme agresije „građani srpske nacionalnosti odvođeni s radnih mjesta iz svojih domova te su kasnije pronađeni mrtvi ili nisu pronađeni do današnjeg dana“ te da se radi o „43 stradala srpska civila!“ Također zamjera, poglavito vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi, što „okreće glavu od ovih činjenica i ne čuje vapaj (sic!) obitelji žrtava srpskih civila.“

Taj Milaković, kao da je“pao s kruške“, kao da svake godine prespava nepreglednu kolonu sjećanja na nevine žrtve Vukovara, ali i Škabrnje i niza drugih gradova i mjesta diljem Hrvatske, koja su bila pogođena agresijom u kojoj su nažalost na ovaj ili onaj način sudjelovali i mnogi od onih koje ovaj notorni političar danas predstavlja.

Njemački se kancelar Willy Brandt imao snage pokloniti žrtvama od fašističkog terora (7.12. 1970.), a ovi naši, domaći srpski politikanti i 27 godina od početka agresije nastoje nas ucjenjivati, kao djecu u školi, kao da nemamo pojima tko je bio žrtva, a tko agresor.

 

Mladen Pavković