U zadnje vrijeme zahvatila nas je poplava optužbi. Naime, čim nekoga iz javnog života netko prijavi, odnosno osumnjiči, poglavito ako je bio hrvatski branitelj ili sudjelovao u stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države od jednih te istih „piskarala“ podiže se takva bura, takav cunami kao da je čovjek već osuđen i – strijeljan!

Pojedini mediji, što je teško povjerovati, prvi dođu do „povjerljivih“ informacija, čak i do teško dostupnih dokumenata od policije ili suda, pa se stječe dojam da su u nekim medijskim kućama zaposleni i profesionalni detektivi. Koliko puta ste čuli da je netko za svoju optužbu ili presudu prvo saznao iz novina!

Kako je to moguće?

U Hrvatskoj se uopće ne poštuje presumpcija nevinosti. Malo tko čeka kakva će biti pravomoćna presuda, nitko se ne drži akuzatorskog načela prema kojem trebaju biti odijeljene - tužba, obrana, suđenje i donošenje odluke suda, odnosno načela da nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže!

Kad primjerice optuže nekog branitelja (i ne samo njega), osumnjičenici i sami počnu uvjeravati javnost kako će sve sudu dokazati da nisu krivi. A baš oni ne trebaju ništa dokazivati, pa tako ni svoju nevinost, jer je zadaća dokazivanja krivnje uvijek na strani koja tuži.

Međutim, kod nas je na snazi presumpcija krivnje. Kriv si i ako to nisi. Nu, nije to pravilo jednako za sve. Ako bolje pratite pojedine medije i portale vidjet ćete da isključivo odabrani imaju tu „čast“ da je samo na spomen optužnice o njima javnost o svemu obaviještena, sve do „koljena sedmog“. S toliko informacija o pojedinim optuženima ne raspolažu ni tužitelji ni sud.

Stječe se dojam da kod nas vlada pravilo – ovog hoćemo-ovog nećemo!

Prošli smo hrvatski obrambeni Domovinski rat, a dosad je osumnjičen samo jedan za ratno profiterstvo – dr. Ivo Sanader. Tko je optužen za ratnu izdaju, dezerterstvo? A tko je kriv za oko 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica iz Domovinskoga rata? Hoće li ikada itko odgovarati za ubijenu djecu u vrijeme srpske agresije? Ili za spaljena sela poput Ćelija i Kijeva? Što je sa članovima bivšeg tzv. Predsjedništva SFRJ koji su, zajedno sa Slobodanom Miloševićem, bili na čelu agresorske vojske? A što sa onima koji su oružje Teritorijalne obrane predali zločinačkoj JNA koja ih je odmah prebacila „ugroženim“ Srbima?

Ne, o tome se čak ni ne razgovara!

Je li to znači da svi ti ljudi nisu krivi, ili su krivi oni koji ih ni 27 godina od početka agresije nisu procesuirali?

Kod nas samo neki „medijsko-policijski“ djelatnici imaju pravo unaprijed osuđivati ljude i stvarati sliku o njihovoj krivnji, što će reći da su pojedinci osuđeni i prije suđenja!

Nu, nakon što netko na kraju i dobije sudski spor, a prije toga je medijski obrukan kao najveći ološ, što se tada događa s onima koji su o njemu imali „krive informacije“?

Jedan novinar je godinama pisao o jednoj velikoj gospodarskoj aferi i zbog toga proglašen i „novinarom godine“, a kad tamo- gotovo sve su optužbe pale u vodu!

Ako danas želiš nekog maknuti s javne scene (što uglavnom čine ultra ljevičari) najbolje mu je nalijepiti etiketu da je „ustaša“ (ili mu je to bio netko od najbližih), zatim da je „šovinista ili nacionalista“, da je navodno „silovao“ neku ženu prije desetak i više godina (pa se sad to pomno istražuje), da je u Domovinskome ratu, poput Merćepa, kriv po tzv. zapovjednoj odgovornosti ili ga oblatiti da je dao lažni iskaz, kao najbolji svjetski nogometaš Modrić, pa nakon sedam mjeseci, povući tu optužnicu, ali ne i medijsko blato koje je iza toga ostalo.

U hrvatskim medijima ima svega desetak (sic!) dežurnih novinara koji su zaduženi za blaćenje ljudi i prije nego optužnica stigne na sud. Ti i takvi se uvijek javljaju kad treba baciti u blato i one koji ne pišu „kako aga kaže“o Jasenovcu, Titu, Sedlaru ili Thompsonu.

Sada im je „meta“ Tomo Horvatinčić. Umjesto da puste sud da kaže svoje oni su od njega već napravili „gulaš“, odnosno pritisak na sud kakav ne može podnijeti ni „kamen“, iako je ponovljeno suđenje tek počelo. Što ako bude oslobođen?

Zar ne bi bilo dobro i po zakonu kad bi oblaćeni istom mjerom imali prigode odgovoriti tim profesionalnim dežurnim pojedincima željnim krvi, ali to je nemoguće, jer malo koji medij ima rubriku „reagiranje“. Ako i gdje postoji, ona je svedena na malo veći prostor od „poštanske marke“.

Stoga, kako bilo da bilo, neki su krivi i prije nego su krivi, a drugi imaju tu „čast“ da im se afere ne objavljuju ili pak je „dovoljno“ da im se napišu inicijali, a najčešće ni to. Ali, ima i takvih koji su jedan dan na sudu, a drugi u Saboru, općini ili županiji, i hodaju kao časni i ugledni ljudi, kao „spomenici“.

 

Mladen Pavković