Kako je Melkior opet postao pitur

Bajke obično počinju ovako: U jednom malom gradiću podalje od obale morske živio je čovjek koji se zvao Melkior. Po zanimanju je bio pitur. Svi oni koji će ovu moju „bajku“ čitati znaju što znači pitur, pa nemam razloga navesti i druge nazive ovog zanimanja koji se rabe u Hrvatskoj.

Prije II. svjetskog rata pituravao je po kućama sumještana, a oni su ga rado pozivali jer nije bio skup, a posao je odrađivao dobro te su naručitelji bili zadovoljni njegovim radom.

Politikom se nije bavio. Malo ga je zanimao nogomet, a u slobodno vrijeme odlazio je u gostionicu u kojoj je s prijateljima znao popiti koju čašu vina.

Imao je troje djece i, zanimljivo je, nisu bila krštena na užas njegove supruge i drugih, prvenstveno članova njezine rodbine jer je on u mjestu bio došljak koji je došao pituravati oveću kuću jednog mjesnog trgovca i veleposjednika i boraveći tako jedno mjesec dva na tom poslu, zaljubio se, oženio i u mjestu ostao stalno.

Pitat ćete se zašto nije krstio djecu? Zato nije bilo pravoga razloga. Iako je bio katolik i poštivao sve crkvene blagdane i štovao sve svece, napose u onoj gostionici o kojoj smo pisali, nešto se posvadio s fratrom, moguće zbog pituravanja ili nečeg drugog, ali se zbog toga zarekao da njegova noga neće stupiti u jednu od triju crkava u mjestu i toga se držao makar je fratar s kojim se parbio već promijenio dvije župe nakon svađe s Melkiorom.

A onda je došao II. svjetski rat. Najprije Talijanci, kako su ih u mjestu zvali, onda ustaška vlast, pa Nijemci, a na koncu partizani.

Kako se Melkior ponašao u cijeloj ovoj gunguli, promjenama vlasti, zastava i koječega. On je bio, kao što smo rekli pitur, a pituravati je trebalo i u ratu. Jedina veća razlika je bila što su ga plaćali u kunama, a ne više u dinarima za što on nije mario sve dok je za kune mogao nešto kupiti. Na koncu je svoje usluge naplaćivao i u naturi, najviše u puri, a moglo se tu i tamo dobiti i nešto suhog mesa, jaja ili bio štogod drugoga što se moglo pojesti. Bila je još jedna razlika. Naime, pazio je da ne ode u selo u kojem je bilo četnika. Bojao se da oni neće imati vremena pitati je li krstio djecu u katoličkoj crkvi ili nije, a bio je poznat i po široj okolici pa bi ga ovi mogli skratitim za glavu iako je i mnogima od njih pituravao kuće ili učinio po koju uslugu prije rata.

A onda je završio rat, nešto ranije nego na sjeveru. Trebalo je organizirati narodnu vlast, između ostalog i otvoriti menzu u kojoj će se hraniti prvenstveno vojnici stacionirani u mjestu, a i mnogi pripadnici nove vlasti.

Komu je palo na um da Melkiora postavi za „upravnika“ menze, on to nikada nije saznao. Jednog dana pozvali su ga u komitet i priopćili mu da je od sutra on u menzi gazda. Pritom su mu održali i predavanje o tomu kako menzu treba voditi i pomno raspolagati narodnom imovinom.

Melkior se malo nečkao navodeći da je on pitur te da nikada nije radio neki sličan posao osim što bi priskrbio namirnice za svoju obitelj. Ništa nije pomoglo morao se prihvatiti tog posla. A da bi olakšali obavljanje novog zanimanja, za zamjenika će mu postaviti susjeda Iliju kojeg su svi u mjestu poznavali pod nadimkom Ilijaca.

I tako je posao krenuo. Doma ga nije bilo povazdan. Kako nije bio vičan računu, a i olovku je rijetko držao u ruci, on i Ilijaca su znali do kasno u noć upisivati u knjige ono što se taj dan potrošilo i što se nabavilo za sutra.

A onda dođe 1948. godina. Barem u početku u Melkiorovu životu i životu njegove obitelji ništa se nije promijenilo. Sada je postao vještiji u računu i svoj svakodnevni posao obavljao je lakoćom.

Jedno jutro, u cik zore netko je jako zalupao na vrata.

„Ko je“ – upitao je Melkior skočivši bunovan iz kreveta.

„Narodna vlast“ – glasio je odgovor.

„Da netko nije provalio u menzu“ - pomislio je, obukavši se na brzinu i otvorivši vrata. Pred vratima su stajala dvojica milicionara koje je poznavao, a jedan od njih mu je vješto natakao lisice na ruke. Proveli su ga tako kroz cijelo mjesto. Srećom, bilo je još rano i nitko ga od mještana nije vidio.

Ukratko, „isljeđivanje“ je trajalo dva dana. Ispitivali su ga o svemu i svačemu, a on još uvijek nije shvaćao zašto je doveden u Stanicu narodne milicije. Trećeg dana u čeliju su mu ubacili papir pisan pisaćim strojem iz kojeg je odmah razabrao da mu se zbog veličanja Sovjetskog saveza određuje zaštitna mjera lišenja slobode i upućivanja tri godine na Goli otok na preodgoj i na društveno koristan rad. Nije imao vremena obavijestiti obitelj. Odmah je prebačen u Šibenik, a isti dan je ukrcan na neki brod kojim je više dana putovao s ostalim nesretnicima do Golog otoka.

Nakon provedenih tri godine na društveno korisnom radu na Golom otoku, jednoga prosinačkog dana vratio se doma. A na Golom je imao vremena razmišljati. Što je to učinio protiv naroda i države, a da ni sam nije bio svjestan. I domislio se. U gostionici u koju je po običaju svraćao na čašu vina povela se rasprava o naoružanju svjetskih velesila. Neki gosti iz njegova društva su tvrdili da su američki tenkovi najbolji na svijetu i da imaju najčvršći oklop. Melkior se energično suprostavio.

„Ruski su“- tvrdio je – najbolji!“ „Oni su istina izvana malo grubi, ali njih je najteže probiti!“.  

Samo, tko ga je prijavio, razmišljao je. Jednoga dana, a prošlo je od tada koja godina, kada se u mjestu na Goli otok već zaboravilo, šapnuo mu je jedan od istražitelja koji se više nije bavio tim poslom već je bio direktor jednog mjesnog poduzeća, onako usput na ulici:

„Prijavio te Ilijaca, pa on te i zamijenio na čelu menze!“

Melkior nije bio zlompamtilo. Više puta je s Ilijacom razgovarao onako u društvu, samo se čuvao da ne govori o politici, naoružanju, a napose ne o tenkovima.

A što je učinio vrativši se s društveno korisnog rada? Tri dana je spavao, a onda probudivši se, obukao je jedino svetačko odijelo koje je imao i koje se činilo barem dva broja veće te se zaputio u Župni dvor. Baš je završavala misa, sačekavši župnika, zamolio ga je da mu krsti ono troje djece koja su već dobrano porasla.

„Kada?“ – upitao je župnik.

„Sutra! – odgovorio je Melkior – u podne!“

Župnik nije ništa dalje pitao, a sutra u podne prošao je Melkior s djecom, ženom i njezinom rodbinom kroz cijelo mjesto, pričekao da završi Sveta misa i krstio je djecu.

Vrativši se doma, skinuo je odijelo, u šupi iza kuće pronašao pitursko koje mu je žena tamo sklonila i obukao ga.

I tako je Melkior nakon više godina opet postao pitur i to je ostao do kraja života. A ono svetačko oblačio je svake nedjelje kada je išao na misu i u njemu je vjerojatno i pokopan.

Na početku sam napisao da je ovo bajka. A bajka je sve ono što se dobro završi. Kroz sve ono što Melkior prošao možda je bila samo kušnja, a on je to razumio i tako se i ponio. Oprostio je svima onima koji su mu nanijeli zlo, ali zlo nije zaboravio.

Melkiorova sudbina je sudbina mnogih. I mnogi su kao i Melkior na koncu pronašli sebe i bez obzira na cijenu koju su platili, vratili svoj život, vratili ga tamo gdje je zaustavljen i kamo pripada.

Per aspera ad astra – kroz trnje k zvijezdama!

Piše: Neven Vicić