Thompsonu „ne pakovati“

U Europi su se nekada vodili dugogodišnji ratovi. Tridesetogodišnji primjerice. Danas, srećom onaj s modernim oružjem obično traje puno kraće, ali i on odnese na tisuće života.

U nas u Hrvatskoj jedan rat traje već desetljećima. To je rat koji nema čini se kraja ni konca. Vodi li se oružjem? Ne, ne vodi se oružjem, ali vodio se oružjem itekako. Gdje god zaprpate nogom pronađu se njegovi rezultati. Primjerice ovih dana kod bivše Pedagoške akademije u Zagrebu, odgojne ustanove gdje su učili studente i studentice kako će podučavati djecu u miru i ljubavi.

Nakon II. svjetskog rata nastavilo se tzv. Hladnim ratom. Čitam ovih dana da se u svijetu ratuje nekakvim Hibridnim ratom. Ovom našem, o kojem ću napisati par redaka trebalo bi odrediti ime. Naš rat je sličan vulkanu. Izbaci lavu pa se ugasi i kad već misliš da ga je Vrag odnio, još jače bukne na drugom mjestu. I tako će vjerojatno još dugo.

A da bi se rat vodio obično trebaju dvije strane, nekada i tri ili čak i koja više. Naša nedavna prošlost nas je o tomu podučila.

A tko zapravo kod nas danas ratuje? Hrvati međusobno i pripadajuće im nacionalne manjine. Svi protiv svih. Dakle, na djelu je građanski rat, ali rat koji se ipak srećom vodi bez pravog oružja, ali vodi se „do istrage vaše ili naše“ kako je svojedobno zagrebački „Srbobran“ zaprijetio nama Hrvatima.

A tog našeg rata mnogima je „preko glave“. Meni primjerice također jer moram paziti da se ne podignem suviše preko grudobrana i da me ne stigne neki zalutali metak. I da ne nastradam kao u onim ratnim igrama u kojima se istina ne puca oružjem, ali umjesto metaka su nekakve boje koje te obilježe pa moraš promijeniti sako. Samo u ovom našem ratu sako nema smislja mijenjati, ne može se dati ni na kemijsko čiščenje, obilježen si za stalno.

A da ja ne bih obilazio, kako Srbijanci kažu ko „kiša oko Kragujevca“, treba napisati da rat u Hrvatskoj danas vode antifašisti, a da su s druge strane, dakako fašisti jer da ih nema rat ne bi ni imao smisla.

Naši takozvani antifašisti mojih godina, a i mnogi puno mlađi od mene nesmiljeno prokazuju fašističke pojave u hrvatskom društvu kao što su primjerice kritiziranje „Parade ponosa“, prosvjedi protiv nekih kazališnih predstava koje financiramo svi mi skupa antifašisti i fašisti, uskrata sredstava pojedinim tzv. nevladinim udrugama, pjevanje kakve kršćanske pjesme na neprimjerenu mjestu, na glavnom trgu nekog grada primjerice (uz to svakako ide i javna molitva Očenaša i Zdravomarije), suprostavljanje ratifikaciji Istanbulske konvencije i tako dalje i tako dalje. Inkriminacija fašističkog tipa koliko hoćete.

Domaći denuncijanti antifašističkih nazora na hrvatski način, kako sami sebe krste, poduzeli su ozbiljne korake kako bi se zabranilo pjevanje pjesme „Lijepa li si“ u čemu su na Zapadu bili najagilniji Francuzi u čijoj zemlji primjerice nema nacionalnih manjina, barem ih nema u Ustavu i zakonima, a u himni se spominje oružje i slične ratničke igre i akcije.

Onima koji znaju hrvatski nisu mogli muljati već su u pjesmi našli stih o nećemu što je duboko „prožeto“ fašizmom. Naime, zamislite u pjesmi postoji stih „Herceg Bosno, srce ponosno“. Ništa zato što su se u toj istoj Herceg Bosni krunili hrvatski vladari i što je taj dio hrvatske zemlje bio i centar nekadašnje Hrvatske države. Zamislite da se Srbe proglasi fašistima samo zato što njihovi crkveni velikodostojnici održe misu u jednom od povijesnih pravoslavnih manastira na Kosovu.

Nu, Francuzi ne znaju hrvatski, barem ne znaju oni koji odlučuju o zabrani. Njima je bilo dovoljno reći da je pjesma fašistička te da je treba zabraniti.

Srećom, u europskoj nogometnoj organizaciji bio je čovjek koji je boraveći u diplomatskoj službi kod nas naučio hrvatski, a i pjesma mu se dopala. Ni to nije bilo dovoljno. Predsjedniku Francuskog nogometnog saveza je poznati intelektualac, pisac i znanstvenik Mark Đidara čiji otac je došao u Francusku u potrazi za poslom još kao mladić iz malog sela Velušića kod Drniša (ovo da se i ja malo pohvalim), preveo pjesmu i to doslovno od riječi do riječi. Đidara nije prepričao reakciju Francuza, a vjerojatno nije ni imao što reći. Jer ovaj, imajući u Đidaru povjerenja, sigurno je ostao bez riječi. U bogatoj i velikoj francuskoj književnosti, takvih pjesama sigurno ima bezbroj.  

Hrvatska nogometna reprezentacija postigla je Svjetskim prvenstvu u Rusiji planetarni uspjeh. Ne računajući Urugvaj koji ima manje stanovnika od Hrvatske (3 milijuna dvjesto, tristo tisuća) i koji je osvajao svjetsku krunu, ali davnih dana kad nogomet još uvijek nije bio toliko proširen svijetom kao danas, Hrvatska je daleko najmanja, među nogometnim „velikankama“ došla u finale i zamalo i pobijedila.

Ne bih ovdje trošio riječi u hvalospjevima Modriću i društvu. To su već učinili i čine oni kojima je nogomet zanimanje, bili to novinari ili nogometni stručnjaci, a i sveopći hrvatski puk, i ne samo hrvatski. „Čitav svijet je sada sa nama“ glasi stih pjesme „Moja domovina“.

Ali u slavlju u kojem je na ulice i trgove većine hrvatskih gradova, gradova u Republici Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i inozemstvu, kako se to danas moderno kaže u dijaspori, izašlo stotine tisuća ljudi, dogodio se „ozbiljan incident“ koji baca tešku sjenu na proslavu veličanstvene pobjede. Naime, negdje usput, na nekom mjestu i u neko vrijeme (sve ovo je neutvrđeno), na autobus među igrače hrvatske reprezentacije i ostale koji su se njime vozili popeo se, nitko drugi već „kontroverzni“ pjevač Marko Perković Thomson.

Pjevajući nekada za zabavu te dragovoljno se uključivši u Domovinski rat, Marko Perković je među suborcima zapamćen kao onaj koji je došao braniti rodno selo od 9. korpusa JNA i donedavnih „prijatelja“ i „komšija“. Ali danas, bez obzira na pogibelj kojoj se izložio, malo tko i spominje njegovo ratovanje. Braneći Čavoglave, malo i skoro iseljeno selo u kutku Petrova polja i na padinama planine Svilaje napisao je pjesmu koja je obišla Republiku Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu kao i svaki dio svijeta u kojem žive Hrvati. Napisao je, naime „Bojnu Čavoglave“, najznačajniju pjesmu izniklu u Domovinskom ratu. Daljni put Marka Perkovića Thomsona bio je ucrtan sam od sebe. Nizala se pjesma za pjesmom. Danas u Hrvatskoj nema pjevača koji ima probližno njegovu slavu. Gdje god dođe slušaju ga tisuće. Osim u Puli, dakako. Tamo se slobodoljubljiva vlast pretvorila u glazbenog kritičara.

Da će Marko Perković Thomson prvenstveno pjevati o ljubavi, Bogu i Domovini, bilo je jasno od samog početka. Potekavši iz kraja čiji su se ljudi mukotrpno probijali kroz život, ljudi, koji su gotovo u svakoj generaciji doživljavali teške životne kalvarije i to takoreći od doseljenja pa do danas, ništa se drugo od njega i nije moglo očekivati.

Luka Modrić i ostali pozvali su Marka Perkovića da se popne u autobus, da dođe s njima te da otpjeva poneku pjesmu, a napose „Lijepa li si“ pjesmu koja je neslužbena himna većine hrvatskih športova i koju zna skoro svako dijete.

Za sve one koji su navijali za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, ali s figom u đepu, ovo je došlo kao naručeno.

Za razliku od pulske vlasti gdje za zabranu nastupa ipak treba napisati par rečenica na papir formata A4, ovdje je to napravljeno puno elegantnije. Samo su iz zida izvukli utičnicu i vjerojatno bi to učinili i ranije da pjesmu „Lijepa li si“ nije započela grupa „Sveti Juraj“.

Marko Perković Thomson nije nikakv kontroverzni pjevač kako mu se najblaže prigovara. On bi to bio kad bi njegove glasovne i općenito glazbene mogućnosti bile upitne. A nisu! Već sam napisao, on pjeva o ljubavi, Bogu i Domovini. I što u tomu ima loše!?

Prije dosta godina gospodar i života i smrti u bivšoj državi obznanio je podređenima: „Tuđmanu ne pakovati“, i tako ga spasio od dugogogodišnje robije.

Nije li krajnje vrijeme da svi skupa poručimo „Thomsonu ne pakovati“, pa makar se to činilo na način da jednostavno nitko iz zida ne izvuče utičnicu.

Neven Vicić