Mladen Pavković: Tko vodi skrb o teško oboljelim braniteljima?
Ovih dana saznali smo tužnu vijest da je i splitski gradonačelnik obolio od jedne od najtežih bolesti – raka. Bila je to prva vijest u svim medijima. Brzo ozdravljenje poželjeli su mu brojni građani, ali i najviši politički državni vrh.
Međutim, to je prigoda da se skrene pozornost na sve više onkoloških bolesnika, među kojima je i veliki broj hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. O tome se na žalost malo govori i piše, bez obzira što Hrvatska liga za borbu protiv raka RH neprestano poručuje kako svaki pojedinac, institucija ili zajednica mogu pridonijeti smanjenju broja oboljelih i umrlih od raka. Nu, pitanje je koliko se njihov glas daleko čuje, iako čine sve što je u njihovoj moći.
Inače, hrvatsko zdravstvo je u teškoj situaciji. Pacijenti u bolnicama to najbolje znaju i osjećaju. Zdravstveno osoblje se trudi, pa čak i iznad svojih mogućnosti. U mnogim bolnicama pacijenti moraju sami od kuće donijeti čak i sapun i toaletni papir! O prigodnoj odjeći da i ne govorimo.
Da nije bilo „slučaja Opra“ ili „Dragojević“, koji su dobili izuzetnu mediju pažnju, mnogi u Hrvatskoj ne bi ni znali o ovom velikom javnozdravstvenom problemu koji je po svojoj veličini drugi najvažniji zdravstveni problem u Hrvatskoj, a s obzirom na težinu zasigurno i najteži.
Posljednji podaci o smrtnosti pokazuju da u Hrvatskoj svake godine u prosjeku od malignih bolesti umre čak i više od 15 tisuća osoba!Koliko je to mjesečno?! Najčešći uzroci smrtnosti kod muškaraca su rak pluća, rak debelog crijeva i rak prostate, a kod žena rak dojke. A koliko ih onda svaki mjesec ili tjedan oboli? Koliko ih se liječi? Imaju li oni sve potrebne lijekove?
Zanimljiv je i podatak da je Hrvatska prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije na neslavnom drugu mjestu u Europi po smrtnosti zločudnih bolesti!
Stoga, još jednom skrećemo pozornost kako na ovu tešku bolest tako i na hrvatske branitelje, koji dijele sudbinu svih oboljelih. Naime, kad su odlazili u hrvatski obrambeni Domovinski rat nitko ih nije pitao o zdravlju, niti ih prije zvao na bilo kakve zdravstvene preglede. Najvažnije je bilo da što prije odu na prve crte obrane. Danas, na žalost, ti ljudi nisu oslobođeni ni plaćanja participacije, što je najmanje što bi se za njih moglo učiniti. Žalosno je što država „špara“ i na tim ljudima, a oni su dali sve kad je trebalo.
Gdje su sada partizanski borci da nam pričaju kakve su sve do početka devedesetih uživali pogodnosti (zajedno sa svojim obiteljima!) baš kad su u pitanju zdravstvene usluge, a koji se i sada neprestano deru o nekakvim privilegijama hrvatskih branitelja?
Tko uostalom vodi evidenciju i skrb o ljudima koji su teško bolesni, koji su bili prvi kad je trebalo, a koji nisu imali „sreću“ da ih okrzne (ni) metak?
Mladen Pavković