Zadah jugokomunističke lešine i dalje se širi Hrvatskom i taj ogavni smrad, čini se, jača iz dana u dan iako „Juge“ i njezine Partije nema već punih 27 godina. On izvire iz gotovo svake riječi koju izgovore sljedbenici propale zločinačke ideologije i njezini apologeti.

Čitava plejada besprizornih likova koji pod egidom „znanstvene istine“ ili „objektivnog medijskog izvješćivanja“ šire laži, čuvaju krivotvorine i (što je najtragičnije) u tom duhu odgajaju mlade naraštaje. Izvrću istinu i guše slobodu mišljenja (za koju se tobože zalažu), a priznaju kao legitimno, ispravno i poželjno samo ono što se uklapa u njihov nakaradni i ideološkim granicama tvrdo omeđen svjetonazor. Ova dvoličnost uočava se na svakom koraku i nema dana da se s njom ne susretnemo na javnoj sceni.

Svaki od tih „vrlih demokrata“ i „zaštitnika ljudskih prava“ će vam uvijek (uz cinični osmjeh) i hinjenu „finoću“ spremno potvrditi kako je konzervativni pogleda na svijet legitiman, ali već slijedećeg trenutka izaći na ulicu i silom pokušati zaustaviti mirni građanski Hod za život, govorit če o slobodi vjere, a u isto vrijeme će se drvljem i kamenjem nabacivati na Crkvu (samo Katoličku, dakako, ona je jedina smetnja), proglašavat će vas „netoleratnim“ a bez ikakve grižnje savjesti stat će u obranu rasizma, šovinizma i mržnje koje na najniži i najprimitivniji način prema većinskom (hrvatskom) i Katoličkoj crkvi, šire, primjerice, srpske „Novosti“, portal „Autograf“, Index hr (i slični mediji), skočit će na svaki (pa bio to i minorni) incident koji se dogodi na štetu srpske manjine ili LGBT zajednice, a Hrvata se slobodno može ubiti zbog pokušaja skidanja ćirilične ploče – i nikom ništa. Njihova „satira“ podrazumijeva neograničenu slobodu (koja ne vrijedi za druge!) i pod nju se podvode najogavnije uvrede, psovke i rasističke opaske na račun Hrvata, katolika i vjernika, uz omalovažavanje i ismijavanje naših svetinja, povijesti, kulture.

Sve što ide njima u prilog u redu je i dopušteno, onima drugima za zlo se uzima i ako se brane od uvreda i kleveta. To je njihova „demokracija“ i „svijet slobode i ravnopravnosti“ koji nam nude!?

„Katolibani“, „ognjištari“, „desničari“, „filonacisti“, „ustaše“, „fašisti“, „revizionisti“, „ustašofili“ – samo su neke od etiketa koje nam lijepe „kulturnjaci“, „humanisti“ i ljuti „borci za demokraciju i ljudske slobode“ s lijevo-liberalnog spektra, kad god pokušamo izraziti bilo kakvo mišljenje ili stav koji se ne uklapaju u njihov bolesni svijet isključivosti i jednostranosti.

I oni se bez ograničenja pojavljuju u medijima (pa i na državnoj televiziji), dociraju javnosti (drsko, s visoka i glumeći nadmoć), organiziraju tribine (na kojima neistomišljenicima ne daju progovoriti) i oni su stvarni i jedini vlasnici informativnog prostora. Oni koji razaraju i rastaču ovo društvo, etiketiraju naistomišljenike, pljuju narodu u lice, služe se nasilnim fašistoidnim metodama kako bi ostvarili svoje ciljeve i sve to bez ikakve, čak i moralne osude!?

A jesu li ta „gospoda“ i njihovi istomišljenici ikad jednom jedinom riječju spomenuli ogavne, gnjusne objede koje hrvatski narod podnosi već više od sedam desetljeća?

Jesu li se ikad (barem kurtoazno) ogradili od krivotvorina vezano, primjerice, za žrtve Drugoga svjetskog rata, poglavito Jasenovca i osjetili odgovornim što su oni i njihova Partija (u savezu s velikosrpskim naci-fašistima) tvorci monstruozne rasističke teorije o „urođenoj genocidnosti hrvatskoga naroda“ kojoj nema premca, ne u Europi, nego na kugli zemaljskoj!?

Vlastiti narod obilježiti na tako grozan, jeziv, stravičan način, samo da bi se zadržale društvene privilegije i politički profitiralo – ima li veće perverzije, može li se niže pasti, ne samo u ideološkom, političkom, nego i u ljudskom i moralnom smislu?

I takvi nam dijele lekcije, „popuju“o moralu, etici, ljudskim vrijednostima, slobodama, demokraciji? Patološki bolesnici koji bi srušili svijet radi svojih sitnih sinekura!

Bježe od argumenata i melju svoje unaprijed pripremljene pamflete poput mantri. I stalno su u napadu, jer jako dobro znaju da je to najbolja obrana. Dok god smo mi primorani uzvraćati udarce i stalno se prati od objeda i kleveta, oni su u taktičkoj prednosti.

Prema svim raspoloživim podacima, na području koje danas zauzima JUSP Jasenovac, od 1945. godine do danas, iskopano je ukupno ne više od 725 ljudskih ljudskih posmrtnih ostataka. Od toga, manje od četvrtine antropološki je obrađeno, a forenzički niti jedan!

Zašto?

Zato što bi se otkrivanjem istine poput kule od karata srušio konstruirani mit o Jasenovcu kao „ustaškom logoru smrti“ i „masovnom stratištu“ kojega su patološki bolesnici – komunisti uspostavili već tijekom rata (u čemu je svoju nečasnu ulogu, nažalost imao i ZAVNOH, odnosno njegova Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača), a u poraću ga nadograđivali do te mjere da su stvorili famu o „stotinama tisuća“, pa čak i milijun (!) žrtava, uz lažne popise koje danas prezentiraju kao „vjerodostojne podatke“. Prepisivali su popise srpskih naci-fašista i propagandista (iz „Muzeja žrtava genocida“ u Beogradu – tvornice propagandnih laži najniže vrste), skupa s njima krivotvorili podatke i nisu se usudili sve do 2009. godine (dakle, punih 64 godina po svršetku rata!?) objaviti taj svoj popis – jer, trebalo je pričekati da akteri rata i svjedoci poumiru, a tragovi ogavnih laži i krivotvorina se zametnu!

Tko god se drzne taknuti u ovu njihovu VELIKU LAŽ i preispitati bilo koji podatak, na njega se ustreme čuvari komunističkih mitova, poput bijesnih pasa. Nekoliko tisuća lažnih „žrtava“ već je zadnjih godina otkriveno na aktualnom mrežnom popisu JUSP Jasenovac – i nikom ništa! Nedvojbeno je utvrđeno da navedene osobe nisu imale nikakve veze s Jasenovcem (neki su ubijeni na drugim mjestima – od partizana, Nijemaca, Talijana, četnika – drugi umrli prirodnom smrću poslije rata, dio njih interniran je u inozemne logore i tko zna kako i gdje je završio svoj životni put, mnogima se sudbina ne zna), ali bez ikakvih problema, svi se i dalje vode kao „ustaške žrtve“!

I nema te podlosti koju nisu u stanju napraviti i smisliti čuvari komunističkih i velikosrpskih mitova i laži, samo kako bi izbjegli suočavanje s činjenicama.

To je takav soj.

Ovo što naši današnji „antifašisti“ govore, gore je nego ono što slušamo od dojučerašnjih agresora s istoka. Oni su radikalniji i pokvareniji nego Šešelj, Vučić, Vulin, Nikolić, Drašković i bratija zajedno, jer ovi barem ponekad zatvore usta, a kod „naših“ nema praznog hoda.

Neumorni su, beskrupulozni, drski i pokvareni preko svake mjere.

Lupetaju o „rasizmu“, „fašizaciji“ društva, „buđenju ustaštva“, „rehabilitaciji NDH“, o tomu kako „nedostaje samo uvođenje rasnih zakona“ pa da fašizam potpuno zavlada današnjom Hrvatskom, a sve ne bi li skrenuli pozornost s pravih tema: sa svojih zločina, nedjela i nepodopština koje čine neprekidno od 1945. godine do danas.

Stvorili su lažnu povijest, izgradili potemkinova sela, čitav jedan nepstojeći svijet koji počiva na opsjeni i laži i nema ničega zajedničkog sa stvarnošću i činjenicama. Ne postoji ni jedan (ali baš u doslovnom smislu riječi: ni jedan!) važniji događaja iz povijesti njihove KPJ (od dvadesetih godina XX stoljeća nadalje) ili NOB-a, oko kojega ne postoje kontroverze i barem po nekoliko verzija – koje su sami smišljali, nadograđivali i na kraju (kako to obično biva) zapleli se u vlastite laži.

Kao zmija noge kriju sve činjenice koje im ne idu u prilog: da su bili u savezu s nacistima prije rata i da su njihov ideološki otac Staljin i nacistički vođa Hitler planirali podijeliti svijet (što su i započeli već 1939. godine); da nisu prstom mrdnuli niti riječ prozborili protiv fašizma i nacizma gotovo dva desetljeća, a „slavnu antifašističku borbu“ i svoje „ustanke“ započeli (zamislite tu „slučajnost“ i „koincidenciju“!) upravo onoga dana kad je Hitler jednostrano prekršio potpisani sporazum i napao dotadašnjeg prijatelja i saveznika Staljina s kojim je već podijelio Europu i to zapečatio pisanim sporazumom (iz rujna 1939.)!?

Treba biti prilično glup pa prihvatiti tezu o spontanom „antifašističkom pokretu“ i to ne može progutati nitko tko drži do elementarnog dostojanstva i vlastitog zdravog razuma.

Ne želim negirati činjenicu da su deseci tisuća entuzijasta, idealista, časnih i poštenih ljudi čista srca i bez skrivenih namjera krenuli u borbu protiv zla – nacizma i fašizma. Ali, ne zaboravimo da među njima nije bilo niti 5% komunista i da su ti smutljivci, ta staljinistička zločinačka bagra koja nije bila ništa bolja od onih na drugoj strani, teško zloupotrijebila upravo njih koji su krvarili za pravedne ciljeve i u njihovo ime počinila teške, grozne i neoprostive zločine, da je vladala krvavom diktaturom, hranila se krvlju i leševima, proždirala (po potrebi) i vlastiti okot, a laž i propaganda su im bili temelji ideologije i političke prakse.

Je li i Hannah Arendt, koja je govorila (i pisala) da „Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom, tko nije istodobno i antikomunist“, isto tako „revizionist“, „ustaškinja“ i „filonacist“ kao mi ostali koji mislimo što i ona?

Nek odgovore na to!

Antifašistički pokret bio je kratkotrajni savez između Istoka i Zapada, između po svemu različitih ideologija, sustava i svjetonazora, između dva svijeta i on je nametnut upravo pojavom nacizma i fašizma koji jesu bili prijetnja civilizaciji – ali prije svega interesima i jednih i drugih. Ni Staljin, ni Roosevelt ni Churchill, nisu iz čistog entuzijazma i osjećaja pravde i humanizma krenuli u rat – da budem potpuno načisto – nego su prije svega na to bili primorani i branili su svoje interese. Ali su imali razuma i snage poslije velike svjetske kataklizme uspostaviti demokratsko društvo. I nitko se od njih nikad ne poziva na bilo kakav „antifašizam“, jer to je priča koja je završena prije više od 70 godina. Završena je i u većini istočno i srednjo-europskih zemalja koje su bile u komunističkom lageru.

Samo se kod nas u Hrvatskoj ovom teroru neostaljinista ne nazire kraj.

Komunizam i antifašizam nisu isto, niti se između njih može stavljati ikakav znak jednakosti i to je jedan od temeljnih nesporazume s kojim se mi u Hrvatskoj srećemo već desetljećima. Jugoslavija predvođena Titom i Partijom nije bila u stanju prihvatiti nikakav oblik demokratske svijesti jer vodili su je staljinisti, robovi Kominterne, oni kojima su samovlašće i parazitski život na grbači naroda bili isključivi cilj, a teror i uvođenje strah sredstva za uspostavu vlasti. Drugačije nije moglo ni biti, jer vladali su šegrti najvećeg zločinca u povijesti Europe, koji je pobio ili umorio glađu 65 milijuna ljudi u vlastitoj zemlji, a milijune njih kao topovsko meso poslao u rat protiv dojučerašnjeg saveznika Hitlera. Sovjetska sirotinja (oni kojima je NKVD pucao u leđa ako ne bi jurišali) strah je potiskivala hektolitrima votke koja je dopremana na fronte, civili i vojnici su se grčevito branili za preživljavanje u gradovima i selima jer nisu imali izbora. Oni su pobijedili nacizam, a ne Staljin i njegova Partija.

I naši „antifašisti“ iz KPJ ponašali su se uglavnom tako. Bila je to ista ideološka matrica.

U završne i najteže borbe (jer sve do tada je bila dječja igra) na Srijemski front poslali su desetke tisuća djece (od 12 do 16 godina) i neobučene i nespremne ih gurnuli u smrt, dok su se oni „proslavljeni partizanski komandanti, komunisti i borci“ krili u debeloj hladovini, daleko od svakog rizika!

I što je na kraju ostalo iza njih poslije rata?

Huda jama, Macelj, Bleiburg, Gračani, Jazovka, Golubnjača, Kevina jama, Križni put...u preko 1.700 masovnih grobnica na prostoru Slovenije i Hrvatske prosute su kosti njihovih žrtava i najveći je dio pobijen poslije rata...mnogi i na posebno okrutne načine (tako da su tisuće njih živi zazidani u rudarskim jamama i ostavljeni da umiru danima u agoniji), a slični masovni zločini događali su se od Triglava do Đevđelije. Imali su posebne odrede za likvidaciju (zločinački KNOJ, OZN-u), sustav koji je funkcionirao poput jezivog stroja, bezdušno i bez stanke. Nisu bili pošteđeni ni civili (žene, djeca, starci), ni svećenici, časne sestre, građanski sloj (posebice intelektualci koji su za takav nakaradni mediokritetski sustav predstavljali najveću opasnost)... Nakon toga uspostavili su svoje mitove, opskurne laži i konstrukcije, ispleli čitavu mrežu lažne povijesti kako bi to prikrili i izokrenuli istinu o prošlosti.

O prošlosti koja svjedoči i njihovoj krvavoj, zločinačkoj tiraniji! I to danas žele sačuvati po svaku cijenu kao povijesnu istinu!?

U Rumunjskoj, (bivšoj) Istočnoj Njemačkoj, Poljskoj, Slovačkoj, Litvi, Latviji, Estoniji, Mađarskoj, Bugarskoj, lustracija je provedena, a nedavno je Bugarska i formalno (službeno) označila svoju Komunističku partiju zločinačkom organizacijom. Kod nas nema ni naznaka tog procesa, nema katarze i preispitivanja unatoč svemu, pa i međunarodnim rezolucijama od kojih ona iz 2006. godine (br.1481) izrijekom od članica traži osudu zločina totalitarnih komunističkih režima.

To među ostalim dokazuje kako su u Hrvatskoj preživjeli najokorjeliji neostaljinistički dogmati koji su (prije svega zahvaljujući našoj pasivnosti i ratnim okolnostima 90-ih godina), naša nastojanja da se društvo demokratizira i provede koncept pomirbe iskoristili kako bi se poput kameleona pretvorili u „zaštitnike“ i promicatelje ljudskih prava i sloboda. To im ne bi uspjelo da nisu nastavili perfidnu politiku vezivanja za „antifašizam“ s kojim u suštinskom smislu nemaju ničega zajedničkog ni oni ni njihova zločinačka komunistička ideologija čije krvavo lice kriju iza već izlizanih floskula i parola. Sastavnicom tog „paketa“ je i haranga protiv neistomišljenika i svih koji traže samo jedno: DA POVIJESNA ISTINA IZAĐE NA SVJETLO DANA.

Dok se to ne dogodi, Hrvatska će ostati zarobljena u svojoj ljušturi prošlosti, bez nade i bilo kakvog stvarnog pomaka na svakom, pa i gospodarskom planu.

Istina o prošlosti neophodan je preduvjet za normalne odnose u društvu i prevazilaženje sukoba i podjela i bez nje nema budućnosti.

 

Zlatko Pinter

Share
0