U Hrvatskoj i Srbiji neprestano se priča o koncentracijskom logoru Jasenovac. Mislili smo da se o njemu sve zna, jer je o logoru napisano brdo knjiga, na tisuće članaka te snimljen iznimno veliki broj dokumentarnih filmova.

Ali, vraga… o njemu svako malo netko nešto doda, pa se stječe dojam da se više ne zna što je laž, a što istina. No, tijekom II. svjetskog rata, osim Jasenovca, koji je bio najveći, postojali su i drugi koncentracijski logori, ali o njima se malo zna, kao primjerice o prvom i najvećem sabirnom logoru pod ustaškom upravom koji je bio otvoren (1941.) kraj Koprivnice, a riječ je o Danici. Koliko je samo laži napisano o tom logoru! Eto, prof. Dražen Ernečić, viši kustos Muzeja grada Koprivnice, već godinama ukazuje na „grešku“, tj. da se logor uopće nije nalazio na mjestu na kojem se održavaju komemoracije, već dalje od toga, gdje se godinama nalazi „Podravkina“ tvrtka „Transport“! Netko je očito (Pavle Gaži?) napravio zbrku, pa sad imamo to što imamo.

Ali, zanimljivo je da se malo tko bavi koncentracijskim logorima Titovih partizana u II. svjetskom ratu! O njima se ne uči u školi, niti se pak o njima pišu knjige i snimaju filmovi. Zašto? A svi se, tobože, zalažu za istinu. Pa, istina je i to da su jugoslavenski partizansko-komunistički logori bili strašna mučilišta, kojima su ravni jedino bili oni u Rusiji! Ne, o tome se ne govori.

Stoga, kako bilo da bilo, radi istine, povremeno treba podsjetiti i na te logore, jer u ratu ništa nije bilo samo crno ili samo bijelo, kako nam to i danas pokušavaju nametnuti yugo-komunistički povjesničari, koji su se zadnjih godinama namnožili kao gljive poslije kiše!

Tek dio istine o tim logorima možemo pročitati i na stranicama Hrvatske enciklopedije. (Bolje išta nego ništa!). Dakle, prvi koncentracijski logor na partizanskom području otvoren je u prosincu 1943. na području Like (Otočac). Nakon toga, kako se približavao kraj rata, počeli su se brzinom munje otvarati brojni logori u kojima su bili smješteni pripadnici poraženih vojnih postrojba te velik broj civila na temelju optužbe da su “neprijatelji naroda“ tj. nove komunističke vlasti. Tko nije bio za Tita i partiju, bio je za – logor! Što se o tome ne govori i ne piše? U Hrvatskoj su partizani i komunisti otvorili brojne logore, a bili su prolazni, sabirni, radni, kazneni i – logori smrti. Nitko još do danas „ne zna“ gotovo ništa o tome što se tamo stvarno događalo, koliko je ljudi stradalo ili pobijeno. Bila je to, ali, na žalost, i ostala, najveća tajna Tita i partije. Tko se zanimao o ovoj temi također je ubrzo završio u jednom od logora, što je značilo i gubitak građanskih prava. Tito je, kao diktator, putem svojih zločinačkih službi (KOS, Udba…) uveo takav strah među ljude da se mnogi još ni danas ne usude govoriti, jer se valjda boje da se Tito - „ne digne iz groba“! Da poludiš, ali je tako! No, samo u partizanskim logorima u Valpovu i Krndiji, koji su djelovali do 1946., od iscrpljenosti, maltretiranja, glad i tifusa stradalo je oko 1o tisuća ljudi, a prema nekim pokazateljima i daleko više. Nitko zbog toga nije odgovarao.

Partizanski logori djelovali su navodno do 1953. Međutim nakon zatvaranja logora, bez suda i suđenja, većina Titovih zatvorenika nije puštena kućama, već je bila upućivana na prisilan rad, o čemu zna i mogao bi svjedočiti Josip Manolić. Prisilan rad bio je mnogo gori i brutalniji nego onaj u logorima. To što su radili „pobjednici“ sa svojim protivnicima, to se uistinu teško može i opisati.

Jedan od najbrutalniji komunistički kazneni logor bio je – Goli otok. Dovoljno je bilo da vas je netko prijavio da kod kuće imate sliku ili da ste samo, nakon 1948. spomenuli druga Staljina, koji im je u II. svjetskom ratu bio jedan od najvećih uzora, obvezno ste, da još jednom ponovimo – bez suda i suđenja – završili u ovom stratištu i mučilištu. Tamo je bio i iznimno veliki broj Hrvata, kojima su komunistički zlotvori doslovce – oprali mozak.

Dakle, osim Jasenovca, gospodo i drugovi, očito su postojali i neki drugi koncentracijski logori, pa je vrijeme da se više sazna i o njima, baš kao i o najzloglasnijim logorima koje su Srbi otvarali tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, a o kojima također djeca ne uče u školama.

Mladen Pavković