„Čuda da se dese“ – to je naziv članka (str.15.) u srpskim „Novostima“ (Zagreb, 12. svibnja 2017.), a u kojem među ostalim piše da je Županijski sud u Šibeniku zbog ubojstva srpskog civila Janka Ćakića 1995. u Zvečevu kod Kistanja, u obrambenom hrvatskom Domovinskome ratu, dosudio i presudio da Hrvatska mora obitelji tog nesretnog civila platiti 108.000 eura, „zbog štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih snaga“.

Oko 130 tisuća eura, također po odluci Županijskog suda u Šibeniku, dobit će od Hrvatske i obitelj Save Milivojevića, ubijenog 5. kolovoza 1995. u Kovačićima kod Knina.

U ovom pupovčevom političkom biltenu nadalje se navodi da je „država pokušala da se izvuče tvrdeći da je nastupila zastara potraživanja, no sud je taj argument odbio“.

Znači, nema zastare za ubojstva civila u hrvatskom Domovinskome ratu!

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, podsjećaju „Novosti“, dodijelio je obitelji ubijenog Siščanina Stanka Martinovića 30 tisuća eura, jer hrvatska država, „kako je utvrđeno, nije zaštitila pravo na život, što je rezultiralo time da počinioci njegovog ubojstva od 23. septembra 1991. nikada nisu ni otkriveni“.

E, sad je pitanje, je li se te i takve presude donose samo i isključivo za ubijene civile srpske nacionalnosti ili pak i za one koji su poginuli na hrvatskoj strani, od ruke srbijanskih agresora tzv. četnika?

Ne može biti da se pojedincima dodjeljuju odštete, a da se drugima (Hrvatima) ne zna ni grob! Spomenut ćemo tek primjer dr. Ivana Šretera, liječnika, humaniste i dobrog čovjeka iz Pakraca. Od 1991. nema mu ni groba, ni odštete!

Žalosno je i jadno što se više ne govori ni ne piše o hrvatskom branitelju Veljku Mariću, koji je u Beogradu osuđen čak na 12 godina robije, zbog navodnog ubojstva jednog civila srpske nacionalnosti, što nikada nije dokazano.

No, sve u svemu, pupovčeve „Novosti“ ne bave se srbijanskom agresijom na Republiku Hrvatsku, a još manje o poginulima, masakriranima, ranjenim i nestalim Hrvatima tijekom Domovinskoga rata.

Na tu temu ne može se čuti ni riječ od Pupovca, inače po zanimanju – političara iliti politikanta. A ako ga već netko i „natjera“ da nešto kaže o agresiji onda on i njegovi „pomozbog“ junaci odmah okreću stvari i prave se „toše“ da se još (25 godina nakon agresije!) „ne zna“ tko je zapravo u ovome ratu bio žrtva. Po njemu i ovim jadnim člankopiscima, koje plaća „ogavnim“ kunama, Srbi sigurno nisu.

Ali, da mi puno ne dužimo, donosimo popis smrtnog stradavanja iznimno velikog broja civilnih osoba u Vukovaru. Taj popis nalazi se u optužnici Županijskog državnog odvjetništva (ŽDO) u Vukovaru (broj: DO-K-41/00, od 24. prosinca 2002.) i zauzima gotovo pet stranica (!) gusto pisanih imena (u optužnici od 4-8. stranice!) žene, djece i staraca koji su zvjerski ubijeni u ovome gradu tijekom 1991.

Tko je od njih dobio odštetu od Republike Srbije, čiji su vojnici (zlotvori) poubijali tako veliki broj Hrvata, ni krivih ni dužnih? Jeli za njihovu smrt odgovorna država koja se branila ili pak ona koja je izvršila agresije?

Pupovac, što ti misliš o tome?

Inače, optužnica za zločine u Vukovaru do danas je ostalo mrtvo slovo na papiru!

Za to jedino nisu krivi Srbi, a oni koji su krivi s hrvatske strane što se za te ljude dosad ništa nije poduzelo, u najmanju ruku, morali bi odgovarati pred zakonom i Bogom!

Ali, dok se to ne dogodi (tek je prošlo prvih 25 godina!) kao dokument vremena ostavljamo na čitanje s dužnim poštovanjem imena civilnih žrtava (samo u Vukovaru!) – da se ne zaboravi!

Mladen Pavković