Što se skriva u imenima i prezimenima ne zanima gotovo nikoga jer imena su samo nazivi, barem tako razmišljaju obični smrtnici. Međutim, u narodnim imenima i prezimenima se skriva narodni ili etnički identitet svakog čovjeka.

U novije vrijeme prezimena su nastajala od imena tako da preko imena i prezimena i danas možemo odgonetati etničku pripadnost svakog pojedinca, a to je ono što nisu razumjeli ilirci. Osnivanjem Jugoslavije,  SPC prelazi Drinu te preuzima hrvatski pravoslavni puk i srbinizira ga.

Pravi Srbijanci su dolazili na hrvatski etnički prostor jedino preko vojske i žandara, ali takvih je bilo jako malo. Međutim, pravoslavni Hrvati su postali Srbi, ali ne i Srbijanci. Istovremeno veliki broj muslimana se iz Beogradskog pašaluka preselio u BiH. Religijsko čišćenje, zar ne? Tako je Beogradski pašaluk religijski očišćen od islama. Tako je BiH postala ničija država.

Ako su hrvatska imena Ante ili Anta, Stipe ili Stipa, Mate ili Mata, Šime ili Šima, Jure ili Jura, Mare ili Mara, Jože ili Joža, Ive ili Iva  i tako redom, kako prezimena nastala od tih imena mogu biti srbijanska? U Crvenoj Hrvatskoj hrvatska imena koja su završavala glasom A mijenjaju ga u O. Ova imena zasigurno nisu srbijanska.  Kako onda prezimena nastala od ovih imena mogu označavati Srbe u Hrvatskoj i BiH? Sa Osmanlijama BiH su naselili cincarski pravoslavni Vlasi i njih prepoznajemo po nadimcima koji su postali prezimena.

Srbijanska pravoslavna imena su drukčija nego li hrvatska. Srbijansko pravoslavlje je puno mlađe od hrvatskoga jer cijela Krajina ili Carevina Hrvatska je bila vazal Bizanta, a to ne možemo reći za Beogradski pašaluk i Vojvodinu.  Hrvatsko pravoslavlje je nastalo pod vazalstvom Bizanta, a srbijansko pod  tutorstvom imperijalne i pravoslavne Rusije.

Srbijanska pravoslavna imena su, primjerice, Antonije,  Milivoje, Radoje ili Spasoje, a od njih nastaju srbijanska pravoslavna prezimena Antonijević, Milivojević, Radojević ili Spasojević koja su  ipak rijetka među Srbijancima i Srbima. Ovo sigurno nisu hrvatska pravoslavna imena ni prezimena.  Ta prezimena nam otkrivaju posrbljene cincarske Vlase. Kako onda prezimena kao Antić, Stipić, Matić, Šimić, Jurić, Marić, Lovrić, Jolić, Jozić, Ivić,  Šantić ili Jakšić mogu pripadati srbijanskom pravoslavnom  korpusu?  

Izvorna hrvatska imena su dobivala sufikse EC i AC pa smo dobili prezimena, primjerice, Matec i Matac. Kako se slovo C u latinskom čitalo K, nastaju prezimena Matek i Matak. Isto tako glas C se odrazio kao Č i Š. Tako nastaje prezime, recimo, Mateša.  Matek se još odrazilo kao Maček. Kod ikavaca prezime Matec postaje Matič, a dolaskom Osmanlija glas Č je zamjenjen nehrvatskim glasom Ć.

Sada bih želio naglasiti da glasovi Ć, Đ, LJ, NJ i DŽ nisu izvorno hrvatski. Prva četiri su nastala kada su iza suglasnika T, D, L i N dolazili vokali pa je između njih umetnut nepostojeći glas J. Slogovi  TA i TE postaju TJA i TJE, što se odrazilo kao ĆA i ĆE. Isto tako se dvoslov DJ odrazio kao DŽ.  Neki suglasnici ispred vokala su također dobivali nepostojeći glas J,  ali se nije mijenjao početni suglasnik. Tako riječ mesto postaje mjesto, pesma postaje pjesma ili baka postaje bajka. Bajka je dobila simbolično značenje jer je baka obično unučadi pričala fantastične priče.

Štoviše, glas DŽ je često zamjenjivao izvorni glas  Č.  Primjerice, prezime Karača postaje Karadža ili Karačec postaje Karadžić. Dolaskom Osmanlija slovo J je zamjenjivalo slovo Č. Tako prezime Hrvačec postaje Hrvojec. Odatle i ime Hrvoje i to ispuštanjem slova C. Ovako se mijenjao hrvatski vokabular.

Međutim, ubacivanje nepostojećeg glasa J nije bila samo odlika Osmanlija. Taj nepostojeći glas su ubacivali i Normani. Takve riječi su fjaka, fjord ili fjume.  Ovo nam pokazuje da Normani i izvorni  Turci dolaze sa sličnih etničkih prostora. Tako je taj nepostojeći glas J ušao u hrvatske riječi. Tako je nastala jekavica dok je ijekavica nastala od srbijanskih ekavskih riječi koje imaju različiti naglasak od kajkavskih. Ovako se mijenjao hrvatski jezik. Preko ijekavice u hrvatski jezik su ušle ijekavizirane srbijanske riječi.

Kako vidimo jezik je duša svakog naroda jer bez njega ne bi postojao narod, a sve sam ovo naveo kako bih ukazao na vrednote  arhaičnog hrvatskog jezika. Bez hrvatskog jezika mi danas ne bi bili Hrvati već Talijani, Mađari, Austrijanci ili Srbijanci. Bez poznavanja povijesti lingvistike, te starijih pisama i pravopisa, teško bi bilo otkriti u imenima i prezimenima etnički identitet pojedinca.

 

Srećko Radović