Luđacima se i bezumnicima možemo samo diviti jer posjeduju najrjeđu od sviju odlika ljudskih, a to je dosljednost. U mislima njihovim, riječima, djelima i propustima ne nalazimo umnost (odatle i naziv bez-umlje), stoga im, na prvu, poričemo svrhovitost i uopće razboritost; “sapientia”, odnosno “νοῦς„ u najširem značenju tih riječi.

Međutim, time niječemo njihovu postojanost ili hegelijansko sročeno, određujemo ih samo kao negativni moment: “Ništa, čisto ništa; ono je prosta jednakost sa samim sobom, savršena praznina, bez odredbe i bez sadržaja; nerazličitost u samome sebi.” (G. W. F. Hegel, Nauka logike, str. 86.) No, to je, prema Derridi i još nekima, logocentristička predrasuda. „Mišljenje počinje tek tada, kad smo iskusili, da je taj stoljećima slavljeni um najtvrdokorniji protivnik mišljenja.“ (M. Heidegger, Nietzscheova riječ: »bog je mrtav«, str. 106.).

Srećko Radović ili kako će ga povijest pamtiti – Felix Fillaboris – jest jedan od tih rijetkih i iznimnih ljudi, koji, shvativ da je „um najtvrdokorniji protivnik mišljenja“, hodi stazom čistog bezumlja. Felix je „in praxi et de facto“ očitovanje, odnosno u-tjelovljenje Nietszcheovog nadčovjeka ili, pak, Kierkegaardovog „viteza vjere“. Stari su Grci takvo stanje prije upliva onog „λόγος“ nazivali „Χάος“ (Empedoklo). Isprva smo smatrali da je sve ovo jedno jezikoslovno pitanje, no pogriješili smo te bili primorani posegnuti za „reginā scientiae“ ili filozofijom, kako bismo pokušali objasniti ovo, bez pretjerivanja, pitanje civilizacijskog značaja.

Upućujemo i sve logocentriste na knjigu britanskog matematičara Iana Stewarta „Does God Play Dice: The New Mathematics of Chaos“, u kojoj obrazlaže da je „chaos“ samo druga strana iste kovanice reda, pravilnosti, zakonitosti, što za socijalnu i sociološku posljedicu ima upravo ono što smo naveli u napisu „Neznanje nije samo simpatično, već i simptomatično“ od 06. ožujka mjeseca 2017. godine, odnosno da „luđake ne treba diskriminirati; i oni su dio društva.“ Ipak, sve netom navedene smjele tvrdnje glede našeg bez-umnog Felixa, koji će svoj obol u matematici (i filozofiji) kaosa (ludila) tek dati, možemo obrazložiti na njegovu posljednjem napisu „Vukelićev i naš pristup“ od 11. ožujka mjeseca 2017. godine. „Hic Rhodus, hic saltus. Pojmiti ono što jest, zadaća je filozofije, jer ono što jest – jest um.“ (Hegel, Osnovne crte filozofije prava, str. 18.) Mi ćemo pak, na Felixovu primjeru pokazati, da ono što jest, može biti i ne-um, ili bez-um(nost).

Ne očituje li se ta nenadmašna suludost već u prvoj rečenici: „Je li Ivo Vukelić intelektualac, znanstvenik ili vukovac ne znam, ali on me podsjeća na okorjelog i taštog moćnika i boljševika koji bi ljudima skidao glave zbog svojih dogmatskih uvjerenja, a to je sigurno pokazao u svojem posljednjem tekstu.“ Prije svega, kako itko može opravdati niz sljedećih riječi koje bi trebale biti bliskoznačnice: intelektualac – znanstvenik – vukovac? Logički iskaz: svi znanstvenici su intelektualci ili svi intelektualci su znanstvenici, naprosto ne stoji; postoji bezbroj znanstvenika koji veze nemaju s intelektualizmom, ali i puno intelektualaca koji nisu znanstvenici, dapače, nemaju ni formalno srednjoškolsko obrazovanje, a u stanju su po znanju nadmašiti akademike ne samo hrvatskog, nego i svjetskog glasa.

Obrazovanje je, prije svega, osobno pitanje i stvar strasti, a ne hrpa papira na kojima piše određena titula. Drugo, možda se još i poistovjećenje intelektualca i znanstvenika može progutati, no odakle vukovci? Je li „vukovac“ neki zapadu nepoznat istočnjački „iustus titulus“, akademsko-profesorski naslov ili što? Prema uvriježenom shvaćanju, „vukovac“ podrazumijeva pobornika filološko-jezične škole Vuka Stefanovića Karadžića, srbijanskog jezikoslovca iz 19. stoljeća. Dalje, „moćnika i boljševika“ – kakve veze imaju pojmovi moćnik i boljševik? Postojali su i postoje feudalni moćnici, boljševički moćnici, fašistički moćnici, bankarski moćnici, farmaceutski moćnici i tako dalje, a boljševik je jednostavno osoba koja živi i vjeruje boljševičke ideje. Treće, nitko ne bi nikomu skidao glave, već bi, kad bi bilo po našemu, zakonski odredili da se za protudržavne, protunarodne te općenito nekorisne i netočne javne istupe prekršajno/kazneno odgovara. Što se tiče izraza „dogmatskih uvjerenja“, ne preostaje drugo no obrazložiti što je dogma. Naime, dogma-tika je najvažniji i neizostavni dio pravne znanosti, preuzeta iz bogoštovlja, odnosno teologije, a potječe iz starogrčkog δόγμα –označava nešto što se smatralo ili smatra (od nekoga ili nekih) ispravnim. U suvremenom diskursu, odnosno uličnom žargonu (čiji je Felix vrsni poznavatelj) dogma označava shvaćanje/uvjerenje koje je prihvaćeno/preuzeto bez propitkivanja ili provjeravanja. U tom smislu, „dogmatsko uvjerenje“ je koliko pleonazam, toliko i oksimoron.

Piše Fillaboris dalje: „No, nije mi jasno kako je JA odjednom postalo MI. Tko su MI ili tko je Ivo Vukelić koji vrijeđa i pokušava poniziti osobu koja misli drukčije… Sa svojim uvredama Ivo Vukelić nije povrijedio ni ponizio mene već su Vukelić ili MI ponizili sebe same.“ Tu je na djelu očitovanje jedne duboke i neodredive nepismenosti, što je popratbina svake mahnitosti. Odgovor na pitanje kako je „ja“ postalo „mi“ je jednostavan – sprezanjem (konjugacijom) glagola i pridavanjem pripadajuće osobne zamjenice. Nejasno je kako jednom „jezikoslovcu“ nije jasan prijelaz iz jednine u množinu… Pozivajući se cijelo vrijeme na znanost, poražavajuće je kako Felix nije upoznat s uporabom prvog lica množine u znanstvenim uradcima, ali i diskurzivnoj/esejističkoj prozi. Honore de Balzac pripovijeda (u svojstvu naratora/pripovjedača) u prvom licu množine; isto tako Matoš, Tolstoj, Hegel, Hanslick, Saint-Simon, Flaubert, Kafka i t.d. To je ono što Michel Foucault naziva razdobljem „klasicizma“, odnosno vrhovništvom znanosti i znanstvene metode. Prema historiografiji podjeli povijesti umjetnosti, takav se način pisanja javlja već u kasnoj renesansi i baroku te traje do dana današnjeg; nijedan ozbiljan suvremeni znanstvenik ne piše u prvom licu jednine – to je naprosto neukusno i odbojno, a cilj je vjerojatno takvog obraćanja čitatelja učiniti sklonim i privrženi(ji)m piščevu stavu i mišljenju. Većina je srednjovjekovnih pisaca, prije svega teorijskih napisa, pisala u prvom licu jednine, ali se nisu potpisivali jer shvaćanje autorstva poput današnjeg nije postojalo, odnosno sve se radilo „per magnam gloriam Dei“. Renesansni pisci, kao što su Pascal, Spinoza, Descartes, de Montaigne i t.d., rabili su prvo lice jednine pod utjecajem ondašnjih pomodnih ideja zbog, nazovimo to, homocentričnog shvaćanja koje će se filozofijsko-teorijski utemeljiti tek u Kantovom subjektivnom idealizmu. Stvar je pristojnosti i obrazovne čestitosti pisati u prvom licu množine, ako ništa, tradicije radi, kao što na kolegijima vrhunskih akademskih profesora predavanje počinje na određeni sat i „kvarat“, kako kažu domaći 'judi.

Ipak, Felixovo čuđenje nije neutemeljeno. U engleskom govornom području potpuno je uobičajeno i poželjno pisati u prvom licu jednine; dapače, znanstveni se radovi i članci pišu isključivo na taj način. Međutim, treba uzeti u obzir da Englezi pišu „ja“ s velikim slovom („I“), što antropolozi tek trebaju obrazložiti i rasvijetliti. U posljednje se vrijeme velik broj ljevičarskih teoretičara, pokušavajući primijeniti Derridinu dekonstrukciju, a u biti marksistički obezvrijediti tradicionalne pojmove i vrijednosti, također bavi pisanjem u prvom licu množine. Promatrajući taj „mi“ iz očišta identiteta, što u biti predstavlja određenu zajednicu, ona može biti mjesna (Faulknerovo djelo „A rose for Emily) ili nacionalna, odnosno može predstavljati i društveni skupinu (Matoš koji govori u ime intelektualaca) i t.d. Moramo priznati, nismo se uporabom onoga „mi“ u naraciji/pripovijedanju nikad bavili, ali bismo mogli izvesti zaključak da se on razvio iz uloge i riječi zbora/kora u starogrčkim tragedijama. U svakom slučaju, dio se suvremenih sociologa poput J. F. Costella ili M. Castellsa bavi tim pitanjem, a zanimljivo je spomenuti Costellovu primjedbu da se od 11. rujna 2002. prvo lice množine primjenjuje sve učestalije, vjerojatnije s ciljem stvaranja (ili neomarksistički – nametanja) zajedništva. Kako bilo, mi (!) smo tradicionalisti i rijetko od tradicije odstupamo, a šteta je jedino što ovakvi Felixovi bez-umni nasrtaji nisu češći jer iza njih zapravo stoji jedna zavidna ljubopitljivost koju smo mi (!) spremni uvijek zadovoljiti.

Što se tiče „ponižavanja“, mi (!) se tek koristimo starom Sokratovom metodom ironije kako bismo Felixa doveli do prvog stupnja znanja – činjenice da ništa ne zna – nakon čega slijedi majeutika.

„Zar je moguće da jedna sarkastična riječ – jezikoslovac – može razbjesniti navodnog jezičara.“ – mudro zbori Felix i upitnu rečenicu ne završava upitnikom. Nismo se toliko ni bavili pojmom – sarkazam – no valja primijetiti da riječ (tekst) sama po sebi ne može biti sarkastična već joj je za to potreban kon-tekst. Mi (!) nismo jezičari, pa ni „navodni jezičar“, nego smo samo malo više upućeni u bit (hrvatskog) jezika, što je beskonačno puta više od Felixa jer je svaki prirodni broj beskonačno mnogo puta veći od nule/ništice (0). „Može on imati  i titulu doktora znanosti, ali u svojim tekstovima je pokazao da je lingvistički neznalica koji je netolernatan i nepristojan čovjek. Toliko o njemu.“ Ovdje se otkriva sovjetski (bez)um čija je glavna odlika pri odsutstvu utemeljenih činjenica i tvrdnji rabiti „argumentum ad hominem“. Također, samo je u bivšim sovjetskim zemljama (gdje spada i Titova Jugoslavija) važna „titula doktora znanosti“, odnosno formalni dokaz o završenom školovanju. S druge strane (na zapadu) je važno što netko zna raditi, odnosno umije li određeni posao, ma koji to bio obavljati sukladno pravilima struke (de lege artis), neovisno o ispunjenju formalnih pretpostavki.

Nakon što je ustvrdio „Toliko o njemu.“ Felix nastavlja (?!): „Poznajem puno doktora znanosti diljem svijeta i u različitim poljima čijoj skromnosti se divim. Međutim, tako se ne ponašaju mnogi intelektualci i znanstvenici u RH, a najmanje doktori znanosti koji su oholi uz jako naglašen  nagon moći, što je njihova najbolja vrlina. To je ostatak komunističke svijesti.“ Heidegger je jednom prilikom okupio neke svoje stare studente kojima je predavao u Marburgu i Freiburgu te je na ploči ispisao rečenicu kojom započinje drugi dio Hegelove „Logike“: „Die Wahrheit des Seins ist das Wesen“ o kojoj su raspravljali cijeli dan. Netom spomenuti Felixov navod ne zaslužuje manje, a budući nemamo starih studenata, morat ćemo to ostaviti na razmatranje i prosudbu našim štiocima „diljem svijeta“.

„Možda ga je razbjesnila i riječ meštar koju naziva glagoljičkom. Ne postoje glagoljičke riječi nego postoje čakavske i kajkavske riječi.“ Nakon što smo otkrili sovjetsko bezumlje u Felixa, sad otkrivamo i odsutstvo sposobnosti za spoznaju ironije; naime, Felixovi napisi su o tome kako sve potječe od Hrvata, a napisi mu vrve tuđicama kao u Srbijanaca i Bosanaca – i ovo je, unatoč općem mnijenju – vrhunska dosljednost u ludilu i bezumlju. Ipak, moramo se zapitati, ukoliko Felix nije kadar shvatiti ironiju, ne može ni doći na prvi stupanj sokratovske spoznaje, a o majeutici da ne govorimo; Felix ni ne zna da ništa ne zna, što je tužno i sućuti dostojno.

Sad opet k jezikoslovlju: „Ne postoji staroslavenski ni indoeuropski jezik jer indijski jezici nisu semantički  povezani ni sa jednim jezikom u Europi.  Umjesto indijskih jezika je postojao sanskrit ili haravača.  Staroslavenski jezik je stvorio Bartol Kašić sa svojim timom u Rimu. To je jekavica koju je Rim nametnuo na prostoru Crvene Hrvatske i Dubrovačke Republike, a ona se razlikuje od vukovske ijekavice.“ Ovo je skoro točno, samo treba par stvari napomenuti; prvo, staroslavenski je skupni naziv za jezike koji su se rabili na „ovim prostorima“, kao živi jezik nikad nije postojao, već je dio jezikoslovnog postupka pri istraživanju etimologije budući riječi iz današnjeg hrvatskog, srpskog, albanskog, makedonskog, bugarskog imaju zajedničke korijene. U biti je to svojevrstna inačica ondašnjeg književnog jezika kojeg su stvorili Ćiril i Metoda pri pokrštavanju divljih Slavena. Isto je s indoeuropskim jezikom, budući su istraživanja nedvojbeno pokazala da postoji zajednički iskon (jezična osnova) suvremenih jezika na području Europe do Indije. S obzirom na tvrdnju da „indijski (???) jezici nisu semantički  povezani ni sa jednim jezikom u Europi“, tu opet stojimo bespomoćni pred Felixovim ludilom; naime, oni ni ne mogu biti semantički povezani jer sematnika podrazumijeva značenje riječi, ali su itekako etimološki vezani. Uostalom, na studiju se klasične filologije uči i sanskrt, a primjerice, ne uče se jezici sjevernoameričkih Indijanaca pa neka svatko izvuče svoj zaključak. Tvrdnja da je Bartol Kašić (16. i 17. stoljeće) stvorio staroslavenski jezik (9. stoljeće) „sa svojim timom u Rimu“ može jedino proizaći iz previše gledanja britanske serije „Doctor Who“, isto kao i tvrdnja da je Rim nametnuo jekavicu na prostoru Crvene Hrvatske i Dubrovačke Republike.

Prije svega evo izvadka i Hrvatske enciklopedije: „Jat, naziv 33. slova glagoljičke i 32. slova staroćirilične azbuke. Ne zna se pouzdano kakav mu je bio izgovor u staroslavensko doba, u X. i XI. st.: je li bio blizak vrlo otvorenomu /e/, bliskom glasu /a/ (ä/jä), ili se smještao između glasova /e/ i /i/ (dvoglas iȇ). Pretpostavlja se da je imao nestabilnu artikulaciju, pa mu je i potonja sudbina bila vrlo različita. Samo na južnoslavenskom prostoru artikulacija mu je vrlo široka: /a/, /ije/je/, /e/, /i/ itd. U hrvatskom standardnom jeziku refleks je jata /ije/je/; u štok. dijalektima može biti i /i/ i /e/, u čakavskima također /i/ i /e/, a u kajkavskima /e/ i diftonške inačice. Razvio se iz praindoeuropskog monoftonškoga dugog e /ē/ te monoftongizacijom praslavenskog dvoglasa /ai/ i /oi/ u nekim položajima. U staroslavenskim tekstovima na početku riječi i iza vokala rekonstruira se izgovor /ja/, a u položajima iza suglasnika nacionalne filologije različito postupaju. Hrvatska je tradicija da se jat ostvaruje, kao i u suvremenome hrvatskom standardnom jeziku, kao /ije/je/. Transliteracija se ne obzire na različitost izgovora, pa se tako jat u latinici obilježava ili s »kapicom« (ê) ili s kvačicom (ě). Oblik s kvačicom na mjestu jata rabio se u doba hrvatskog narodnog preporoda (tzv. rogato e), pa se mogao izgovarati primjereno pojedinim govorima.“

Sukladno načelu: piši kako govoriš i čitaj kako je napisano, što je Karadžić preuzeo od Johanna Christopha Adelunga, vrlo je jasno da se u srpskom jeziku prvo pojavljuje (i)jekavica, budući se rogato e (ě) tako pisalo, ali ne i izgovaralo, što ide u prilog tvrdnji da srpski narod i srpski jezik prije 19. stoljeća nisu postojali, a nastali su isključivo kao politički koncept revoltirane čaršije.

Dalje se ne bismo osvrtali na Felixovo ludilo, već bismo samo naveli neke njegove tvrdnje kao što su:

- Riječ meštar je čakavska, a od nje su nastale njemačke i engleske riječi meister i mister. Mister na engleskom znači gospon, a za to značenje u njemačkom se koristi riječ HERR, dakle, HARA.

- Riječ meštar uopće nije povezana sa riječju gwer jer ova je nastala od hrvatske riječi čvera, koja se u čakavici odrazila kasnije kao švera, a riječ čavara se odrazila kao švora.

- Postoji i keltska riječ gwen, a to je čakavska riječ čavan, koja je suglasničkim pisanjem postala čun da bi se dalje odrazila kao sun, dakle, sunce.

- Ne znam ako uvaženi gospon Vukelić zna da su na ovim prostorima nekad živjeli Hrvati koji su bili poznati kao Celti ili Helveti. Oba naziva su romanska.                             

- Riječ bard je nastala od riječi brada, a napisana je različitim pravopisom. Zar u Britaniji bardi nisu bili pjesnici koji nosili brade? Zar brod na moru ne izgleda simbolički kao brdo ili brada? Očito, riječi su značenja dobivale po simbolici. Zar zbog toga i drugi pjesnici u ostatku Europe nisu često nosili brade?

- Prva čovjekova riječ koju je izgovorio čovjek je bila HARA koja je tada značila Sunce. Nastankom semitskog pisma riječ HARA je postala RA, a to je egipatska riječ za sunce.

- Ako prepoznajemo glasovne promjene vidjeti ćemo da prva četiri slova stoje za naziv Harvač:  A=H, B=R, V, G=Č, dakle, HRVČ ili HRUČ. Naziv prvog slovo znači bog, drugog srce ili ljubav, trećeg znanje i četvrtog molitva. Ove promjene nam pokazuju da su Hrvati prije ove glagoljice imali svoje pismo koje se zvalo haravača. To pismo je imalo 16 slova i možemo ga povezati sa horoskopom. Na to nas upućuje i današnje armensko pismo koje ima 38 slova, dakle, 16 haravačkih i 22 semitska.

Dakle, ovo je „best of“ Felixa Fillaborisa. Tko može pred svim ovim ostati ravnodušan? Jer, nije to neznanje, neupućenost, neobrazovanost, maloumnost ili što već – to je iskonsko, iskreno, nepatvoreno ludilo i bezumlje. Ako je Χάος (Kaos) božanstvo, Srećko Radović ili Felix Fillaboris je bogočovjek. Felix je samim svojim postojanjem opovrgnuo stupove zapadne civilizacije, opovrgnuo je racionalizam i empirizam, opovrgnuo je klasični njemački idealizam, opovrgnuo je sve što se opovrgnuti dalo. Nije Nietzsche pokušao prevrjednovati sve vrijednosti – to je učinio naš Felix, pred kim moramo biti ponizni, krotki i skrušeni.

Pascal u djelu „Misli“ piše: „Slučaj donosi misli, slučaj ih i oduzima. Nema vještine po kojoj bismo ih očuvali ili stekli. Misao mi je umakla, a htjedoh je zabilježiti. Umjesto toga, bilježim da mi je umakla.“ (str. 159., fr. 370 [142]) Pascal, dakle, bilježi odsutstvo, a Felix je odsutstvo odsutstva, nijekanje nijekanja, negacija negacije, antium i antirazum.

„Sa ovim bi završio moju polemiku sa gosponom Vukelićem ili Njima. Mislim da se radi o IHJJ i ne mogu zamisliti da tako visoko obrazovani stručnjaci nemaju dovoljno znanja da bi usporedili hrvatski jezik sa neslavenskim jezicima. Oni nikada nisu pročitali vedske himne, ali negiraju da su napisane na čakavici. Tako ne rade znanstvenici.“

Ništa se ne može završiti kad je sve već završeno; Srećko Radović jest konac i kraj, krah svega što je čovječanstvo spoznalo i iznjedrilo; glasnik, prorok i (iz)vršitelj Apokalipse, konačno u beskonačnom i beskonačno u konačnom. On je tmina koja izaziva „Götterdämmerung“, neminovni i neizbježni kraj koji nam svima predstoji. Tko se želi spasiti, neka svakodnevno moli sljedeću „molitvu“: Haravača, ačavarah, vara-arada, bara-arada, čavan, čavana, čvora, švelja – haravača, haravača, hara, hara!

Milko Valent na početku romana „Umjetne suze“ piše: „Utrka s kaosom je počela.“ Netočno – utrka s kaosom je završila, a pobjednik je Srećko Radović.

 

Ivo Vukelić