Svako malo pojavi se neka knjiga vezana uz hrvatski Domovinski rat. Međutim, ovih je dana gotovo „spektakularno“ najavljen izlazak čitanke-priručnika za učitelje povijesti u osnovnim školama i nastavnike povijesti u srednjim školama - Domovinski rat (Školska knjiga, 2015.), čiji su autori Nikica Barić, Darko Dovranić, Tamara Janković, Ante Nazor, Domagoj Novosel i Emil Petroci. Za taj priručnik uz ostalo su isticali i da je „izdavačko-znanstveni podvig“!?

U svakom slučaju, dobro je da se pojavila još jedna (u nizu) knjiga o stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države te o suvremenoj povijesti Bosne i Hercegovine. Ali, da je to „izdavačko-znanstveni podvig“ - nije, jer dosad je objavljen relativno veliki broj (čak i boljih) sličnih knjiga.

Od ove publikacije, u prvom redu, očekivali smo ipak „nešto novo, nešto više“, što možebitno dosad nije objavljeno, odnosno da će biti prezentirani službeni podatci o ovoj temi, ili bolje rečeno (povijesnim) događanjima, tim više što je od početka srpske i ine agresije prošlo 25 godina.

U samom uvodu ovog priručnika prema dr. A. Nazoru doznajemo da se „može smatrati da je Domovinski rat okončan 15. siječnja 1998.“, dok s druge pak strane u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji za završetak se ističe – 30. lipnja 1996.! Što je točno? Jedno ili drugo? Ili jedno i drugo?

Nadalje se navodi Izvješće predsjednika dr. Franje Tuđmana od 15. siječnja 1996. (str. 13) u kojem se naglašava da je u „čitavom Domovinskom ratu, od 1991.do 1995. hrvatski narod imao sljedeće ljudske žrtve: u Republici Hrvatskoj 10.668 poginulih i 2.915 nestalih (ukupno 13.583 poginulih i nestalih) te 37.180 ranjenih. Međutim, već na idućoj, četrnaestoj, stranici iznosi se ovo: „Prema podatcima dr. Andrije Hebranga, ratnog ministra zdravstva, u Domovinskom ratu na hrvatskoj strani ubijen je 6891 hrvatski vojnik i 7263 civila (ukupno 14.154)“. Zatim čitamo da je prema podatcima Stožera saniteta Ministarstva zdravstva u Domovinskom ratu ukupno ranjeno 30.578 osoba! (str15)

Bojimo se da će već ti podatci dobrano zbuniti one kojima je knjiga i namijenjena. Ili, može biti ovako i onako!? Razlog ovoj nedoumici je i taj što su autori ove knjige najviše (u pravilu) koristili podatke pojedinaca ili udruga, a ne one na službenoj, državnoj razini, pa ispada – država šumom, a autori drumom.

Dalje je nejasno zbog čega se, za razliku od ostalih sličnih publikacija, uopće nigdje ne spominje Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena (SKH-SDP), ali ni jedna druga politička stranka koja je djelovala početkom devedesetih godina? Naime, u školama moraju znati istinu, tj. kakvu je negativnu ulogu odigrala partija Ivice Račana, ali od toga nema ni slova, a niti se govori o ni jednoj drugoj političkoj stranci, osim o Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), ali i nekim srpskim strankama.

Zanimljivo je da nam ni ova publikacija, toliko godina nakon okupacije Grada Vukovara, ne pruža točan podatak koliko je ljudi u ovome gradu ubijeno u vrijeme rata, već se ističe ovo: „Pošto su sredinom studenog 1991. Vukovar okupirale srpske snage i JNA, ubijeno je nekoliko stotina (sic!, op. a.) hrvatskih vojnika i policajaca“(str. 76.) Nakon ovoga u školama će sigurno postaviti pitanje: jesu li Vukovar okupirali oko 15. studenoga, dakle nekoliko dana prije tog 18. studenoga, ili mnogo ranije? Također će se čuditi kako se još ne zna točan broj ubijenih.

Zar hrvatska država (još) ne raspolaže barem s ovakvim pravovaljanim podatcima, tim više što bi poginuli, ali i stradali morali biti svetinja i njihova imena objavljena zlatnim slovima?

Kad autori obrađuju temu „Operacija Bljesak i operacija Oluja“ (str.84-88.) nigdje ne možete pročitati koliko je hrvatskih branitelja i civila tom prigodom smrtno stradalo ili kakve su konkretno zločine činili srpski i ini agresori, ali možete pročitati ovo: „Nažalost, nakon Oluje bilo je slučajeva da su neki hrvatski vojnici, policajci i civili počinili zločine i nasilja nad preostalim malobrojnim srpskim stanovništvom ili su uništavali i pljačkali napuštenu srpsku imovinu.“ (str. 86.). Autorima bi mogli postaviti pitanje: a u kojem to kraju gdje su Srbi i ini bili okupatori nije bilo strašnih zločina, prije svega nad nevinim hrvatskim stanovništvom? Pa, ako spominju jedne, neka spominju sve, jer prema ovakvom objašnjavanju povijesti onima u školi opet ne će biti jasno, kad to ne piše, jesu li samo bilo zločina od hrvatske strane, ili i strane agresora (ili se njihovi zločini podrazumijevaju?).

Kad govorimo o Oluji, šteta što na mnogobrojnim fotografijama nije prikazan i Nacionalni spomenik Hrvatske pobjede Oluja 95. u središtu Knina, gdje se svake godine okupljamo prigodom obljetnice ove Vojno-redarstvene akcije.

Zanimljivo je da su autori (s malo opširnijim ratnim životopisima i fotografijama) istaknuli tek 12 imena zaslužnih u Domovinskome ratu, među kojima su Kata Šoljić i Siniša Glavašević. No, riječ je samo o mrtvim junacima. (Neki su, njih pet-šest, doduše navedeni tek imenom). Je li to znači da Hrvatska nema i žive Junake Domovinskoga rata? Ili najbolji Hrvat je mrtav Hrvat!?

Znamo da se u ovakvim publikacijama ne može baš sve obuhvatiti, ali neke važnije činjenice ipak se moraju, tim više što je riječ o „izdavačko-znanstvenom pothvatu“. Tako kad se spominje poglavlje o „Blokadama vojarni JNA“ nigdje nismo naišli na podatak što se u svezi s tim događalo u Virovitici, niti pak o suđenjima Virovitičanima, što je također na neki način bio jedan od „uvoda“ u Domovinski rat. Slabo ili gotovo nikako nije obrađena bitka u Pakracu, koja je u tome u mnogome bila slična s onom u Vukovaru. Postrojbe HOS-a nisu ni spomenute. A kakav je bio doprinos novinara i snimatelja (recimo Lederera, Malbaše) u ratu također u školama ne će doznati.

Hrvatski redarstvenici koji su uistinu bili prvi kad je trebalo morali su dobiti posebno poglavlje, a ne da ih se spominje tek toliko.

Posebnim poglavljem je obuhvaćena „Umjetnost u Domovinskom ratu“, ali ono je posvećeno isključivo ratnom plakatu (?!), kao da ostali umjetnici nisu sudjelovali u borbi za slobodu.

Također je sporno, možda najspornije što su jedino (opširno) predložili za obrađivanje kontraverznu knjigu kontraverznog ministra branitelja bez branitelja Predraga Matića-Freda „Ništa lažno“, čije su ulomke iz knjige predstavili čak na dvije stranice (150-151), a za koju je baš posljednji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković-Mladi Jastreb izjavio da što se tiče te knjige – „sve je lažno“. Za Matića su napisali da je „preživio strašne torture tijekom devet mjeseci zarobljeništva“ te da je „nakon 270 dana mučenja u logorima vraćen u Hrvatsku.“

U hrvatskoj državi je dosad objavljeno nekoliko tisuća knjiga u svezi Domovinskoga rata, (a vjerojatno nešto manje i o ratu u BiH), pa nije valjda jedino Matić napisao „školski udžbenik“?

Već po tome, što je u ovoj školskoj publikaciji, inače spornom Matiću osiguran toliki prostor, slobodno možemo zaključiti da tu ipak nešto – ne štima.

Mladen Pavković

Share
0