Dio političara i medija u današnjoj Hrvatskoj svakodnevno su skloni kritikama na račun privatizacije i pretvorbe, stavljajući istu među navodne grijehe prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Posljednjih dana od jednog predsjedničkog kandidata koji tvrdi da će "napraviti promjene u Hrvatskoj, uvesti reda, upaliti svjetlo i rasvijetliti tko je sve i kada na bilo koji način pljačkao ovu zemlju", slušamo svakodnevno o kritikama izrečenim na račun njegove bivše stranke u kojoj je on osobno "uhljebio" 2003. godine, da bi u narednih devet godina "održao svoju začahurenu političku političku poziciju.

Istine radi, a poglavito zbog mladih generacija koje se toga ne sjećaju, čini se važnim podsjetiti se na nekih materijalnih činjenica, na temelju kojih je vidljivo da privatizaciju nije pokrenuo "Tuđman u ratnom vihoru", kako neki politički "mudraci" lažno i uporno tvrde.

Privatizaciju je 1989. pokrenuo Ante Marković na zahtjev MMF-a

Godine 1989., nešto prije pada Berlinskog zida, tadašnji jugoslavenski savezni premijer dogovorio je s MMF-om novi financijski paket pomoći, koji je trebao pomoći tadašnjem jugoslavenskom gospodarstvu.

U zamjenu za toliko potrebnu financijsku pomoć, vlada Ante Markovića, u kojoj su sjedili Budimir Lončar, Veljko Kadijević i Petar Gračanin, pristala je provesti niz ekonomskih reformi, što je uključivalo novu devalviranu valutu, zamrzavanje plaća, oštre rezove u državnoj potrošnji i privatizaciju društvenog vlasništva, odnosno dotadažnjih tzv. radničkih samoupravnih poduzeća.

Na temelju tih ekonomskih reformi, praćenih ogromnom inflacijom tadašnjeg jugoslavenskog dinara, Markovićeva je vlada krenula u privatizaciju javnih poduzeća i društvenog vlasništva.

U razdovlju od 1989. do rujna 1990., prema podacima koji se mogu pronaći i na wikipediji, više od tisuću tvrtki otišlo je u stečaj, a nekoliko tisuća njih je dobilo vlasnike u imenu i prezimenu svojih tadašnjih direktora ili komitetskih čelnika.

Krah gospodarstva

U razdoblju do 1990. godišnja stopa rasta BDP-a pala je na -7,5 posto. Godine 1991. BDP se smanjio za dodatnih -15 posto, dok se industrijska proizvodnja smanjila za 21 posto.

U te dvije godine, više od polovice tadašnjih jugoslavenskih banaka je nestalo. Koncem 1990., više od pola milijuna radnika nisu dobili redovne plaće a novih 600,000 radnika izgubili su svoja radna mjesta do rujna 1990. Međutim, to je bio samo početak.

Prema podacima Svjetske banke iz 1990., još 2435 industrijskih poduzeća, uključujući i neka od najvećih, bila su predviđena za likvidaciju. Njihovih 1,3 milijuna radnika, što je polovica od preostale industrijske radne snage, smatrani su "viškom".

Dolaskom 1991. godine, plaće su nastavile strmoglavo padati, socijalni su programi propali, a stopa nezaposlenosti dramatično je rasla.

Sve se to događalo u godini brutalne agresije JNA na Vukovar i Dubrovnik, kojoj je prethodilo uvođenje embarga na uvoz naoružanja svim zaraćenim stranama stranama na prostoru tadašnje Jugoslavije. Predlagač uvođenja embarga bio je Budimir Lončar, dugogodišnji Mesićev i Josipovićev savjetnik. Osobiti kuriozitet ove odluke ogleda se u činjenici da je tadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova ovu odluku predložio protiv vlastite države, pa na nju nije mogao biti primjenjen niti institut veta.

Ovo su pokazatelji koje bi morali biti poznati svakom hrvatskom pučkoškolcu, novinaru, javnom djelatniku i napose mogućem predsjedniku Republike. Na žalost, u količini laži kojoj smo svakodnevno izloženi, često se nameće zaključaj da je u pravu onaj tko najviše galami.

Bez obzira o količini gluposti koja se u toj galami svakodnevno može čuti.

 

Tvrtko Bilić

Share
0