Došlo je do toga da Kajin naziva Jergovića kukavicom koja nije bila spremna braniti svoj dom, odnosno proziva ga zbog ne-domobranstva, što je istovjetno tomu da Mao Zedong (sjetite se Kajinove parole na pretprethodnim predsjedničkim izborima) kritizira Tita (Hrvat opčinjen Jugoslavijom, dakle Jergović) jer nije stao u obranu komunizma!

Ovo me podsjetilo na (još) jednu hrvatsku epizodu od prije malo više od stotinu godina.

I. Jergović na Obzoru

            Kazališne je sezone 1910/1911 bila velika polemika zbog dodjele Demetrove nagrade, nagrade za najbolju dramu, jer „slavosrpski list imenom Obzor, uskraćuje naime Demetrovu nagradu jednom piscu navodno jer je Srbin...Molim vas: Obzor inače brani tezu da su Hrvati i Srbi jedan isti narod...Zbog jednog slavosrba i literarnog nehrvata tjera se kampanja proti piscu jer se vodi sasvim neliterarno račun o eventualnim, nama doista irelevantnim subjektivnim političkim osjećajima a ne o njegovim djelima. Peciji Petroviću, Srbinu koji je hrvatski pisac, otima se vrlo nelojalno i nepravedno nagrada, da se domogne novaca za propalu dramu Hrvat koji je na silu boga htio biti i djelomice već i bio srpski pisac. Divota, zar ne? Po Obzorovom, iznenada strašno hrvatskom, umovanju ne treba se kod dramskog natječaja nagrađivati literarna vrijednost drame već hrvatstvo pisca. Pisac bolje drame, Pecija, literarni je Hrvat, pisac lošije »drame«, Begović, literarni je polusrbin... Da Hrv. sloboda mora ustati u korist Srbina protiv slavosrpskih nepravda: to je svakako nečuveno i za naše dane karakteristično. (A. G. Matoš, Sabrana djela, svezak X., str. 144.-145., Jazu/Liber/Mladost, Zagreb, 1973.)

            Matoš ovdje razlikuje Srbina od slavosrba. Slavosrbi su pobornici srpske politike, a Srbima u Hrvatskoj je Hrvatska njihova domovina.

            Miljenko Jergović je Hrvat rođen u Sarajevu, koji u najteže doba svoje zemlje, u naponu mladosti s 27 godina bježi od rata, za razliku od svojih prekosavskih sunarodnjaka koji su bespogovorno polagali život na oltar domovine. Nastanjuje se, radi i prima plaću u zemlji protiv koje piše, pljuje po državi koja obranila te stabilizirala i njegovu državu, a potom postaje apologet zločinca Draže Mihajlovića, čovjeka čija je ideologija zaslužna za krvoprolića počinjena nad njegovim sugrađanima u Bosni i Hercegovini i njegovim sunarodnjacima Hrvatskoj u dva navrata. Jergović opisuje kaos u Sarajevu izazvan ratom i za tu zbirku od 29 priča imenom Sarajevski Marlboro dobiva nagrade i međunarodna priznanja, odnosno svoj uspjeh duguje ratu i nesreći vlastita rodnog grada; patnji vlastitog naroda. Dakle, samo na temelju biografskih podataka možemo zaključiti da se radi o svojevrsnom Edipovu kompleksu kojeg psihoanalitičari tek trebaju razmotriti i objasniti.

            Koliko god bismo mi voljeli da Jergović nije Hrvat, moramo biti objektivni kao što je bio Matoš te ne smijemo ispustiti iz vida da je on slavosrb (suvremenim jezikom: orjunaš), ali ne Bošnjak, ne Srbin, ne Jugoslaven, već Hrvat, mada mi (i on sam) to teško prihvaćali. Zašto bi inače živio i radio u Hrvatskoj? Zašto je kad u najteže vrijeme „njegove“ zemlje otišao u „drugu“ zemlju? Zašto uvijek istupa, i kad govori o Muslimanima i Srbima i imigrantima; zašto uvijek protiv Hrvatske? Nažalost, mnogi hrvatski književnici u povijesti nisu sebe smatrali Hrvatima, već su se izjašnjavali kao Iliri ili Jugoslaveni, ali je njihova književnost bila hrvatska; njihova je duša bila hrvatska, što god oni o tome mislili. Ljubav prema domovini ne utječe na ono što čovjek jest. Ma koliko htio, ne možeš izabrati ono što jesi. Na Jergovićevu žalost, on je Hrvat i sa svojim najboljim djelom, Sarajevskim Marlborom, koje je pisano na hrvatskom, lošem hrvatskom, ali svejedno hrvatskom jeziku.

            Slično je s današnjim novinama i listovima; to što su, primjerice Novi list ili Jutarnji list trenutno u službi orjunaških, udbaških, četničkih i inih interesa, ne znači da to nisu hrvatski listovi, oni su protuhrvatski po djelovanju, ali su po onome što jesu – hrvatski, i jednoga će se dana (nadam se uskoro), vratiti prohrvatskom djelovanju.

            Sigurno ste jednom čuli kako se velikim diktatorima i zločincima pokušala pripisati pripadnost narodu/skupini koje je nacifašizam i komunizam najviše proganjao. To se čini kako bi se pokazalo koliko iskompleksiranst čovjeka, njegovo nezadovoljstvom samim sobom, može daleko ići, odnosno zapanjujuće je što čovjek može učiniti protiv vlastitog naroda jer nije dovoljno hrabar prihvatiti vlastitu nutrinu, doduše možda Jergu i vanjština u tome sprječava. Galama, kontroverza, ironija, satira, vrijeđanje, svađa, buka, baljezganje; to je Miljenko Jergović, Hrvat koji ne može sam sebe smisliti pa napada sve gdje nalazi i trunčicu sebe.

II. Čakija u bradi

            Po jednome će pamtiti ovo razdoblje, naime po vještini nalaženja dubine u – plićaku. Od Marcela Duchampa i njegove „Fontane“ do Miljenjka Jergovića i njegovog pisoara (doslovno). Davno, kad sam bio u srednjoj školi, pitao sam na satu likovne umjetnosti zašto je neko djelo Andya Warhola umjetnost, a profesorica mi je odgovorila – jer je kao umjetnost predstavljena. Tada nisam razumio, ali sada razumijem. Sva sila takozvanih kritičara svakodnevno proizvodi uvijek originalne, divne opise i pohvale u raznim predgovorima, pogovorima, riječima urednika, osvrtima, predavanjima i t.d. za djela piskarala i pišćića. Dok je dobro upakirano, dok je dobar marketing, sve ide. Umjetnik nije više tvorac djela, nego njegov predstavljač, a predstavljači su oni koji imaju utjecaj i moć. Zato i ne čudi sva sila tomića, dežulovića, mijića i jergovića.

            „Veliki“ suvremeni jugoslavenski (nije proturječje) književni kritičar Visković piše o Jergoviću sljedeće: „Njegov je jezik pomalo sirov, govor likova kao da je preslikan iz sarajevske zbilje, s obilježjem specifičnih sarajevskih urbanih kolokvijalizama i žargonizama; taj stil se doimlje neuglačanim, a sam način pripovijedanja (primjerice u novelama iz drugog dijela ove zbirke) dosta je blizak novinskoj reportaži.” (Visković: 2006., str. 30, osvrt na Jergović, M.: Mama Leone, Zagreb, 1999.) Ovo je suvremen način za kazati – piskaranje polupismenog novinarčića. Matoš bi primjerice napisao da „žali sebe što je morao čitati roman do kraja, a i pisca što je morao napisati tih 260 strana.“ (Mirko Žeželj, Tragajući za Matošem, Matica hrvatska, Zagreb, 1970., str. 105.) Matoš je bez dlake na jeziku kritizirao te se nije povodio političkim, ideološkim i inim vrjednovanjima umjetničkog djela, zato je svima laknulo kad je umro. Odsutstvo ljudi poput Matoša i prisutstvo orjunaških snaga omogućuje, između ostalih piskarala, i Jergovića.

                Zašto je tomu tako? Pa jednostavno, ne može se dobrog partijskog vojnika ne nagraditi za njegov trud; danas se više ne gleda valja li nešto, već protiv koga i čega se piše. Neka naivci ne misle da je to hrvatski problem; nažalost, on je globalan. Svatko gura svojega; dakle antiklerikalni pisci ne moraju biti kvalitetni pisci; njih će progurati lobi kojemu je neprijatelj Crkva, jer je uložio vrijeme kako bi pisao protiv Crkve i svećenstva. S druge strane, konzervativni će krugovi financirati pisanje protiv homoseksualaca. Ukoliko želite dobro zaraditi pisanjem, a imate problemčić jer ne znate pisati; nema frke, pošaljite tekst čiji je jedini uvjet da za sadržaj ima nešto protiv nacionalizma, Crkve i socijalizma, protiv SAD-a, i već će vam idući dan na računu biti svota od čike Soroša.

            Iz ovih razloga Jergović prolazi kao pisac, a neki trabunjaju da će biti i sljedeći nobelovac. Što je najgore od svega, trenutni će problem s imigrantima Jergović iskoristiti (ako je pametan) kao paun perje i prodati priču o tragičnim sudbinama jadnih ljudi pogođenih ratom kojima je „bogati Zapad“ uskratio pomoć; ukoliko to napravi, Nobelova mu je nagrada osigurana.

            Evo jedne pjesme budućeg nobelovca naslovljene Maksimir:

            „Dječaci obrijanih glava gvozdenim palicama tuku

            Pedere, Jugoslavene, Srbe i djecu iz boljih kuća

            Tukli bi oni i jednog crnca koji se davno nastanio tu

            Ali on se ne vozi tramvajem, ne izlazi na javna mjesta i ne

            Provocira

            Iako bojom kože odudara od bijelog grada on govori kaj i buš

            I zna svoje mjesto bolje od pedera, Srba i djece iz boljih kuća…“

            Ako je ovo pjesništvo, onda...Nemam riječi. No, tu priči nije kraj, jer je naš mili Milenko i prozaik, pa eto jedne njegove poznate misli, koja će jednoga dana biti u čitankama: „O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali.“ Dakle, što? Milošević i Tuđman nisu imali motiv, nisu imali biografiju? Milošević potječe iz obitelji u kojoj su svi počinili samoubojstvo; to nije tragika?“ Jergović govori gluposti namjerno ili nehotice; valjda to čini s namjerom, inače pati od neke bolesti što mu, siguran sam, nitko ne bi želio. Draža Mihajlović je opoturnistički zločinac koji je puštao bradu samo kako bi unutra (u bradu) mogao sakriti čakiju te tako imati oružje i nakon što ga pretraže. To je čini se i Jergovićev cilj. Sapienti sat, Jergoviću (šah) mat.

            Ako čitate Jergovićeva djela i ako ih čitate pažnjom kojom čitate Nesboa ili Coelha, učinit će vam se dubokoumnim, mudrim, pametnim i t.d. No, čitajte pažljivije, njegova proza i poezija nemaju dubinu; ona imaju samo površinu – ona su plitka poput najobičnijeg krimića ili ljubića. Izazivaju neko kratkoročno čuvstvo, usputni osjećaj kojeg zaboravite za nekoliko dana i ništa vas ne nagoni da se toj knjizi vratite, a knjiga je dobra kad joj se čitatelj hoće vratiti jer je prava književnost ona čiji je sadržaj svevremen, a ne dnevno-politički. Tu razliku između vječnoga i dnevno-političkoga Miljenko Jergović ne razumije jer nije književnik, već novinar koji vješto piskara i diže prašinu, a kad se prašina slegne – što ostaje? – razgovjetna, bistra i čista slika. Jergović je prašina koju dižu ljudi koji ne prihvaćaju da Jugoslavije više nema i ne će je biti.

III. Ex nihilo – Jugoslavija

            Narod nije isto što i država; istovjetnost toga bi možda bio „desničarski“ ideal, ali ideali si tu kako bi se njima težilo, a ne ostvarilo. Neka mi se oprosti ova misao koja može biti protumačena (interpretovana ili kako već glasi čista hrvatska riječ?) rasistički, ali ljubav prema domovini i narodu ne uključuje mržnju prema različitomu, već je potvrđuje, dok god onaj različiti ne zadire u tu ljubav. Ako sam zbog ovoga naivna budala, onda sam s ponosom budala.

            Odgovor na pitanje što je narod nije još odgonetnut, niti će se ovdje tragati za dogovorom. Austrijanac će vam se uvijek izjasniti kao Austrijanac, a najviše ćete ga uvrijediti nazovete li ga Nijemcem. S pravom, jer, austrijska je država nekoliko stoljeća starija od njemačke, Austrijanci su pretežno katolici, no jezik je isti, kultura je ista, a nekako svi često zaboravljamo da je Adolf Hitler bio, ne Nijemac, već – Austrijanac! Treba li razlikovati Austrijanca od Nijemca? Svakako? A Kosovara od Albanca? To je već malo teže odgovoriti, ali, suvremeni je svjetski poredak utemeljen na pravima i slobodama te međunarodnom pravu i međunarodnopravno je Kosovo država, ako ništa, barem za države koje su Kosovo priznale.

            Slična je zamršenost glede Bosne i Hercegovine. Bosanska je država postojala, a to što je ona u povijesti do dolaska Turaka bila država hrvatskog naroda, od manjeg je značaja. Notorna je činjenica da je Hercegovina srce Hrvatske; ironično, jer nije njezin dio. Suvremena je Bosna i Hercegovina država u kojima su, štono riječ, državotvorna (konstitutivna, kako bi rekli Gundulić i Šenoa) tri naroda: bošnjački, srpski i hrvatski. O Srbima se i Hrvatima sve zna; prvi lažu dok ne postane istina, a drugi gutaju te iste laži cijelu povijest, no što je s Bošnjacima? Oni se, naime, razlikuju samo po vjeroispovjesti, ali koji je to narod? Nepravedno bi bilo reći da su Bošnjaci (ranije Muslimani) muslimanski Srbi ili muslimanski Hrvati; oni nisu ni jedno ni drugo, imaju vlastitu kulturu, običaje i vlastitu samobitnost. Možda im je ta muslimanska vjera nametnuta za vrijeme osmanske vladavine, ali je se oni nisu odrekli, stoga nitko nema pravo osporavati njihovo opredjeljivanje.

            Na njihovu nesreću, tu nastupa Jergović. On koristi otok islamske vjeroispovjesti u moru kršćanstva, katoličkog i pravoslavnog, te je kroz bošnjačko pitanje, odnosno kroz pitanje samog temelja Bosne i Hercegovine prokrčio put do najfantastičnijeg od svoju mitova – jugoslavenstva. Zašto je naš dragi Jerga opčinjen Jugoslavijom? Jer ne razumije da je bit naroda, bit zajednice, koja se unatoč tomu što jednom u dalekoj povijesti nije postojala, utjecajem raznih čimbenika postala jedinstvena. Pa ne mora država biti stara tisuću godina kako bi imala legitimitet. Što je onda s SAD-om, Australijom, Meksikom ili Brazilom? Što je sa Sjevernom i Južnom Korejom? To što je Hrvatska ovdje de facto od 7. stoljeća, a de iure od 9., ne znači da sve ostale zemlje moraju imati istovjetnu povijest. Bože moj, tek u drugoj polovici 11. stoljeća Vilim Osvajač dolazi na područje Engleske i tamo stvara državu. To što primjerice, Srbi, nemaju u povijesti razdoblje humanizma, renesanse, rokokoa i baroka ne znači da nemaju legitimitet ili pravo na državu, odnosno narodnu samobitnost.

            No, to drug Jerga ne shvaća pa o Jugoslaviji piše svakom prilikom, pateći za razdobljem političkog jednoumlja, partijske diktature, oskudice šećera, kave, detrdženta...Još je razumljivo vidjeti muškarca kao gorljivog borca za komunizam; muškarci su uglavnom ravnodušni i zadovolje se s bilo čim, ali žene? Zamislite, one dane u mjesecu, a ženskih potrepština nema u cijelome gradu, jer eto – planska ekonomija, a plan pošao po zlu! No, Jergović nije žena, ali je iracionalan kako samo žene umiju biti.

            Zasigurno nije lako biti Bošnjak; vjeroispovjest kao bit narodnosti nisu uspjeli „isfurati“ čak ni Židovi, a oni drmaju svijetom. Mogu samo zamisliti koliko su se (Bošnjaci) obradovali ugledav Jergovića, kao vještog i spretnog novinara koji bi jednoga dana mogao biti književnik, napokon nekoga tko će pisati o Bošnjacima, a ne o Hrvatima i Srbima, tko će biti bošnjački književnik, muslimanski književnik, bez obzira što Jerga nije musliman. Nije ni Andrić bio musliman, pa je ipak bošnjački pisac. Koliko li je samo bilo ogorčenje, kad su spoznali da Milenko koristi bošnjačku samobitnost i odvojenost kako bi preko njihovih odveć izbičevanih i namlaćenih leđa mlatio praznu jugoslavensku slamu.

            Naposlijetku, Jergović taj islamski endem na ovim prostorima iskorištava, odnosno izjavljuje kako sirijske i druge izbjeglice nisu migranti, već ljudi. Ali, prateći tu logiku, Anders Breivik, sociopat i masovni ubojica, nije ubojica i sociopat, već čovjek! Staljin, Lenjin, Hitler i Tito nisu diktatori i zločinci, već ljudi! Charles Milles Manson nije psihopat, već čovjek! Svakako, svi su homo sapiens, ali što sad? Kršćanski je pomoći, ali nije kršćanski samog sebe uništiti i razoriti, a vjerujem da nije ni u duhu islama, što god činila Islamska država.

            Jergović je mogao biti bošnjački pisac te je svoju nadarenost mogao iskoristiti za bošnjački narod i državu Bosnu i Hercegovinu, ali je on svoje umijeće odlučio iskoristiti za nepostojeće jugoslavenstvo, nepostojeće Jugoslavene, temeljeći sve na mržnji spram hrvatskoga, srpskoga i bošnjačkoga. On je zapravo poput virusa HIV-a, on oslabljuje otpornost odveć slabašnog i iscrpljenog bošnjačkog naroda kako bi ga druge bolesti dokrajčile. Miljenko Jergović je, između ostaloga, licemjerni nezahvalnik koji iskorištava slabost i nemoć vlastitog naroda, nesređenost vlastite države, kako bi promovirao sebe i svoje idiotske, imbecilne ideje jugoslavenštine.

 

Josip Gajski

Share
0