Logo

U prijedlogu rezolucije američkoga Kongresa potvrđena su ključna prava hrvatskoga naroda na opstanak u BiH, što je znatnim dijelom i uspjeh sadašnje hrvatske državne politike 

Američki poziv Erdoganovoj Turskoj da umjesto vojne prijetnje prihvati dijaloga s Grčkom u rješavanju pitanja svojih pomorskih granica, kao i poziv da smanji intenzitet rata u Nagornom Karabahu, a sad i sadržaj prijedloga Rezolucije američkoga Kongresa u povodu 25. obljetnice Daytonskog sporazuma, nisu samo znak vitalnosti i dinamizma washingtonske diplomacije, nego ponajprije pokazatelj vojne, gospodarske i političke moći Erdoganove Turske, koja na temelju svoje neoosmanske strategije pokušava obnoviti utjecaj na područjima od Libije, preko Palestine i Jeruzalema, Sirije, Iraka, Azerbajdžana pa sve do Bosne i Hercegovine.

Kako se na tim prostorima radi o različitim narodima, koje doduše povezuje islamska vjera, riječ je o oživotvorenju jedne od teokratskih inačica islamske politike, kojoj je neprijatelj zapadnjački pojam nacije, a u vjerskom smislu i svojevrsna hereza.

Taj se problem najbolje očituje u tragičnoj potrazi bosanskohercegovačkih muslimana za svojim identitetom, koji se nakon oslobođenja BiH od osmanske vlasti potkraj 19. stoljeća, unatoč protijeku stotinjak godina, nisu uspjeli uklopiti ni u jednu naciju pa čak niti u onu "bošnjačku", kojom su se imenovali tijekom rata devedesetih godina.

U političkom govoru, kako bi valjda zavarali zapadnjake, služe se, doduše, instrumentarijem bošnjačke nacije, a istodobno kao nacionalna zajednica ne priznaje na svom zamišljenom području postojanje drugih naroda - hrvatskoga i srpskog, što, unatoč prividnoj krinci, otkriva istinski kartakter već spomenute inačice islamske teokratske vlasti.

S obzirom da se takva vlast oslanja na Erdoganovu političku doktrinu i njegovu neoosmansku strategiju te očitu mogućnost turske vojske da vodi istodobno više ratova, bošnjačko je povjerenje u Erdogana naraslo u tolikoj mjeri da se počelo izražavati u feudalnim "amanetima", odnosno predajom zemlje u ruke novoga sultana.

Na političkoj se razini to ostvarivalo preko sustavnoga kršenja Daytonskoga sporazuma, ponajprije na štetu hrvatskoga naroda, koji s Bošnjacima dijeli područje Federacije pa oni, unatoč odluci Ustavnoga suda, kao brojniji narod Hrvatima biraju političke predstavnike.

Takvo nasilje u konačnici vodi do potpunoga potiskivanja Hrvata, čemu se oni kao živa bića posve naravno opiru. Taj otpor preglasavanju dovodi u pitanje sadašnji ustroj Federacije, i malo pomalo vodi do njezina preustroja i unutar nje stvaranja posebne hrvatske federalne jedinice.
 Zato i jest dobro da već najavljena Rezolucija američkoga Kongresa ne potvrđuje samo potporu suverenosti BiH, nego se usredotočuje i na "jednakost svih naroda prema Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini".

To znači da Rezolucija afirmira ustrojstvo države na temelju jednakopravnosti njezinih konstitutivnih naroda, a neizravno upozorava i na bošnjačku destrukciju i kršenje Ustava BiH.

Rezolucijom ne jamči samo jednakopravnost narodima, nego se, zbog njezina naglašavanja jednakopravnosti naroda, sprječava uvođenje teokratskoga režima pod plaštom građanske države, koju, odričući se sad bošnjačke nacije, jednu vjersku zajednicu, pod imenom građana, ističe kao kriterij za ustrojavanje teokratske države.

Američki Kongresi, dakle, "ponavlja važnost Daytonskog sporazuma kao temelja ustavne reforme u BiH i promicanja političke, ekonomske, pravne i vjerske jednakosti kroz ciljeve i vrijednosti koje je postavila EU".

Opetovanim naglašavanjem važnosti Daytonskoga sporazuma Kongres  ističe američku ulogu u prekidu rata i potpisivanju mirovnih ugovora između triju strana Hrvata, Srba i tadašnjih bh. muslimana (kasnijih Bošnjaka). Trostrani ugovori uz posebne odnose srpskoga entiteta sa Srbijom i muslimansko-hrvatskoga s Hrvatskom posebno su važno za opstanak hrvatskoga narod, koji svoju državnost u Federaciji temelji na teritorijalno ustrojenim županijama.

  Nasuprot sarajevskom raspirivanju mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj Rezolucija "potiče vladu BiH da provodi ustavne reforme potrebne za pomirbu radi traženja empatije i poštovanja kao temelja za izgradnju zajedničke budućnosti".

Tako poticajan pristup sigurno ne jamči doživotnu predsjedničku ulogu nametnutom samozvancu u Predsjedništvu BiH - Željku Komšiću.
 Rezolucija  s druge strane istodobno potiče vladu SAD-a da usko surađuje s vladama zemalja koje graniče s Bosnom i Hercegovinom – posebno potpisnicama Daytonskog sporazuma, odnosno Hrvatskom i Srbijom. To pak znači da o položaju svoga naroda i položaju BiH treba odlučivati i Republika Hrvatska, što je svojedobno odbacio Mesić-Račanov trećejanuarski režim, a to onda iskoristila bošnjačka politika kako bi u svim ključnim pitanjima mogla preglasovati Hrvate.

U prijedlogu Rezolucije potvrđena su ključna prava hrvatskoga naroda na opstanak u BiH, što je, nadam se, znatnim dijelom uspjeh i  sadašnje hrvatske državne politike.

Prijedlogom Rezolucije ne stvara se samo temelj za jednakopravnost naroda u BIH, nego se i onemogućuje uvođenje šerijata i teokratske uprave pod kojekakvim krinkama - bilo građanske države, bošnjačke nacije ili turskoga amaneta.

Koliko će ta sadržajna Rezolucija i kada u zaživjeti u zbiljnosti pokazat će vrijeme.

 


Tomislav Kralj / Hrvatsko slovo



Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.