Ovo je povijesna prilika da Bosna i Hercegovina dokaže svoju funkcionalnost kao država, te da konačno prihvati demokratsko višerazinsko upravljanje kao vlastitu sudbinu bez centralističkih i autokratskih tendencija.

Cijeli tok moderne političke povijesti kreće se između slobode i sigurnosti. Nedvojbeno smo zakoračili u razdoblje u kojem je sigurnost postala dominatna odrednica i prema njoj se ravanaju cijeli politički sustavi i državni aparati. Neporecivo je da se određeni dio sloboda jednostavno mora suspendirati ukoliko se želi postići sigurnost građana i održivost cijeloga društva.

Međutim, teško se oteti dojmu da mnogi politički akteri zloupotrebljavaju traumatičnu situaciju u kojoj smo se zadesili kako bi mimo demokratskih procedura obnašali vlast. Izvanrednost situacije nalaže da se dio tromoga i sporoga demokratsko-birokratiziranoga postupka odlučivanja prenese na mnogo efikasnije modele direktnoga odlučivanja od strane izvršnih vlasti.

U takvoj situaciji pojavljuju se ad hoc izvršna tijela (krizni stožeri) koji akumuliraju različite dimenzije izvršnih ovlasti u jedinstveno tijelo nadležno za upravljanje krizom, ali bez jasnoga modaliteta odnosa prema zakonodavnoj vlasti. I tu dolazimo do problema.

Potpuno ignoriranje zakonodavne grane vlasti ili neuvažavanje njezinih postupaka odlučivanja otvara ogromnu sivu zonu političkoga djelovanja. Na skoro intuitivnoj razini već je moguće procijeniti koji politički subjekti koriste tu sivu zonu radi povećavanja vlastitih ovlasti ili nesputanoga djelovanja radi ostvarivana partikularnih ciljeva.

Ukoliko akteri negacijom ili preuzimanjem zakonodavnih ovlasti od zakonodavne vlasti imaju takve tendencije onda smo pored zdravstvene ušli u razdoblje političke epidemije autokratskih tendencija. Problem je što nakon izvanrednoga stanja? Ukoliko autokratski zahvati izmjene politički sustav toliko da on nakon suzbijanja epidemije ostane djelimično određen autokratskim elementima onda je šteta ozbiljna.

Bosna i Hercegovina, kao i zemlje u okruženju, nemaju značajnu tradiciju demokratske vladavine, stoga je svako zadiranje u ionako krhko stanje demokratskih institucija i više nego zabrinjavajuće.

U multinacionalnoj državi gdje se interesi nacionalnih zajednica mogu zaštiti jedino parlamentarnim pokretanjem mehanizama zaštite kolektivnih interesa, uz odsustvo minimuma političkoga povjerenja, te uz nepostojanje legitimiteta pojedinih razina vlasti (ponajprije Vlade Federacije BiH) ignoriranje demokratskih parlamentarnih institucija je isuviše opasno i riskantno.

U situaciji gdje parlamenti mnogih država zasjedaju i djeluju u izvanrednim okolnostima ne postoji opravdanje da jedine stvarne predstavničke institucije ne obnašaju svoju funkciju i to u trenutku kad je njihova legitimnost najpotrebnija. Pozivanja na uputstva ili zabrane okupljanja pojedinih kriznih stožera na kantonalnoj razini nisu uvjerljiva.

Iskreno se nadam da nas pandemija nedemokratskih tendencija neće obuhvatiti jer mnogo snažnije države, čak i Europska unija, takvu situaciju će teško prebroditi, što tek onda očekivati za Bosnu i Hercegovinu.

Ovo je povijesna prilika da Bosna i Hercegovina dokaže svoju funkcionalnost kao država, te da konačno prihvati demokratsko višerazinsko upravljanje kao vlastitu sudbinu bez centralističkih i autokratskih tendencija.

 

Prof. dr. Dražen Barbarić