Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbijam vašu presudu!”, tako je prije godinu dana rekao general Slobodan Praljak i u sudnici haaškog suda i pred svjetskom javnošću ispio otrov, piše Večernji list.

Slobodan Praljak za života nije bio kontroverzan, kakvim ga pojedinci uporno žele okarakterizirati, nego baš suprotno, dosljedan. Njegov život doista jest za filmski scenarij. Rođen je u Čapljini 1945. godine. Osnovnu školu pohađao je u Čapljini i u Rami, a prva dva razreda gimnazije u Širokom Brijegu. U istom razredu bio je i Ljiljanko Naletilić.

– Otišao je 1961., na kraju drugog razreda gimnazije, u Mostar jer mu je otac Mirko, koliko znam, dobio u Mostaru posao. Sjećam se da smo 1959. zajedno bili u izviđačkom odredu. Bilo nas je oko 150 i išli smo na Boračko jezero. Slobodan je bio izvanredan učenik, nadaren za matematiku, fiziku, povijest umjetnosti, film, bio je briljantan govornik. Za njega nije bilo toga što ne bi naučio, znao je puno o filmovima, o ulogama. Jednom je u školi bio kviz, 1961., pobijedio je – prisjeća se Ljiljanko Naletilić.

I Blago Lasić Kaškić sjeća se Praljka iz osnovne škole.

– Sjedili smo dva mjeseca zajedno u istoj klupi. Imao sam prema njemu dosta strahopoštovanja u to vrijeme jer je bio pola metra viši od mene, ali se on uvijek smijao i govorio: ‘Ne boj se, jarane’. Praljak je bio izuzetno simpatičan, ali je nosio hipoteku oca koji je bio oznaš – priča Blago Lasić. A kad je Praljak 1961. nastavio gimnaziju u Mostaru, članovi širokobriješke grupe u kojoj su, uz ostale, bili Gojko Šušak i Blago Lasić 1962. optuženi su da su pripadnici HOP-a. Navodno je Praljkov otac, koji je radio u Mostaru, spasio Šuška jer ga je prepoznao kao dječaka koji je bio s njegovim sinom u školi.

Nakon gimnazije, Praljak je 1963. upisao u Zagrebu studij elektrotehnike, a za vrijeme studija je ljeta redovito išao s prijateljima raditi u Njemačku. Najbolji prijatelji bili su mu Tihomir Penavić, Stanko Ramljak Ćana i pokojni Jere Đerek iz Vinjana. Nakon studija elektrotehnike, budući da ga je zanimalo kazalište i film, Praljak je 1969. upisao režiju na Kazališnoj akademiji.

– Upoznao sam ga na Akademiji, bio sam starija godina, i otad smo prijateljevali. Zarađivao je za život kao elektrotehničar – priča Međimorec. Zlatko Vitez je također poznavao Praljka.

– Ja sam 1968. upisao glumu, a on godinu kasnije kazališnu režiju. Bilo nas je relativno malo, svi smo se odlično poznavali... No, došla je 1971. pa je počela podjela na ideološkoj razini. Kad je trebalo izglasati studentski štrajk, sjećam se da se Praljak zalagao za studentski štrajk... – prisjeća se Zlatko Vitez. Nakon završetka kazališne režije, Praljak je imao uspjeha.

“Dreyfusovu aferu” J. C. Grumberga režirao je 1979., potom “Paklenu naranču” Burgessa 1981. koja je u to vrijeme bila provokativan komad, društveno i politički. Nakon toga radio je Keslerovo “Pomračenje u podne”, komad o staljinističkim procesima koje je Kesler prepoznao još prije 2. svjetskog rata, poznavajući situaciju u SSSR-u.

Režirao je i TV film “Jegulje putuju u Sargaško more” 1979., televizijsku seriju “Blesan i tulipan” po djelu Gorana Babića, te TV dramu “Novela od Stanca” 1980.

Dramu “Povratak Katarine Kožul” snimao je 1989., prema scenariju koji je radio zajedno s Abdulahom Sidranom. Glazbu za taj film pisao je Arsen Dedić. Početkom demokratskih promjena 1990. režirao je dokumentarni film “Sandžak i duhan”.

O Praljkovu političkom angažmanu početkom 90-ih zna se gotovo sve, pogotovo o njegovu angažmanu u Hrvatskoj demokratkoj stranci Marka Veselice. Valja se prisjetiti da je na prvim demokratskim izborima bio predsjednički protukandidat Tuđmanu u Dubravi.

Poslije se Praljak priklonio HDZ-u priznavši da je „Tuđman bio u pravu“. A kada je počeo rat, Praljak je otišao na prvu crtu u Sunju.

– Žarka Pešu, koji je bio u policiji, susreo je na Trgu bana Jelačića, dan ili dva prije odlaska Pešine skupine rezervnih policajaca u Sunju. Pita Slobodan Pešu:

– Kamo ideš? – Vodim ljude u Sunju! – Idem i ja. – Dobro. Dođi u nedjelju ujutro na Trg, spremi se i ideš s nama.

U Sunji se pojavio s jednim ruksakom na leđima i sa starim njemačkim šmajserom, obješenim o jednu običnu špagu – priča Miro Međimorec koji je također kao dragovoljac otišao u Sunju. Pridružio im se i glumac Sven Lasta.

Nakon što se proslavio u Sunji kao vojnik i zapovjednik, Praljak je otišao u Hercegovinu. Uslijedila je epizoda s oslobođenjem vojarne JNA u Čapljini. Svjedoci tvrde da je Praljak u tome odigrao herojsku ulogu. Vojarna je oslobođena u travnju 1992. General Praljak, koji je vodio akciju, ostao je zapamćen po tome što je prema zarobljenicima postupao vrlo humano. Dr. Goran Moro, Srbin po nacionalnosti, svjedoči o tome.

Štoviše, ostao je nakon toga živjeti i raditi u Čapljini. Lipanjske zore, operacija oslobođenja Mostara 1992., također će biti zapamćena po tome što je za njezin uspješan završetak najzaslužniji Slobodan Praljak. Naime, oslobođenjem donjeg toka rijeke Neretve i Mostara, Hrvatska se oslobodila pritiska na jugu. Operacija Lipanjske zore je zapravo prva hrvatska Oluja kad su u pitanju oslobodilačke akcije. Poznato je i to da je general Praljak slao oružje, protuoklopna sredstva i streljivo postrojbi Dragana Vikića u Sarajevo. I nesebično oružjem pomagao Bošnjake.

Nije nepoznanica ni to da je Praljak pod svaku cijenu želio da se spriječi muslimansko-hrvatski rat.

– Zar ja da imam nešto protiv muslimana?! Pa moja je žena muslimanka – govorio je Praljak. Za vrijeme toga rata, Praljak je, što mnogi ne znaju, smještao muslimane izbjeglice i prognanike u svoju vikendicu u Pisku, ali i u kuću u Zagrebu. I to u jeku najžešćih borbi između HVO-a i Armije BiH.

– I u tome je Slobodan velik, malo je ljudi to uočilo – priča jedan od njegovih prijatelja.

– Tamo gdje sam ja bio, količina zla bila je manja – govorio je Praljak u haaškoj sudnici. Abdulah Sidran nije bio raspoložen za razgovor o Praljku, samo je podsjetio na jedan intervju koji je nekoć dao Miljenku Jergoviću.

– U tom intervjuu rekao sam da je Praljak, kakvog ga ja poznajem, bio častan čovjek. Zbog toga sam imao velikih problema. Bio sam izložen raznim pritiscima Bošnjaka iz Hercegovine. Oni ne razumiju da govorim o Praljku kakav je tada bio. Ne bih dodao ništa što nisam rekao u tom intervjuu. U romanu “Otkup sirove kože” također govorim o Praljku... Mi nismo držali sudbinu u svojim rukama, nego su naše sudbine bile u rukama naših očeva – rekao je Sidran koji smatra da su svi Praljkovi problemi nastali zbog autoritativnog oca.

No, tko je Mirko Praljak, otac generala Slobodana Praljka?

Mirko Praljak je kao mladić prihvatio komunističke ideje za vrijeme Kraljevine Jugoslavije dok je radio u Sisku. Za vrijeme rata bio je u partizanskim odredima na Biokovu i u okolici Vrgorca. Ženu Filomenu, Slobodanovu majku, koja je iz okolice Omiša,upoznao je u partizanima. Poslije rata, Mirko Praljak bio je pripadnik Ozne, službovao je u Rami, Širokom Brijegu, Mostaru... Umirovljen je nakon pada Rankovića 1966. godine.

Na napade zbog oca, general Praljak je 90-ih uzvraćao neka mu sude ako je kriv, ali da je Mirko Praljak njegov otac i da ga se nikad neće niti može odreći. Zanimljivo, djed Slobodana Praljka, Šimun, u Čapljini ostao je zapamćen kao veliki radićevac i HSS-ovac. Unucima je, prema pričanju prijatelja obitelji, znao govoriti:

“Djeco, politika je kao pokvareni avion, maknite se od nje!”.

Danas, godinu dana nakon smrti generala Slobodana Praljka, njegovi prijatelji i poznanici otkrivaju da je zapravo dao naslutiti samoubojstvo bude li osuđen. Govorio im je da „ni jedne minute neće živjeti kao ratni zločinac“.

– Kad bi me telefonski nazvao iz haškoga pritvora, prisjećali smo se nekih mlađih dana, predstava, glumaca... Nije nikada dao naslutiti što će učiniti, čak ni ženi! A posljednja dva-tri mjeseca prije presude rekao je da ga ne posjećujemo. Nije želio nikoga primiti. Dakle, možda se moglo iz toga zaključiti što će učiniti. Još se osjeća njegov duh, imam osjećaj da će se pojaviti, sa svojim glasom, smijehom, dosjetkom, toliko je bilo života u njemu, snage i energije, borbenosti do kraja – priča Miro Međimorec.

– Rekao bih da je njegov čin (samoubojstva, nap. a.) na razini neke antičke tragedije. To je sigurno duboko promišljen čin – zaključio je Zlatko Vitez.

– Njegov čin je njegova odluka, sasvim svjesna i razumna. Da je haaški sud normalan sud, bio bi to udarac za sud – rekla je Nika Pintar, Praljkova odvjetnica.

 

M.M.