Na Vidoškom polju vrijeme kao da se zaustavilo. Tek blagi vjetar kroz borove krošnje na Radimlji češlja tišinom bol uspavanu u vlatima trave. Ovdje je nekada bio Hepokov voćnjak bresaka i vinogradi, a nastali su na području koje je nekada bilo puno jama i rupa, a onda su 1945. nasute i poravnane zemljom, te posije zasađene.

Zanijemila je Radimlja u skamenjenim stećcima s križom koji ih predvodi. Čeka, još uvijek čeka. Čeka i nakon sedamdeset tri godine da je pogledaju u lice i suoče se s prošlosću svi oni koji niječu njenu bol. A bol je duboka, skrivena u jamama i rupama punih kostiju civila i hrvatskih vojnika, zasutih sumporom i zatrpanih ugljenisanih tjela. Ne kopaj duboko, jer će kosti isplivati na površinu gdje god da zaprpaš ovdje, tu gdje nespokojno leže kosti oko 10000 tisuća žrtava. Umrli su i oni koji su ih tražili, umrli od bola i žalosti jer žrtva koju podnesoše još više boli u zanijekanoj istini.

Vrjeme još stoji. Trune u srcima nas koji žudimo za istinom, a pitam se hoćemo li je i mi nedočekati. Arhivi će se otvoriti kada i posljednje odgovorne osobe umru i budu izbjegnute odgovornosti za masovne zločine. Čeka li se da postane nevažno ili da nema tko od nas više tragati za istinom?

U svetom pismu piše kako su očevi jeli kiselo grožđe, a djeci su zubi trnuli, događa li se to i nama. Tromost društva, nezainteresiranost i obezvrijeđivanje, prešućivanje i nijekanje istine zločini su današnjice. Mi ubijamo iste one koje su već jednom zločinci ubili. Ponovo su žrtve iste, svojim kostima i svojom tišinom ponovo trpe bol, bol nemara.

Ovdje na Radimlji pored Stoca, hercegovačkom Bleiburgu, uz Bregavu koja doziva svijest suhim koritom, umotana u crni rubac majki koje su tražile sinove, djevojaka koje rukama kopaše zemlju i djece čiji umovi ne mogoše podnjeti zločine pred svojim očima, ovdje je umorena istina.

Danas smo molili za nju. Na komemoraciji i svetoj Misi za sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća čije kosti ovdje leže, i svuda po domovini, nastradali od ruke komunističkog totalitarizma. Sva njihova krivica bila je u tome što su katolici i Hrvati. Pitam se nosimo li i mi danas istu krivicu ako nemamo ista prava kao i drugi narodi u Bosni i Hercegovini, ako nemamo pravo na istinu. Uskraćuju nam pravo na povijest, a time i na budućnost.

Vjernike je pozvao don Rajko Marković, župnik stolački, koji u svojim skromnim nastojanjima pokušava probuditi svijest javnosti. U molitvi na svetoj Misi 19. svibnja skupilo nas se nekoliko stotina, ozbiljnih lica a mnogi s usađenim borama bola koji žive u neznaju gdje su kosti njihovih očeva.

Komemoracija je započela himnom Lijepa naša, nakon čega su predstavnici institucija, udruga i stranaka položili vijence pored spomen obilježja, uz koje je kao počasna straža bila aleja mladih u nošnjama iz Hrvatskog kulturno umjetničkog društva Stolac, što je odavalo simboličan i dostojanstven izgled. Župna pjevačka skupina Vidoška kraljica cijelo misno slavlje je obogatila pjesmom, a na Misi su koncelebrirali brojni svećenici. Ono što mi je posebno urezao se s propovijedi don Ante Tonće Komadine bilo je izrečeno u jednoj riječi kojom je apelirao na sve nas, a to je - nezaborav.

Možda su moja očekivanja prevelika, ali smatram da su danas ovdje na komemoraciji trebali biti predstavnici svih razina vlasti s nekim obećanjem ili preuzimanjem odgvornosti za poduzimanje aktivnosti u istraživanju ovog područja i dostojanstvenom odnosu prema žrtvama, u zalaganju za istinu.

Podsjetit ću vas na ono što su i drugi pisali i što je poznato:

Hercegovački Bleiburg je mjesto masovnog poslijeratnog jugokomunističkog zločina. Nalazi se u Stocu i okolini. Preživjeli iz Bleiburške tragedije vođeni su po Križnom putu. Na Radimlji kod Stoca završavao je jedan krak Križnog puta. Na tisuće Hrvata sudionika Križnoga puta dovodili su iz smjera Mostara, ali i mnoge druge nevine ljude, na sudište u Stolac.

montiranim procesima s lažnim svjedocima presuđivali su uvijek protiv njih i zatim ih mučki ubili. Neki nisu imali niti suđenje. Komunisti su u stolačkom kraju potkraj Drugoga svjetskog rata zarobljavali brojne hrvatske civile koji nisu izbjegli, zatim bi ih dovodili u Stolac, gdje su ih bez suda osudili i ubili u okolici. Dosadašnja istraživanja došla su do otkrivenih 10.000 ubijenih, u mjesecu svibnju 1945. godine. Sve do 1990. vladala je prisilna šutnja o pokolju. Kad su konačno svjedoci zbivanja progovorili, otkrivene su masovne grobnice na petnaestak mjesta: u jamama, u rupama, kanalima i u koritu Bregave, a osobito Radimlje te i u samu rijeku Radimlju. Šokantna su svjedočanstva o mučenju žena i djevojaka u raznim narodnim nošnjama. Ponaosob ih je bilo s područja zapadne Hercegovine. Otkrilo se ubojstvo nekolicine nepoznatih franjevaca i drugih svećenika te u novije vrijeme i do podataka o ubojstvu petorice franjevaca nad jednom jamom u blizini Stoca.

Jedno od najvećih stradališta je nedaleko od nekropole Radimlja. Katolicima su poslijeratne godine bile užasne. Izbjeglice iz stolačkog kotara, koje su izbjegle pred komunističkom vojskom, morale su se vratiti u postojbinu. Sve im je bilo porušeno, nisu ništa imali i bili su prisiljeni hraniti se korijenjem. Nešto malo hrane slala je UNRRA, ali katolici su ju dobivali tek nakon što su bili podmireni muslimani i pravoslavni. Nijedna vjera nije bila toliko šikanirana kao katolička. Nova Jugoslavija ciljano je sprovodila fizičko istrebljenje katolika. Nisu bili ubijani ni pravoslavni popovi ni muslimanski hodže, nego samo katolički svećenici. Četnike su puštali na slobodu ili su im blago sudili, dok je jugokomunistička vlast neštedimice ubijala katolike i po sudu i bez suda. Ubijali su ih partizani i OZNA. Neiskreni komunisti rehabilitirali su četnike koji su zapovijedali pokoljima Hrvata. Jednostavnom promjenom strana, krajem rata ti četnici postajali su zamjenici zapovjednika partizanskih divizija.

Katolici su dovedeni u obespravljeni položaj kao u osmanlijskom feudalizmu, bili su kao raja koja je morala kulučiti za gospodara. Spomenik hrvatskim žrtvama podignut je 2005. na Vidovom polju, na livadi izvan nekropole stećaka. Istraživanju žrtava najvažniji doprinos dala je Katolička crkva, jer su potajice, prema naputku biskupa, svećenici prikupljali podatke o stradalim Hrvatima istočne Hercegovine. Uz ustrajni rad nekolicine entuzijasta podatci su dopunjeni, objedinjeni i objavljeni kao vrlo vrijedna knjiga svjedočanstava protiv zaborava o 4515 ubijenih Hrvata s toga područja. Na vidjelo su došle brojne mnoge nepoznate činjenice o uzrocima, tijeku, broju i posljedicama stradanja istočno-hercegovačkih Hrvata tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća. Dokumentirano su pobijene brojene neistine i laži o njima komunističke protuhrvatske promidžbe. Promidžba je popisala i objavila srpske i muslimanske žrtve, ali su ti popisi upotrijebljeni za optužbe protiv Hrvata, jer je jugoslavenska mašinerija laži navela samo 195 hrvatskih žrtava. Točno je da broj hrvatskih žrtava premašuje srpske i muslimanske zajedno.

1600 hrvatskih žrtava s ovog prostora pokazuje da su Hrvati najveći stradalnici i Stolac je s pravom nazvan "hrvatski hercegovački Bleiburg". Ovdje su stradali i mnogi Hrvati iz drugih krajeva na ovome mjestu. U ratu je stradalo 683 vojnika, 684 djece i 817 žena, nakon rata na Križnim putovima život su izgubila 1333, a nakon Križnih putova 531 istočnohercegovački Hrvat, ili ukupno oko 20 % tamošnjeg hrvatskog pučanstva. Dokumenti ukazuju da su vodeće strukture KPJ i nove jugoslavenske vlasti planirale i zapovijedile ukloniti sve one koji bi mogli predstavljati oporbu ili eventualne probleme kod uspostavljanja novoga totalitarnog komunističkog ustava vlasti. To je bio razlog mržnje u dijelu Srba i Muslimana protiv Hrvata i okrutnih postupaka prema Hrvatima. Ta je mržnja vrlo dugo bila utisnuta i nakon povratka preživjelih na popaljena ognjišta u Hercegovini u dijelu Srba i Muslimana. Osobito je to bilo kod onih u strukturama KPJ i vlasti, koji su mogli bilo kojega tamošnjeg Hrvata optužiti, maltretirati i ubiti bez posljedica. Biskup Čule je izvijestio na Biskupskoj konferenciji u Zagrebu rujna 1945. o stanju svog kraja.

Nije bilo katoličkog sela, koje nije bilo bez žrtava. OZNA je po ulasku u svako selo pobila po nekoliko ljudi radi zadavanja straha drugima. Odmah su napunili sve zatvore u Mostaru, mahom Hrvatima katolicima. Po noći su iz zatvora i logora odvodili kamione pune katolika koje su ubijali bez ikakve sudske presude, pa procjene broja pobijenih katolika na teritoriju mostarske biskupije u 1945. se kreće u blizu deset tisuća. Jugokomunistički državni teror fizički je uništavao Hrvate. Opljačkali su sva katolička sela oko Mostara i Širokog, seljacima su oteli i posljednju kravu, ovcu, kokoš. Zbog sušne godine ljetina je bila slaba, pa je vladala glad. Nešto hrane slala je UNRRA, ali vlast je prvo davala Srbima i Muslimanima, a Hrvatima zadnjima. Posljedica zločinačke jugoslavenske vlasti bila je promjena demografske i etničke slike u istočnoj Hercegovini na štetu Hrvata u korist Srba i Muslimana. Tijekom socijalističke Jugoslavije broj se Hrvata u istočnoj Hercegovini stalno smanjivao. U komunističkoj strahovladi predstavnici Srba i Muslimana su što prikriveno-što otvoreno, pokušavali nametnuti svoju nadmoć. Povjesničari procjenjuju da je na samom koncu II. svjetskog rata i poraća u masovnim grobnicama ovdje mučki ubijeno nekoliko desetaka tisuća tzv. "narodnih neprijatelja".

Nepotpuni i neslužbeni podatci su da je tih godina ukupno ubijeno više od 20.000 hercegovačkih Hrvata, a iz same župe Stolac ubijeno je i nestalo 668 stanovnika Hrvata, što je više nego desetkovalo Hrvate na lijevoj obali rijeke Neretve, čiji gubitci prelaze 20%. Dokumenti i iskazi svjedoka označavaju nekoliko mjesta najbrutalnijih pogubljenja krajem rata i u poraću. To su jama Bišina kod Nevesinja, Trebinjska šuma i dva mjesta masovnog stradanja u blizini Stoca: Radimlju odnosno Vidovo polje te jame na visoravni Poplat jugozapadno od Stoca, sa istočne strane magistralne ceste Stolac - Neum. Ratni zarobljenici koji su dovođeni na ova stratišta su zatvor Ćelovina u Mostaru, te zatvori OZN-e u Stocu, ČapljiniČitluku i Ljubuškome. Cijele kompozicije vlakova korištene su kao prijevozno sredstvo za prijevoz žrtava kojima su kao mjesta posljednjeg počinka, voljom KPJ i OZN-e, određena upravo ta mjesta za masovna gubilišta. Vlak smrti stajao je u željezničkoj postaji u Hutovu, s koje su zarobljenike jugokomunistički zločinci odvodili na masovna gubilišta na jamama na Poplatu. Jedna se zove "Bodirogina jama", druga je "Jama iza Đanove kuće" na čestici koja se zove Bakrač. Otkrivena je u nekoliko navrata, ali svjedoci su šutili zbog straha za vlastiti život. Svibnja/lipnja 1945. svjedok je išao putem preko Poplata na Ravni. Naišao je na goveda koja riču, a isprednjih bila je svježa krv po ledini. Na obližnju jamu bila je nabacana drača, a ispod drače vidila se odjeća. Svjedok je prišavši bliže, vidio da je jama puna do vrha. 1959./1960. sasvim slučajno. Nalazač je lovio golubove, sišao u jamu duboku 24 metra i ugledao mnogo glava, na prvi pogled preko stotine glava i plus drugih kostiju, porcije, noževe, viljuške, kaiševe. JNA je nekoliko puta u poraću dolazila na tu jamu. Mještani su primijetili da vojnici JNA idu s bačvama na kojima je pisalo H2SO4 (sumporna kiselina) i nacrtana mrtvačka glava. Temeljno svojstvo te kiseline je razaranje organskih tvari. Logičan je zaključak da je vojska uništavala dokaze masakra. Koncem devedesetih godina speleolozi društva „Špiljar“ iz Splita pregledali su jamu i potvrdili da je u njoj mnoštvo ljudskih kostiju i o tome napravili uredan zapisnik. Kod Radimlje u velikim iskopinama nastalim zbog eksploatacije šljunka, partizanski egzekutori ubili su desetak tisuća ljudi.

Svjedoci koji su zime 1944. prošli onuda, uočili su da se zemlja "dimi", premda je bila velika studen. Obližnja zemlja bila je crna od čahura, mnogo željezničkih kapa na zemlji i krv. Velika čatrnja bez vode te još 3-4 velike rupe, jame, odakle se kopao pijesak, bile su pune ljudi. Jednom poslije partizani su došli po skupinu djevojaka i žena, dali im krampove i lopate i poveli ih zatrpavati jame. 4-5 kao kuća velikih jama i puna čatrnja ljudi bile su slabo pokrivene dračom, a žene su zatrpavale koliko su mogle. Poslije je sve to preorano i vinograd posađen.

Iskazi svjedoka potvrđeni su 1998. godine. Terenska istraživanja koja je ljeta 1998. poduzela Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske - ispostava u Ljubuškom, otkopala je jednu jama i čatrnju na Radimlji i potvrdila svjedočanstva. U Stocu je najpoznatija državna institucija Državna bolnica (Koštana bolnica) bila mjestom okrutna zločina. Krajem 1945. iz nje su izveli nacionalno, vjerski ili na neki drugi način nepodobne ranjenike i bolesnike te ih pobili u samom vrtu. Zavjera šutnje počinitelja i strah svjedoka bili su preveliki. Svjedoče o dvadesetak pokopanih. Drugo veliko stratište je zgrada Suda, čiji je veliki podrum poslužio partizanima za zatvor od jeseni 1944. godine.

Premda je rat bio gotov, u njegovom podrumu na sirovi način ubijeno je nekoliko desetina civila pogrešne vjere ili nacionalnosti. Te i druge lokacije bile su mjesta brojnih likvidacija "unutrašnjih neprijatelja". Grobnica 19 ustaša je unutar zida silosa za brašno. Egzekutori ovih zločina živjeli su ili još žive u Berkovićima, Bileći, Ljubinju, Mostaru ali i u Stocu.

Kada se pročitaju ovakvi zapisi nijemost duši u srcu. Kriknulo bi a može samo pjesmom.

 

JAME NA RADIMLJI, Anita Martinac

 

Kao što kanjon para Vidovo polje

Tako se duša moja cijepa napola

I kao što Radimlja teče brzo

Krvotokom bol se razlijeva

Poravnali su vrtače i jame

Crvenim plaštom zločina

Prekrili su zemljom oči mrtve

Al pogledi ostaše uprti u svjedoke

Od kiselog voća otrnuli su zubi

Razlila se tinta, prosula se bol

kriknu grom slobode parajući zablude

Iz zemlje niknu istina dižući nebu granje

Ovdje su ih ubijali i ubijene spalili

Evo me klečim pred kostima

Rukama razgrćem lažima gnjojenu zemlju

Bili su vezani žicom, kosti polomljene

male i tanke, mnogi su bili tek djeca

imena im ne znam jer mnogi još šute

Mislima dotičem na kostima rupe od metka

Pitam se koliko majki nespokoj pokopa

Koliko obitelji bez poroda osta

Koliko boli u Vidovu polju Radimlja češlja

Stojim na mjestu gdje je krvava bila '45

i '46 i '47, još dugo i nakon rata,

još jedna postaja Križnoga puta

Kad ugrije sunce kao da sumpor osjetim

gore im tijela u jamama smrti, nisu ih prekrili zaboravi

Vjetar mi obraze dira i neda suzi da stane

Bože daj kiše nek mi na ruke pada

ova je sveta zemlja krvlju natopljena

prosipam je suhu među prstima

Htjedoše zabludnici ubiti vjeru

al ona u lancima još jače planu

Užeži odabrani narod

i mene slabu na ovoj zapuštenoj ledini

Želim vjerovati da će baš ovdje aleja cvijeća

odagnati mirise straha i bola

i kad sutra upalim svijeću za pokoj duša

pisat će na spomeniku imena

svih Deset tisuća nedužnih žrtava komunizma

Ostajte mi budni stećci, čuvari povijesti

Radimlja nek istinu kanjonom nosi

Podignut glas nek se ko stijeg vijori

na žrtveniku nek se pomole i naša djeca

 

Anita Martinac