Ruska kontrola Hrvatskoga Podunavlja nakon preuzimanja Agrokora i izgradnja Turskoga toka za ruske energente do srednje Europe te Erdoganova politika koja će preko bošnjačkoga entiteta održavati pritisak na južnu Hrvatsku, a time na EU i NATO-vo područje u istočnom Jadranu prisiljavaju hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini da zbog kršenja Daytona i nemogućnosti dogovora s bošnjačkim političarima, otvore pitanje ustrojavanja vlastitoga entiteta, koji jedini doista može osigurati jednakopravnost Hrvatima u bosanskohercegovačkoj državi, ali i sigurnost hrvatskoj državi

Nezainteresiranost SAD-a za rješenjem političke krize u Bosni i Hercegovine koja, zbog neriješena hrvatskoga pitanja, vodi prema ustavnoj krizi, a onda i raspadu te države, mogla bi se objasniti i kao odustajanje Washingtona od Daytonskoga sporazuma, kojim su Sjedinjene Države 1995. godine zaustavile rat u BiH i tako omogućile funkcioniranje novoj višenacionalnoj državi.

 Kolonijalne odluke bivših međunarodnih povjerenika, poput primjerice Paddyija Asdowna i Wolgfanga Petritscha, koji su samodržački ukidali daytonska prava hrvatskom narodu, što je dovelo do apsurdnoga stanja, u kojem jednom konstitutivnom narodu, dakle, Hrvatima njegove političke predstavnike biraju Bošnjaci, dakle, drugi konstitutivni narod.

 To rušenje načela Daytonskoga mirovnog ugovora, koje vodi rastrojavanju države, registrirao je i Ustavni sud BiH pa je zato ukinuo diskriminacijske odluke i naložio središnjoj upravi da promijeni sadašnji izborni zakon.

 Iz stajališta američke veleposlanice u Sarajevu Maureen Cormack i šefa Izaslanstva EU-a u BiH Larsa Gunnara Wigemarka, koji hrvatske i bošnjačke političke čelnike pozivaju na kompromis nudeći im na sastancima potporu preko svojih pravnih stručnjaka nije teško odčitati otklon od Daytona i odluke Ustavnoga suda BiH.

 Političko pak iskustvo jasno pokazuje kako s bošnjačkom stranom, zbog dominatnoga islamističkog programa, još od ustrojavanja višestranačja nije bio moguć nikakav politički kompromis. 

 Uostalom, to jasno svjedoče svi međunarodni mirovni planovi oko unutarnjega ustrojstva države sve do američke inicijative oko potpisivanja Washingtonskih sporazuma između Hrvata i tadašnjih Muslimana 1994. te nakon hrvatskih vojnih pobjeda američki diplomatski pothvat oko Daytonskoga mirovnog sporazuma 1995., kojim je, tek uz NATO savez, omogućena uspostava bosanskohercegovačke države.

 Ni kasniji politički pregovori između hrvatskih i bošnjačkih političkih predstavnika nisu, zbog bošnjačkoga odbijanja, mogli dovesti do zadovoljavajućih rješenja, kojima bi se omogućila jednakopravnost konstitutivnih naroda i znatno ekonomičnije funkcioniranje državne uprave.

 Pozadinu ovako mlakom američkom stajalištu moglo bi se tražiti i u sve znatnijem utjecaju Erdoganove turske islamističke politike na bošnjačke vođe, koji su, uz ostalo, svoju Bosnu ostavili u "amanet" tom turskom diktatoru. 

 Naime, uzmicanje Washingtona pred sve agresivnijim širenjem Erdoganove imperijalističke politike nije vidljivo samo u BiH, nego je ono jednako tako u Siriji, Iraku, ali i u istočnom Sredozemlju.

 Erdogan je svojedobno zbog vlastitih interesa u sirijskom ratu uskratio SAD-u uporabu zračne baze Incirlik pa su američki zrakoplovi u ratu protiv ISIL-a morali do iznad Kobanea letjeti, uz zračno pretakanje goriva, iz Perzijskoga zaljeva. 

 Jednako tako iz baze Incirlik morale su se premjestiti u Jordan i njemačke zračne snage, inače američki saveznici  u ratu protiv ISIL-a u Siriji.

 Erdoganove oružane snage nedavno su otjerali i talijanske istraživače plina s područja u blizini Cipra, a sve se veća neuroza osjeća i u odnošajima Ankare i Grčke zato što turska svojata jedan grčki otok.

 Nu najteži poraz od Erdogana američka strana proživljava na kurdskim područjima - u Siriji i Iraku, a poglavito  nedavnim osvajanjem Afrina, kurdskoga uporišta kojem su Amerikanci pružali i vojnu potporu.

 Pacifikacijom, odnosno uništenjem Kurda u Siriji i Iraku, Erdoganova Turska zadovoljava doduše svoje nacionalne interese odgađanjem rješavanja vlastitoga kurdskog pitanja, a na bliskoistočnoj razini omogućuje povezivanje šiitskoga islama iz Irana i Iraka sve do Libanona, čime dovodi u pitanje sigurnost izraelske države.

 Na međunarodnom pak planu Erdogan oživotvoruje vojno-politički savez Moskve, Teherana i Ankare koji bi u budućnosti mogao dominirati cijelim Bliskim istokom.

 Širenje moći takva regionalnoga vojnopolitičkog saveza onemogućila bi tek uspostava dviju kurdski država - jedne u današnjoj Siriji, a druge u Iraku. 

 Sličan je proces razvoja političkoga savezništva pokrenut i na Balkanu, gdje Turska svojim manjinskim "osmanskim" vjerskim skupinama, a Rusija uz pomoć pravoslavnih naroda pokušavaju potisnuti američki utjecaj iz cijeloga područja.

 To se posebno manifestira u Bosni i Hercegovini, gdje Moskva preko Republike Srpske, a Ankara preko Bošnjaka, koji muslimansko-hrvatsku Federaciju, održavanjem sadašnjega izbornog zakona, želi pretvoriti u islamistički entitet, stvarajući tako preduvjete za širenje već uspostavljena saveza na Bliskom istoku.

 Posebno jasan signal te turske balkanske politike Erdogan je manifestirao gotovo drskim otpuštanjem hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja ga je nedavno došla moliti za pomoć oko rješenja hrvatsko-bošnjačkih sporova u BiH.

 Srbijanski vojno-politički savez s Rusijom, slovenska potpora ruskim balkanskim strategijama i rusko preuzimanje hrvatskoga gospodarstva preko Agrokora, što podrazumijeva i vlasništvo nad dijelovima Hrvatskoga Podunavlja stvaraju preduvjete za izgradnju t. zv. turskoga toka, kojim bi ruski energenti zaobilaznim putem doprli do srednje Europe.

 Upravo te novostvorene okolnosti, u kojima bi Erdoganova politika preko bošnjačkoga entiteta održavala pritisak na južnu Hrvatsku, a time na EU i NATO-vo područje u istočnom Jadranu prisiljavaju hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini da zbog kršenja Daytona i nemogućnosti dogovora s bošnjačkim političarima, otvore pitanje ustrojavanja vlastitoga entiteta, koji jedini doista može osigurati jednakopravnost Hrvatima u bosanskohercegovačkoj državi, ali i sigurnost Republici Hrvatskoj.

 

 Ivan Svićušić

Share
0