Ponašanje Alije Izetbegovića u vrijeme agresije na B i H bilo je od samoga početka najblaže rečeno sramotno i skandalozno. Ne samo da je zgazio riječ koju je dao narodu u Pologu 9. svibnja 1991. godine, nego se gotovo kroz cijelo vrijeme rata ponašao protivno svakoj logici i zdravom razumu. A sve na štetu građana B i H, pa i naroda čiji je politički predstavnik i lider bio.

Najprije je mjesecima odbijao prihvatiti činjenicu da je država kojoj se formalno nalazio na čelu (kao predsjednik Predsjedništva B i H) napadnuta. Čak što više, stavljao je u istu ravan agresora i žrtvu – u ovom slučaju bosansko-hercegovačke Hrvate i srpsko-crnogorskog osvajača i zagovarao tezu podijeljene krivnje, iako je bilo bjelodano da je teritorij B i H izravno napadnut agresijom na selo Ravno 1. listopada 1991. godine.

Nije reagirao niti kad su polovicom ožujka 1992. godine snage srpskog agresora napale Jajce i Pougarje u sklopu operacije „JNA“ kodnog naziva „Vrbas '92“. Tamo su osvajana, razarana, paljena i pljačkana čitava sela, hrvatski narod protjerivan, a iz Sarajeva ni glasa. Izetbegović je reagirao tek prvih dana travnja, poslije pokolja muslimanskih civila u Bijeljini. Zločin su izvršile srpske paravojne postrojbe iz Srbije (arkanovci) i tek je ovaj pokolj pokrenuo muslimansko vodstvo na kakvu-taknu akciju, ali sam Alija nije mrdao iz sigurnosti svoga ureda u Sarajevu. Još uvijek je upirao oči u „JNA“ očekujući da će se smilovati i zaštiti one koji nekad bili „kičma Jugoslavije“ (muslimane).

Alija nije znao što se događa i tko na koga puca ni 3. svibnja 1992. godine, kad su ga Srbi zarobili u sarajevskoj zračnoj luci (po povratku s puta u inozemstvo otkuda se vraćao skupa s kćerkom) i odveli u vojarnu u Lukavcu. Javnost je imala prigodu uživo pratiti program u kojemu su se kao u nekoj radio komediji smjenjivali tragikomični dijalozi između Izetbegovića, Ejupa Ganića, generala „JNA“ Kukanjca i drugih aktera, a posebno je zanimljiv bio „državnik“ Alija, budući da je uporno inzistirao da mu Ejup i ostali kažu „KO TO PUCA“ (!?). Prethodne noći (2/3 svibnja) u Sarajevu su vođene borbe između branitelja grada i „JNA“, jer agresorska vojska je dan prije (2. svibnja) već granatirala poštu, zgradu Energoinvesta i objekte u Starom gradu i samome središtu Sarajeva, A PREDSJEDNIK DRŽAVE JOŠ UVIJEK NIJE ZNAO TKO PUCA.

Alijino beskonačno oklijevanje, njegov kukavičluk i nespremnost suočavanja sa stvarnim stanjem, skupo su koštali Bosnu i Hercegovinu, pa i sam muslimanski narod, koji bi (da ga je vodio pravi državnik i vojskovođa, a ne ljigavac i kukavica) zacijelo imao mnogo manje gubitke i vjerojatno ne bi međusobno zaratio.

Naime, bosanskohercegovački muslimani su jedina strana u ratnim sukobima na području bivše SFRJ (1991-'99.) koji su IMALI MEĐUSOBNI ORUŽANI SUKOB i to je jedna od važnih činjenica koja mnogo govori o političkom i vojnom vodstvu u Sarajevu, ali se često zanemaruje i prešućuje.

Imajući sve to u vidu, prilično je zanimljivo slušati hvalospjeve o Aliji kao „vojskovođi“ i „velikom državniku“ koji je „sačuvao Bosnu“ – što ih neki izriču u Sarajevu iz tko zna kojih sve razloga i motiva.

Činjenice su neumitne i one govore same za sebe.

Ovo na sreću više nije razdoblje Prvoga ili Drugog svjetskog rata, pa da se uvjeravamo što i kako je bilo, nego vrijeme napredne tehnologije i elektronike u kojemu je jako teško prikriti ili krivotvoriti prošlost, pogotovu kad postoje materijalni dokazi kao u ovom slučaju.

Agresija postrojbi „JNA“ i srpsko-crnogorskih rezervista i četnika na Bosnu i Hercegovinu započela je iznenada, 1. listopada 1991. godine (istoga dana kad je napadnut i Dubrovnik), napadom na selo Ravno (općina Trebinje), njegovim razaranjem i progonom civilnog stanovništva. Za takav atak nije bilo nikakvih razloga, jer u selu nije postojala nikakva oružana formacija, niti se ono po bilo kojem kriteriju moglo smatrati vojnim ciljem. U Ravnom čak nije bilo niti otpora napadačima, a narod je pred njihovim trupama bezglavo bježao. Selo je razoreno, zapaljeno i temeljito opljačkano. U prilog istini o svemu što se tamo događalo, govore i dokazi koje je poslije svega u svojim televizijskim arhivama ostavio sam srpsko-crnogorski agresor (primjerice, originalne audio-vizualne snimke poput onih TV Crne Gore).

Srpsko-crnogorske snage („JNA“ i „TO“ ojačane četničkim skupinama) 1. listopada 1991. godine krenule su u osvajanje Konavala i Dubrovnika. Pri tomu su dijelovi Hercegovačkog i Titogradskog korpusa, s namjerom izbijanja u mjesto Slano, krenuli preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće (područje Hrvatske) ispunjavajući taktičku zadaću opkoljavanja Dubrovnika.

Tamo su, međutim, bili dočekani odlučnom obranom od strane 45 pripadnika jedne satnije 116 brigade HV naoružanih samo lakim pješačkim naoružanjem, pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravo ime: Nijaz Batlak). Srpsko-crnogorske snage bile su poslije višesatne i oštre borbe potisnute i primorane povući se u selo Ravno, koje su 3 dana poslije razorili topništvom, a u razdoblju od 11 do 13. listopada opljačkali i spalili, stanovnike protjerali, dok su dio civila odveli u zarobljeništvo u Trebinje.

Šarlija i njegovi bojovnici uspjeli su braniti Čepikuće od napada višestruko nadmoćnijih i tehnički neusporedivo opremljenijih snaga agresora, sve do 24. studenoga.

Selo Ravno uništeno je pod izgovorom „osvajanja ustaškog uporišta“, što je i inače bila propagandna floskula koju je agresor uobičajeno koristio pri okupaciji i uništavanju hrvatskih naselja, kako onih u B i H, tako i u samoj Hrvatskoj.

Naime, kako je već rečeno, u Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ bili raspoređeni i planski ukopani u polju između Zavale i Ravnog.

Prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine i prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković.

Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događa na terenu tijekom razaranja sela Ravno.

Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom osmatra selo), oni započinju dijalog.

Reporter: „Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno...selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.“

Potpukovnik Komšić: „Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica...a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.“

Reporter: „Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu...“

Potpukovnik Komšić: „Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.“

Reporter: „Recite mi šta poslije ovoga slijedi?“

Potpukovnik Komšić: „Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.“

Ne treba biti vojni stručnjak kako bi se zaključilo da je selo razoreno i spaljeno samo zato što su u njemu živjeli Hrvati. Ono je kao takvo bila smetnja i agresor ga je odlučio „očistiti“ i „potrti“ (uništiti), kako to kaže i sam potpukovnik „JNA“ Komšić. I očito da Ravno nije bilo jedino mjesto koje je doživjelo tu sudbinu, jer potpukovnik lijepo kaže kako vjeruje da će njihove jedinice „potrti i ovo selo“.

Dakle, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je punih 6 mjeseci prije nego to muslimanska historiografija bilježi (uzimajući 1. travnja 1992. godine kao službeni datum početka rata). Unatoč svemu što se događalo u Ravnom i okolici Trebinja od 1. listopada 1991. godine nadalje, tadašnje muslimansko političko vodstvo i vrh stranke SDA nisu reagirali osudom agresije, a sramotna izjava predsjednika Alije Izetbegovića potvrđuje koliko je njemu i njegovim suradnicima bilo stalo do zaštite integriteta i cjelovitosti B i H, pa i njezinog civilnog stanovništva.

Alija Izetbegović i Predsjedništvo B i H čak su javnosti uputili cinični proglas (preko Televizije Sarajevo) o neutralnosti.

U obraćanju građanima (6.10.1991.) on u svoje osobno ime i u ime Predsjedništva B i H govori o „dvije strane koje neće da se dogovore“, poručuje građanima: „Zapamtite, ovo nije naša rat“ i proglašava „neutralnost“ Bosne i Hercegovine!

Nevjerojatno!

Usporedimo li ono što je govorio 5 mjeseci prije (9. svibnja 1991.) pred narodom koji je kod Pologa zaustavio oklopnu brigadu „JNA“ i riječi što ih je uputio u ovom proglasu, to je jednostavno nespojivo, kao da nije riječ o istoj osobi!

U Pologu je obećavao kako je to „lekcija za vojsku“ koja „nikad više prema građanima neće moći upotrijebiti silu“, te da „ona iz toga treba izvući pouku“, da vojska „više nije ista, prije i poslije Lištice“ itd., da bi 5 mjeseci kasnije i 5 dana nakon brutalne agresije na selo Ravno – a time i na teritorij države čiji je predsjednik – na jedan perfidan i sramotan način relativizirao sve što se događalo i u jednakoj mjeri okrivio žrtvu i napadača. Proglašavati „neutralnost“ i govoriti kako to „nije naš rat“ u takvoj situaciji bilo je ravno veleizdaji. No, bio je to tek početak Izetbegovićevih vrludanja, nedosljednosti i teških, neshvatljivih pogrješki koje sebi ne bi smio dopustiti nijedan političar i državnik.

Godinama nakon rata otkriveni su mnogi detalji koji uvelike pojašnjavaju ove Izetbegovićeve nedosljednosti i nekonzistentnu politiku koju je vodio. Njegova stranka (SDA) i cijeli politički vrh koji je predvodio muslimanski narod u Bosni i Hercegovini od početka rata su bili premreženi agentima KOS-a „JNA“ i srbijanskog SDB-a.

Sam komandant Armije B i H Sefer Halilović nikako se nije mogao načuditi činjenici da Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici (Ejup Ganić i drugi), na najodgovornija mjesta u tajnim službama stavljaju kadrove koji im se šalju izravno iz Beograda (od načelnika KOS-a „JNA“ Aleksandra Vasiljevića ili iz centrale SDB-a Srbije i to ne samo početkom rata, nego i 1993. godine i kasnije). U poratnim godinama, više puta je to iznosio u TV emisijama uživo tragajući za odgovorima, ali njih do danas nema.

Izetbegović se sve u svemu pokazao kao izuzetno loš strateg, ili još bolje rečeno, on strategiju nije ni imao, osim što je svojim kalkulacijama i oklijevanjima htio odobrovoljiti Srbe i „JNA“da ga poštede jačih udara u isto se vrijeme oslanjajući na islamske zemlje i njihovu propagandu i očekujući da će mu se (nakon što se u svijetu bosanskohercegovački muslimani prikažu kao najveće ratne žrtve) ukazati prilika za uspostavu održive etničke muslimanske države, onako kako ju je nekad zamišljao i opisao u svojoj Islamskoj deklaraciji s početka 70-ih godina XX stoljeća.

Pokazalo se to kao kobna greška. Upravo su muslimani bili najveće žrtve ratnih stradanja – uglavnom zbog zakašnjele i neodgovarajuće reakcije na agresiju, ali i zato što su se umjesto čvrstog i iskrenog saveza s jedinim saveznikom – Hrvatima, okrenuli protiv njih i već od jeseni 1992. godine nadalje počeli napadati njihove prostore u srednjoj Bosni okružujući hrvatske enklave i naseljavajući svoje civile na ta područja.

 

Zlatko Pinter

 

Vezani članci:

-

-

-

-

Share
0