Teroristički napad u blizini Moskve u kojemu je poginulo 133 ljudi te ranjeno više od 150 osoba pokazao je dvije stvari: prvo, da je Ruska Federacija po sigurnosnom pitanju prepuna rupa, poput švicarskoga sira. Dakle, da se u jednoj policijskoj državi, s već više od dvije godine trajanja ratnoga stanja u kojemu se nadziru muhe i buhe, a kamoli ne njezini državljani i drugi ljudi, dogodi ovakav sigurnosti propust, dokaz je da je svjetska sila – majčica Rusija – u tom pogledu nimalo svjetska.

Oni koji dulje vrijeme tupe o nekakvim snažnim, jakim ili kojekakvim vojnim i tehnološkim kapacitetima Ruske Federacije moraju prilikom svojih analiza uzeti u obzir i sigurnosne, obavještajne, odnosno protuobavještajne prilike. Bez njih nema nekakvog govora o „sili“ jer se sili ne može tek tako ušetati u prijestolnicu za vrijeme ratnoga stanja i pobiti preko stotinu ljudi, pogotovo ako se radi o terorističkoj skupini koja je skoro pa uništena.

To nas dovodi do druge stvari: američkog povlačenja iz Afganistana 2021. godine. Amerikanci su, napuštajući Afganistan, ostavili: 33 američka borbena helikoptera UH-60 Black Hawk, 33 ruska borbena helikoptera Mi-17, 10 lakih jurišnih aviona Cessna AC-208, 23 laka jurišna i školska aviona Embraer EMB 314 Super Tucano, 4 transportna aviona C-130; zatim 634 oklopna sigurnosna vozila M117, 169 oklopnih transportera osoblja (APC) M113, 155 vozila otpornih na mine MxxPro, 22.174 oklopljena terenska vozila Humvee, 42 tisuće kamioneta i SUV-a, 8 tisuća kamiona, 358.530 tisuća jurišnih pušaka i 176 komada artiljerije, dronove, opremu i drugu tehniku i tehnologiju.

Drugim riječima, Amerikanci su napustili regiju i ostavili „vruć krumpir“ ostalim „svjetskim silama“: Rusiji, Indiji i Kini. Dio je to šire strategije napuštanja područja koja će desetljećima postajati sve nestabilnija zbog muslimanskog, odnosno islamskog elementa koji se, poput onoga u Iranu, Iraku, Afganistanu, Bosni i Hercegovini te dalje redom, ne da „krstiti“ u pravom i prenesenom smislu riječi, već je cilj uspostava kalifata – šerijata i islamske države.

Također, odgovor je to na kineski projekt „novoga puta svile“ (središnje mjesto je upravo Afganistan) kao i neosovjetsku politiku „ruskoga sveta“ kakvoj svjedočimo u Ukrajini. Ujedno je to i pokazatelj što se dogodi kad toliko „omraženi“ svjetski policajac napusti položaj i ode – kući – jer je održavanje mira i sigurnosti postalo preskupo, a nitko, uzgred budi rečeno, nije pokazao ni trunku zahvalnosti.

Bile su potrebne nepune tri godine kako bi se popunio „power vacuum“ nakon američkog odlaska za Bidenova mandata, odnosno kako bi se osjetila posljedica uništenja ISIS-a iz Trumpova mandata. Politički islam ne poznaje nacionalnost ni religiju, izuzev islama. U zabludi je bio onaj tko je smatrao da će se islamski teroristi nastaviti boriti isključivo u Europi: Rusija je, naime, mnogo bliža.

Isto tako, domaći vojni analitičari i stručnjaci ne spominju činjenicu da je cijeli jug Ruske Federacije, odnosno cijela stepa od Kavkaza do Mongolije stoljećima muslimanska i divlja. U idućim desetljećima bismo lako mogli vidjeti nastanak kalifata na tim područjima, odnosno oko Kaspijskog mora: Dagestana, Azerbejdžana, Turkmenistana i Uzbekistana, što će posebne probleme stvarati prije svega Rusiji, ali dugoročno i Kini.

Ne bez razloga, Kina se već nekoliko godina „rješava“ muslimanskog življa te vrši represiju nad njima ne toliko zbog partijskog ateizma, nego zbog nemogućnosti integracije takvih ljudi u sustav. Kineski muslimani bježe na zapad, u gore spomenute zemlje kojima prolazi novi put svile te postaju sjeme političkog islama koji će zaživjeti u narednim desetljećima i preseliti se na sjever (u Rusiju) te dalje na zapad (u Europu).

Nedavni teroristički napad dokazao je da Rusija nema adekvatan odgovor na islamsku prijetnju. Europa je to pokazala već ranije, suludo pozivajući ilegalne migrante da na ilegalni način dođu i plate im smještaj, zdravstveno i socijalno. Sjedinjene Države su odlučile da islamski kaos u europskom, ruskom i kineskom dvorištu nije njihov problem. Šteta što je preko stotinu ljudi moralo umrijeti da bi se uopće postavilo pitanje čiji će to problem biti i tko će se s njim narednih desetljeća nositi.

           

Share
0