Ludosti Nobelove nagrade - između Marqueza i Handkea, Ive Andrića i Vuka Draškovića
Ideja Pokreta nesvrstanih, u formi Anti-lige naroda, dolazi nam, kao i sve ludosti, iz Rijeke, grada poznatog kao “Kvarnerska, neboga, sirotica”. Na tu sjajnu ideju došao je 1920. “Fijuman” Gabriele D’Annunzio, tadašnji gospodar tzv. “Riječke države”, poludjeli pjesnik, koji je poželio podkopati globalnu dominaciju Engleske i Francuske.
Njegova osnovna ideja bila je da uz Hrvate i Crnogorce, privuče sebi Indijce i Egipćane, a potom i sve druge koji nisu bili naročito sretni velekolonijalnom dominacijom Engleza i Francuza, te malokolonijalnom Srba.
Dok je D’Annunzio vladao Rijekom i predstavljao svjetski politički problem, oko Rijeke je, za Komunističku partiju Jugoslavije agitirao mladi književnik Miroslav Krleža. Godine 1920. godine iz Rusije vratio sei neškolovani besposličar Josip Broz, da bi 1925. “radio” u Kraljevici, u kojoj je tada živio niz riječkih političara, koje je bio protjerao D’Annunzio. Preko njih - i preko Miroslava Krleže! - Josip Broz Tito saznao je sve o Anti-ligi naroda - koju je on, nešto kasnije, nazvao Pokret nesvrstanih!
Pokret nesvrstanih, kao čudno društvo polagano se oblikovao od 1954. u suradnji Josipa Broza i Indijca Džavaharlala Nehrua. U Indiju je “diktator-mirotvorac” Tito doplovio svojim riječkim, tada nešto manje ruzinavim, brodom “Galeb” krajem 1954. godine.
Prva konferencija Pokreta nesvrstanih održana je u Beogradu 1961. godine. Na njoj su bili predstavnici 25 zemalja - 11 iz Azije i Afrike zajedno sa Yugoslavijom, Kubom i Ciprom. Generalni tajnik od 1961. do 1964. bio je Josip Broz, a njega je naslijedio Egipćanin Gamal Abdel Naser. Povezivanje Jugoslavije s Indijom i Egiptom realizacija je na tragu izvornog D’Annunzijeva koncepta!
Na konferenciji Nesvrstanih 1979. u Havani raspravljalo se o prednosti prirodnog saveza koji su mnogi vidjeli između Pokreta nesvrstanih i komunističkog Sovjetskog Saveza. Pod vodstvom Fidela Castra, na konferenciji se raspravljalo o konceptu anti-imperijalističke alijanse sa Sovjetskim Savezom. Premijer Jamajke Menli je održao dobro primljen prosovjetski govor. Među ostalim rečenicima koje je rekao nalazi se sljedeće: “Svi anti-imperijalisti znaju da je ravnoteža snaga u svijetu nepovratno promijenjena 1917. kada je postojao pokret i čovjek u Oktobarskoj revoluciji, a Lenjin je bio taj čovjek.”
Menli je tom prigodom odlikovao Castra za ojačavanje snaga posvećenim borbi protiv imperijalizma na zapadnoj hemisferi.
U jednom razgovoru s Claudijom Dreifus, u danima nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1982. godine, Marquez je objasnio da je njegovo prijateljstvo s kubanskim diktatorom bazirano na sličnim književnim interesima, jer je on “izuzetno obrazovan”!?
Prijateljstvo s Castrom započeo je po njegovom nasilnom dolasku na vlast 1959. godine. Potaknut kubanskim događajima Márquez je pomogao pri osnivanju ureda Castrove izvještajne agencije Prensa Latina u Bogoti, a zatim i u New Yorku. Svojim ljevičarskim stavovima naljutio je Amerikance, pa mu je sve do 1971. godine bio zabranjen ulazak u Sjedinjene Američke Države!
Fidel Castro predvodio je Pokret nesvrstanih od 1979. do 1983. godine i ta koncidencija budi određene sumnje da je Marquez zahvaljujući tome dobio Nobelovu nagradu, na sličan način kao što se to zbilo s Ivom Andrićem, zbog uloge Josipa Broza 1961. godine! Nobelova nagrada za književnost kao neizravna nagrada za glavne tajnike Pokreta nesvrstanih?!
Neobavezno globalno ljevičarenje švedskog odbora za Nobelovu nagradu odviše često budi sumnje u principe kojima se vodi prilikom dodjeljivanja priznanja - kod kojeg je zaista neosporan tek impresivan novčani iznos.
Da švedski odbor nastavlja s čudnom (bezumnom!) politikom podržavanja “angažiranih” književnika - u smislu onih koji su protiv Amerike! - vidi se s aktualnom nagradom “srpskom Sloveno - Austrijancu” Peteru Handkeu. Naime, za razliku od Marqueza, koji je ipak napisao nekoliko dobrih knjiga (poput “Pukovniku nema tko pisati” i “Jesen patrijarha”) Peteru Handkeu glavno djelo je zalaganje za fašističku Veliku Srbiju Slobodana Miloševića - što uključuje i govor na sprovodu istog!
Dakle, Srbija je dočekala “Pravdu za Srbiju” (zloglasni tekst Petera Handkea!) i “pobedila u još jednom ratu koji je izgubila”!
Ili kako bi to rekli Srbi: “Trostruko sam srećan - kaže, za "Novosti", akademik Milovan Danojlić.
- Nagrađen je sjajan pisac, požrtvovani prijatelj našeg naroda i moj lični prijatelj. Trudio sam se koliko sam mogao da mu iskažem našu zajedničku zahvalnost. Pre petnaestak godina sam mu uručio skromno priznanje iz Fonda Živka Topalovića. Svečana dodela obavljena je u pariskom ateljeu Petra Omčikusa (rođen, naravno, u Rijeci!). U Francuskoj komediji to nije bilo moguće, pošto su mu tamo skinuli jedan komad sa repertoara zbog solidarisanja sa našim oklevetanim narodom. Potom sam ga predložio za inostranog člana SANU i za nosioca Zlatnog krsta kneza Lazara. Oba predloga su prihvaćena: na tajnom glasanju u Akademiji, dobio je najveći broj glasova. Bravo Petre, izdržao si, a i mi smo s tobom izdržali.”
Pojam angažiranog anti-amerikanizma u odboru Nobelove nagrade dobio je posve novu, još luđu, dimenziju. Poslije Handkea, mogu nagraditi tek Vuka Draškovića i njegov roman “Nož” - kao doprinos razumijevanju među narodima Titine nekadašnje Yugoslavije, te tako povezati Andrićeve anti-albanske tekstove u službi velikosrpskog programa, s Draškovićevim klanjima, te Handkeovim “četničkim mirotvorstvom”.
Dana 17. ožujka 2015. na predstavljanju romana “Isusovi memoari” (nastavka romana “Nož”, izdanog 1982., kad je Marquez dobio Nobelovu nagradu!) Vuk Drašković je rekao nešto što povezuje sve naše drage književne anti-junake:
“Bilo bi mi, možda, draže da romana i nema, da nema Veljkovog svedočenja o zlom vremenu ubijanja jedne velike države i zločina koji su pratili smrt Jugoslavije“, rekao je Drašković.Prema njegovim rečima, srpska književnost već 25 godina čeka svog Ivana Gorana Kovačića, Skendera Kulenovića, Vladimira Nazora... „Ja ne pretendujem da sam taj, ali voleo bih da budem“, kazao je Drašković. „Kad sam pisao ’Nož’, ni pomišljao nisam da ću ga doživeti, a nažalost, doživeo sam. Doživeo sam i to da se, simbolično govoreći, “Nož” nađe u rukama Srba, da počinimo tolika zla tobože u ime nacije. Nikad nijedno zlo ne može biti u ime nacije, već samo na njenu štetu.”
Za ovakav govor “pravi četnik i lažni mirotvorac” Vuk Drašković - potekao iz partizanske obitelji, dopisnik Titinog Tanjuga iz Afrike, tajnik hrvatskog komunističkog političara Mike Špiljka, te obnovitelj četničkog pokreta s kumom Vojislavom Šešeljem - zaslužuje Nobelovu nagradu više od Handkea. Naime, Handke je i tijekom Domovinskog rata, kao i danas, prezirao sve one koji su mu uzeli voljenu Titinu, nesvrstanu, Yugoslaviju! Sljepilo Petera Handkea jednako je sljepilu švedskog odbora za Nobelovu nagradu! Ludilo crvenog i crnog fašizma!
F. Perić